Gradska je knjižnica bila u znaku ljubavi prema čudu zvanom život i svim njegovim kompleksnostima, onoj ljubavi koja se mogla iščitati iz performansa i iz knjige »Poeme o rosi čudnovatog beskraja« Andreja Zbašnika, koja je nedavno predstavljena.

A uobičajeno i očekivano predstavljanje knjige sada je zamijenilo ono konceptualno, jer radilo se dakako o konceptu i kombinaciji performansa i likovne instalacije, kao i formi poetskoga teatra.

Umjetnik je tako u jednoj zaokruženoj i smislenoj cjelini gdjekad pod kišobranom (umjetnosti) živio svoje poeme kojih je u knjizi koja broji 92 stranice ukupno devet.

Transponiranje poetskog

Kako je sam autor naglasio, sebe je predstavio poetskom biografijom, što će naznačiti čitanjem podataka o svojem životu, nakon čega je uslijedilo čitanje samih poema ili dijelova poema, a potom i performans koji spaja ono u pjesmi izrečeno i začeto s trenutkom i s prostorom.

Ili, riječima autora, transponirao je iracionalni poetski prostor pjesama u medij performansa i likovne instalacije, unutar koncepta Intuitivno – energetska anatomija prostora, pa intuitivno oblikuje, iscjeljuje i savija metafizičke i fizičke prostorne fenomene.

Da se sve vrti oko »čuda zvanog život« i svega onoga što ga čini, jasno su naznačile i same poeme u kojima se više puta moglo čuti upravo ta sintagma.

Tako se autorovo propitivanje životnih fenomena između ostalog odnosi na i na one likovne (»istraživanje likovnih i pojmovnih fenomena«), na »egzistencijalnoj matrici«.

U takvome je ozračju suodnosa tame i svjetla (»tama je moje svjetlo«) izjednačeno sve i ništa, autorsko Ja, ono koje istim onim rukama koje ponekad pruža ispred sebe, i otpuhuje nešto (poeziju?) u publiku.

Stvarnost tako u trenutcima postaje gotovo »matematička jednadžba«, kazat će jedna poema koja je »neobična skladba«, no »rafinerija smisla«, »meso ideala«.

Autor koji se isticanjem, nabrajanjem, ritmičnošću performansa i poetskih skladbi (poema) divi svim zakonitostima života – nabrajat će, rađanju, ubijanju, ništavosti, ljubavi, rastu, sazrijevanju, prirodi i duhu, no u konačnici i slobodi, istoj onoj koju je Kranjčević nazvao ponajljepšim snom (»sloboda živi u meni i kroz mene«).

U takvome (slobodnome) poimanju kozmosa, svega i ničega, mjesta ima i za »slatki nektar grijeha«, istovremeno »pojmovi postaju suvišni«, a autorova je svrha, istaknut će – sveta.

Jednako je

Između ostaloga, pitat će se autor i što je ljubav, a što smrt, pa će u repetitivnom slijedu usporedbom života i smrti više puta isticati »jednako je«.

Takvo nabrajanje jednostavnijih i složenijih pojmova, sintagmi, ne postaje samo sebi svrha, već apsurd života, a traje gotovo do beskraja, neizrečenoga (»sve nestaje, sve postaje«), s ciljem portretiranja evidentno jedne ljubavi.

Autor je svojim poemama, možemo reći, zapakirao »hermenutičke poetske slatkiše«, one koji su samo jedan mogući pristup (čemu?) životu, slobodi, umjetnosti, »kozmosu blaženstva, ljubavi i mira«. S obzirom na to da »svatko ima razlog za mirisanje neba«, pjesme, poeme, reći će autor, »šire ljubav, igru i slobodu«.

Ostvarivši potrebnu dinamiku, ritam, melodioznost (neki dijelovi bivaju ostvareni i pjevnom, uzlaznom intonacijom), u takvoj je energetskoj razdaljini, odnosno blizini, performansom u performansu (ili »permanentnim energetskim performansom«) autor konceptualno promišljao svoju poeziju, »organizam žive umjetnosti«, koja se temelji »na intuitivnom, spontanom pristupu stvaranja jezično – pojmovnih konstrukcija, gdje nema naknadnih dorada i korekcija teksta na bilo na bi kojoj razini« (tzv. antilektorstvo), projicirajući simbole života (i onkraj života).

Kako će sam autor reći, takav je pristup »čisto subjektivno shvaćanje i prihvaćanje jezika gdje se stilska, gramatička, značenjska, ili bilo koja druga standardna pogreška u tekstu prihvaća kao vrijednost proizašla iz samog prvotnog spisateljskog stvaralačkog procesa«.

Prava je šteta što na ovoj jedinstvenoj promociji knjige, koja odskače od onih uobičajenih i po trenutku i po učinku, nije bio pun odjeljak nove zgrade GKR-a za predstavljanja i gostovanja. Knjigu je objavio Ogranak Matice hrvatske u Čabru 2022. godine, koji je ujedno i nakladnik.

O autoru

Autor i umjetnik Andrej Zbašnik završio je opću gimnaziju, a diplomirao je likovnu kulturu na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Aktivno se bavi pisanjem i likovnom umjetničkom praksom.

Neko je vrijeme pisao za Informator za dubinsko istraživanje zabave “Sonda”, napisao je pogovor drami “Anticipirani diplomski ispit iz glume”, autora Branka Mrkušića, nekoliko osvrta na umjetničke radove umjetnika, primjerice za “Možda je mrak parodija svjetla” Davora Dundare, zatim za djela Darka Brajkovića, Davida Belasa, Fabia Gasparinia te za Damira Čargonju.

Autor je dosad osmislio i realizirao 22 samostalne izložbe, sudjelovao je na 100 skupnih izložbi te je realizirao 30 različitih umjetničkih projekata, koncepata i performansa.

U svojem likovno umjetničko-istraživačkom radu Zbašnik se bavi problemom medija slikarstva, pisanog teksta, fotografije, videa, performansa, likovne instalacije i konceptualne umjetničke prakse, pa promišlja i izražava različita stanja, odnose i probleme, a perceperiplinarna suradnja i ostvarivanje dinamike različitih medija osnovna je poetsko-filozofska konstrukcija njegove umjetnosti.