U rujnu ove godine ugledni njujorški nakladnik OSMOS Books, pod uredničkim vodstvom Cay Sophie Rabinowitz, objavio je monografiju velikog hrvatskog umjetnika Julija Knifera. Knjiga objedinjuje skupinu kolaža nastalih kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina prošlog stoljeća koje je pronašla umjetnikova kći Ana Knifer nakon očeve smrti. Autor tekstova u ovoj vrijednoj monografiji je uz Cay Sophie Rabinowitz i povjesničar umjetnosti Zvonko Maković koji već godinama prati umjetnikov rad. Julije Knifer jedan je od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća koji je prepoznatljiv po svojim meandrima, svojevrsnoj varijaciji uvijek istog likovnog motiva. Važnost izdane monografije je što predstavlja srž njegova opusa koji neposredno prethodi meandrima, pa ga povjesničari umjetnosti navode kao ključnu fazu u njegovoj umjetnosti. Spomenimo i kako se sljedeći mjesec, 7. prosinca, ujedno navršava i 18 godina od umjetnikove smrti pa je ovo vrijedno priznanje ujedno i lijepi spomen. O njegovim djelima i njegovom životu razgovarali smo s njegovom kćeri Anom Knifer, koja se danas brine o očevoj ostavštini.

Nedavno je izdana monografija kolaža koje ste pronašli nakon smrti vašeg oca Julija Knifera. Knjigu je objavio njujorški nakladnik OSMOS Books pod uredničkim vodstvom Cay Sophie Rabinowitz. Možete li nam reći nešto pobliže o kolažima i gdje ste ih našli, odnosno postoji li još neki materijal koji je vaš otac ostavio?

– Priča da za kolaže nismo znali nije baš istinita. Nisam točno znala gdje su, ali oni su u cijelosti bili dokumentirani prilikom izrade Catalogue resonne prije dvadesetak godina. Činjenica je da su prvi put izlagani u MSU-u 2014. godine, a od tada su prikazani na čak četiri muzejske izložbe. Riječ je o značajnom radu, nastalom ‘59. i ‘60. godine. U trideset kolaža sadržana je geneza koja je dovela do meandra i njegovih različitih oblika.

Julije Knifer / ARHIVA NL

Znanstveno obrađivanje je važno

Vaš je otac bio samozatajna osoba, ali njegova djela su ga smjestila u najprestižnije svjetske galerije. Kako se vi osjećate s tim cijelim fundusom koji vam je na neki način povjerio?

– Imati u rukama takav fundus je velika odgovornost. Preuzela sam brigu o tome kada to moja mama više nije mogla. Ona je bila ključna osoba u tome jer dokumentirala je i popisivala radove, vrlo ozbiljno se prihvatila toga, a često je donosila i poslovne odluke.

Jako mi je žao kad vidim kako radovi dobrih i vrijednih umjetnika budu zaboravljeni ili završe u krivim rukama. Obitelj ih nekad ne prepozna, a nekad jednostavno ne može voditi brigu o ostavštini. Taj bi se segment morao na neki način institucionalizirati.

Jako važna stvar za tatin rad je činjenica da se Zvonko Maković znanstveno bavi njegovim radom kontinuirano već gotovo 50 godina. Znanstveno obrađivanje umjetnika još za njegova života je jako važno za smještanje umjetnika u kontekst vremena. Tata je bio prepoznat i u Francuskoj pa je njegova prva monografija izašla u Parizu, autor je Arnauld Pierre, profesor na Sorbonni. Jako je važno da se materijal obrađuje znanstveno.

Tata nije pristajao na kompromise

Neobično je što je vaš otac tek u 70. godini odlučio otići u Pariz, no nimalo nije čeznuo za povratkom. Osim uvjeta za rad koje je dobio u Parizu, zbog čega je želio ostati tamo, što je volio u tom gradu?

– Tata je od sredine 70-ih radio vani, u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. U Zagrebu nije imao atelje, nikada. Stalno je radio vani. Mama je imala sigurnu i skromnu profesorsku plaću i nije se usudila sve ostaviti i otići. Život ljudi slobodnih profesija jako je težak i neizvjestan. Definitivno su napustili Zagreb tek kad je mama otišla u mirovinu. Sretna je okolnost bila što smo mama i ja često putovale s njim.

Gledajući njegove meandre nameće se monotonija života, beznačajno značajno ponavljanje koje teče. I vama je kazao kako je meandar život. Koliko to može biti blisko suvremenom čovjeku i njegovom sustavu vrijednosti? Naime, djela vašeg oca vrlo su popularna, ali jesu li shvaćena?

– Bilo bi ružno reći da tatin rad nije shvaćen. Ima mladih ljudi koji razumiju očev rad premda se ne bave suvremenom umjetnošću, matematičari, glumci… To me baš ugodno iznenađuje. Ima, međutim, i onih kojima je interes za Knifera plošan. Snobova je oduvijek bilo.

Svojedobno ste negodovali zbog načina kako je izloženo djelo u Banskim dvorima…

– Jesam. Nisam imala ništa protiv da je tamo, ali važno je na koji način se djelo prezentira. Tata nije pristajao na neke kompromise, ne pristajem niti ja.

Dnevna soba znala je biti blokirana

Imate li neki očev crtež u svom prostoru koji ste neodvojivo zadržali za sebe?

– Ima slika koje su mi draže od drugih, ali ne držim ih na zidovima, između ostalog i iz konzervatorskih razloga. Volim, uostalom, bijele zidove.

Fascinira činjenica što je vaš otac za života govorio o svojoj smrti uz opasku »u odnosu na život ja sam mrtav, ali u odnosu na smrt ja sam živ«? Napisao je i esej »Dan kada sam umro«. Kako biste to komentirali?

– Gorgonaški, tata je neke značajne životne situacije tumačio kroz apsurd što nije čudno jer uvijek je naglašavao koliko je za njega bio važan Beckett, ali i Ionesco. Prvi put kad sam se susrela s tim tekstom, bila sam tinejdžerica, osjetila sam strah za tatu. Kasnije mi je taj strah bio smiješan. Tata nije bio praznovjeran, nisam ni ja. Poruka je bila sasvim drukčija. Mislim da se na taj način suočavao sa smrću, verbalizirao je svoj odnos prema završetku potpuno u skladu sa životom i umjetnošću koju je kreirao.

Živjeli ste u relativno malom stanu. Kako je izgledao vaš dan u roditeljskom domu? Imali ste velikog međusobnog razumijevanja, zar ne?

– Tata je dosta putovao, no kada je bio u Zagrebu, uglavnom je bio kod kuće. Tada je radio na grafitima, no kako je radio na papirima sve većih dimenzija, javljao se sve veći problem. Sjećam se faze kad je dnevna soba bila potpuno blokirana provizornim stolom. Na sredinu sobe postavio je nogare i na njih ogromnu dasku na kojoj je bio print neke fotografije iz NOB-a. Tu ogromnu dasku nabavio mu je Žarko Vijatović koji je vodio galeriju Doma armije u Zagrebu. Tamo je Zvonko Maković pripremio tatinu izložbu »Do meandra«.

Naslovnica monografije

Nikad nije dobio atelje u Zagrebu

Vaša majka bila je velika podrška u radu vašem ocu. Meandre je počeo slikati 60-ih godina. Jesu li bili odmah prepoznati, sjećate li se možda tog razdoblja? Je li ikada bilo intimnih dvojbi kod vašeg oca, čini li ispravnu stvar? Naime, tek na Biennalu u Veneciji 2004. godine meandri su dobili puno priznanje.

– Mama je bila velika podrška tati, ona je u njegov rad vjerovala i kada je sam sumnjao. Kada je otišla u mirovinu, bila je profesorica hrvatskog, potpuno se posvetila vođenju tatinog posla, ali i prije se bavila administrativnim dijelom. Zahvaljujući njoj postoji detaljna dokumentacija. Tata je vrlo rano počeo izlagati vani, već 1962., u pariškoj galeriji Denise RenE. Tijekom cijele karijere redovito je izlagao, čak i u Zagrebu. Galerija suvremene umjetnosti redovito mu je pripremala izložbe, radili su i otkupe, zahvaljujući Boži Beku, tadašnjem ravnatelju. Upravo zbog njega današnji MSU ima sjajnu tatinu zbirku, drago mi je da su neki ključni radovi upravo ovdje. Ipak, šira javnost je počela cijeniti očev rad nakon Biennala u Veneciji 2004. To je bio rezultat dugogodišnjeg Makovićevog praćenja tatinog rada. Tata je stvarno imao sreću da je kontinuirano znanstveno obrađivan.

Zagreb nikada nije ponudio atelje vašem ocu, bio je zapravo prepoznat više na stranom terenu nego kod kuće. Prije Pariza radio je u Njemačkoj, Italiji… Kako su vama i majci padala očeva odsustva?

– Tata je u nekoliko navrata zatražio atelje, ali s jedne strane nije bio ozbiljno shvaćen, a i klonio se politike, prije i poslije 90. Ljudi čvrstog integriteta teško u ovom podneblju napreduju. Mislim da je to u konačnici za njega, ali i cijelu obitelj, bilo dobro. Otišao je i uspio je. Bez zavaravanja, mojim je roditeljima bilo teško. Život umjetnika je težak i neizvjestan. Rijetki mogu živjeti od prodaje, malo je onih koji rade kao profesori pa ipak imaju stalna primanja od kojih mogu živjeti i plaćati sredstva za rad. Upravo zbog toga smatram da je jako važno da umjetnici budu honorirani za sudjelovanje na izložbama. Na kraju, čini se kako su svi plaćeni osim umjetnika.

Koliko je nerazumijevanje okoline bilo frustrirajuće za vašeg oca?

– Znao je biti frustriran, ali uvijek je imao potporu mlađih kolega.

Gorgonaši i dinamovac

Vaš je otac bio i jedan od osnivača Gorgone, društva umjetnika koje se zalagalo za duhovnu i intelektualnu slobodu. Kakav je bio odnos vašeg oca prema tom razdoblju njegova života?

– Gorgona je vjerojatno za svakog sudionika bila važna na drukčiji način. Tati je bio važan protok informacija i potpora u radu koji je bio radikalan i neshvaćen u zagrebačkoj sredini tog vremena. Uvijek je govorio kako su se raspodijelili u potrazi za informacijama u literaturi, netko se bavio francuskom literaturom, američkom umjetošću, netko vanjskom politikom… Važno je reći da ih je politika zanimala, ali nisu se njome bavili. Kasnije je došlo vrijeme da svatko krene svojim putem. Tata se nikada nije vraćao prošlosti, tako je bilo i s Gorgonom. Vrijeme Gorgone je završilo, ali nastavio se družiti s gorgonašima, uglavnom pojedinačno.

Slovio je i za ljubitelja nogometa. Poznata je njegova izjava kako jedan gol Dražana Jerkovića vrijedi koliko četiri Cézannea?! Je li imao još poneku strast?

– Da, bio je lud za nogometom. U mladosti ga je i igrao, kao i moj djed koji je igrao za Osijek pa je tatu prvi put odveo na teren kad je imao svega nekoliko mjeseci. Tako je i mene tata odveo na Dinamov teren kada sam imala godinu dana. Tata je tada bio Dinamov delegat, pratio je tim na putovanjima. Sudjelovao je i u kreiranju Dinamovog grba što mi je prije nekoliko godina potvrdio Zorislav Srebrić.

Osnovni i prepoznatljiv motiv Kniferove umjetnosti je meandar / Foto ARHIVA NL

Uvijek bez kalkulacije

Poznato je kako umjetnici sami sebe žele okušati u mnogočemu, sjećate li se nekih takvih iskustava ili želja svog oca? Osim slikanja meandra, je li imao još nekih prostora mantranja? Volio je i američke filmove i prema njegovoj izjavi vrsne glumce »koji idu do kraja svojih mogućnosti«. Smatrate li i da je sam pokušavao napeti se do kraja svojih mogućnosti?

– Ispitivao je vlastite mogućnosti i uvijek je išao do kraja, nikada nije kalkulirao.

Kažu kako nikada nije bio odviše zainteresiran za rad drugih slikara?

– Nije se uspoređivao s drugim umjetnicima, ali zanimalo ga je što rade. Pogotovo mlađi umjetnici, veselio se njihovim uspjesima, odlazio na njihove izložbe i otvorenja. Volio je s njima razgovarati, s Goranom Petercolom, Goranom Trbuljakom, Mladenom Stilinovićem, Demurom, Editom Schubert, Martekom… Nezahvalno je govoriti o konkretnim imenima, jer nemoguće ih je sve nabrojiti.

Kako biste ga vi kao njegova kći opisali?

– Kako bih ga opisala… Bio je dobar čovjek, nastojao je uvijek biti fer.

Što mislite, što je Juliju Kniferu bilo najvažnije u životu?

– Mislim da su mu poštenje i dostojanstvo bile najvažnije stvari u životu.

I za kraj… Poznato je da je za svoj prijemni ispit na Akademiji nacrtao brojne autoportrete. Je li vas ikada portretirao?

– Eh, da, nikada me nije portretirao, koliko znam… (smijeh).