Herman Dalmatin, Juraj Dragišić, Frane Petrić i Ruđer Bošković, četvorica su filozofa koji su djelovali u rasponu od pet stotina godina. Počevši od Hermana Dalmatina iz 12. stoljeća, preko Dragišića i Petrića iz 15. i 16. stoljeća, pa do u svijetu najpoznatijeg i najpriznatijeg hrvatskog znanstvenika i filozofa Ruđera Boškovića koji je djelovao u 18. stoljeću, njih četvorica obrađivali su neke od ključnih tema iz filozofije religije kojima se suvremeni autori i danas bave. Povod je to za razgovor o novoj monografiji »Hrvatski filozofi pod prizmom filozofije religije. Odabrani autori i teme« dr. sc. Aleksandre Golubović, redovite profesorice na riječkom Filozofskom fakultetu.
Nezahvalno je u jednom intervjuu reći nešto više o četvorici filozofskih autora, no treba pokušati. Jer, njihove su rasprave aktualne i danas, posebno Ruđera Boškovića, isusovca i znanstvenika svjetskog renomea, odjek čijih ideja vidimo i u radu Alberta Einsteina ili njemačkog fizičara Wernera Heisenberga, jednog od pionira u području kvantne mehanike.

Više o četvorici filozofa, njihovom utjecaju te nekima od problema kojima su se bavili, a koje je obradila u svojoj knjizi, rekla nam je autorica knjige Aleksandra Golubović. Krenuli smo kronološki, »ab ovo«, od prvog autora u monografiji – Hermana Dalmatina. On je rođen u Istri na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, te je jedan od prvih značajnijih filozofa zabilježenih u nas, od kojega se računaju počeci hrvatske filozofije. Također, jedan je od pet najznačajnijih prevoditelja arapskih astronomskih tekstova na latinski u 12. stoljeću.

Herman Dalmatin

– Herman Dalmatin bavio se prevođenjem i zahvaljujući njemu mnoga su djela, osobito arapskih autora, prevedena na latinski jezik. No, kad govorimo o vlastitom autorskom radu, njegovo najpoznatije filozofsko djelo je »Rasprava o bitima« (»De Essentiis«) u kojoj raspravlja o Bogu kao pra-uzroku svijeta, to jest svega što postoji (ili temeljnoj biti), kaže Golubović, koja je u novoj monografiji obradila prvu i drugu knjigu Dalmatinove »Rasprave o bitima«.

– Dalmatin smatra da je Bog prvi uzrok koji se nalazi na začetku lanca uzročnosti, tumačenju fenomena uzročnosti. Na primjer, Dalmatin navodi primjer u kojem se pita kako je nastao »pojedini primjerak« neke vrste, te piše kako u tom slučaju tražimo njegove »roditelje«, uzrok ili uzroke. No, ostaje neodgovoreno tko je bio prvi roditelj, prauzrok od kojeg niz uopće započinje s postojanjem. Mnogi će zaključiti da je taj prvi uzrok Bog. S obzirom na navedenu raspravu, ali i Dalmatinovo cjelokupno djelo, interpretatori su zaključili da se njegova postignuća mogu uspoređivati s najvećima autoritetima toga vremena poput Anselma, kanterberijskog nadbiskupa, koji je ponudio klasičnu inačicu ontološkog dokaza za Boga, govori Golubović i nastavlja kako je kod Dalmatina posebno važna tema dokazivanja Boga. Jer, Dalmatin je raspravljao o Bogu kao o Prvom uzroku oslanjajući se pritom na antičke, kršćanske, arapske i druge izvore koji su mu bili dostupni.
– Neki njegovi izvorni citati iz djela »O bitima« uvelike podsjećaju na kasnije formulirane inačice dokaza o Bogu koje nalazimo kod Tome Akvinskog, na primjer, na njegovu varijantu kozmološkog dokaza iz Prvog uzroka. Jer, sve što postoji mora imati uzrok, a kada dođemo do kraja uzročnog niza, dvije su opcije pred nama, ili da niz ide u beskonačnost i nikad ne završava, ili da se zaustavlja na prvom uzroku, to jest Bogu. Mnogi interpretatori zaključuju da je ova druga opcija puno izglednija, kaže naša sugovornica.

Juraj Dragišić i »Proročanska rješenja«

Drugi od autora kojim se bavila u novoj monografiji je Juraj Dragišić (1445. – 1520.) koji je studirao i većinu života proveo u Italiji. Družio se s najvećim umovima svog vremena, poput Marsilia Ficina i Pica della Mirandole, tada najpoznatijih renesansnih platoničara, a bio je prijatelj obitelji Medici i Montefeltra. Ubrzo nakon što je izbila pobuna protiv obitelji Medici (1590.) pobjegao je u Dubrovnik gdje je napisao svoja »Proročanska rješenja«.

– U djelu »Proročanska rješenja« vrijedi istaknuti raspravu o problemu sveznanja i slobode volje ili, točnije, o problemu predznanja i slobode volje. U njemu se Dragišić pita je li moguće da nešto bude istinito unaprijed, dakle prije nego što se dogodi, i da netko o tome ima znanje? Jer kada bi to bilo moguće, čovjekova bi sudbina bila unaprijed predodređena i netko bi čak mogao i predviđati što će se pojedincu događati. Ali, onda on nije slobodan. Nadalje, ako Bog postoji i ako posjeduje atribut sveznanja (kao jedan od svojih ključnih atributa, pored svemogućnosti i savršene dobrote) – onda čovjek ne može biti slobodan. Jer ono što Bog zna mora biti istinito, što, drugim riječima znači, da se samo to može dogoditi. Božje svojstvo (atribut) sveznanja, prema nekim interpretacijama uključuje znanje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a upravo je ovo posljednje problem. Kako Bog može imati znanje budućnosti i čovjek biti slobodan, jedno i drugo ne može istovremeno biti istinito, navodi naša sugovornica.

– Dakle, ili je istinito ono što Bog zna (a, njegovo znanje povlači istinitost, znači ne postoji mogućnost da se ne dogodi ono što Bog zna), i onda čovjek nije slobodan; ili je čovjek slobodan, ali Bog onda ne može znati unaprijed što će on učiniti (ili što će se dogoditi, ne može dakle posjedovati znanje budućnosti). Drugim riječima, ovdje se nalazimo pred dilemom – može li nešto biti istinito prije nego se dogodi; ili se istina može utvrditi tek naknadno, nakon što se obistini? Juraj Dragišić raspravljao je o više aspekata i rješenja ovog problema, od kojih su se neka pojavila tek puno kasnije – u suvremeno doba. Njegova je rasprava u tom smislu aktualna i danas, ističe.

Frane Petrić i »Nova sveopća filozofija«

Treći autor o čijem radu u novoj monografiji piše naša sugovornica je Frane Petrić (1529. – 1597.) istaknuti hrvatski filozof, podrijetlom s Cresa, koji je živio u vrijeme buđenja interesa za prirodne znanosti kao i povratka na antičke ideale. Živio je i studirao u Italiji, kolijevci renesanse, u vremenu promjene paradigme, odnosno novom sagledavanju čovjeka i svijeta.
– Petrićevo glavno djelo je »Nova sveopća filozofija«, ali napisao je više djela, od kojih je značajan odjek polučio »Sretan grad« koji su mnogi opisali kao utopističko te ga mnogi interpretatori svrstavaju uz bok tada najpoznatijih utopističkih autora poput Thomasa Morea i Tommasa Campanelle. Petrić je napisao i djelo »Peripatetičke rasprave« u kojem je Aristotela optužio za plagijat. Smatrao je da je Platon istinski filozof, dok Aristotel nije činio ništa drugo nego skupljao tuđe materijale, a ono malo što je sam napisao – nije bilo neke kvalitete. Zbog svog stava prema Aristotelu, kojeg je u velikoj mjeri zastupao i u glavnom djelu »Nova sveopća filozofija« ovo je djelo uvršteno na Indeks zabranjenih knjiga (1592.) i osuđeno od inkvizicije, nakon čega je bio prisiljen ublažiti neke svoje stavove prema Aristotelu, opisuje profesorica Golubović. Nastavlja kako u djelu »Nova sveopća filozofija«, u cjelini pod nazivom Panarhija – u kojoj se raspravlja o prapočelima, Petrić, između ostaloga, raspravlja o Božjim atributima.

– Ako Bog postoji, onda on posjeduje određena svojstva ili atribute. Većina interpretatora smatra da mu svakako moraju pripadati tri ključna atributa: svemogućnost, sveznanje, savršena (moralna) dobrota. No, često se pojavljuju nesporazumi s obzirom na njihovo značenje. Pitanje je posjeduje li Bog te atribute apsolutno – i što primjerice znači da je Bog svemoguć? To da može učiniti sve, čak i ono što je logički nemoguće, poput, stvaranja drvenog željeza ili mnogo apsurdnijih stvari? Od atributa koje Petrić analizira mogu se izdvojiti: Jedno, Dobro, mudrost, jednostavnost, nepromjenjivost, najviša istina, dostatnost, dobrotvornost, savršenstvo i drugi. Petrić je analizirao koje im je točno značenje i jesu li međusobno (in)kompatibilni. Mnogi njegovi zaključci slični su onima suvremenih filozofa religije, opisuje naša sugovornica.

Ruđer Bošković

Kronološki posljednji autor, no utjecajem najznačajniji, čijim se radom bavi u monografiji je Ruđer Bošković (1711. – 1787.) te Golubović piše o znanosti, religiji i kozmološkom argumentu kod Ruđera Boškovića. Najveće iskorake Bošković je napravio na području fizike, a mnoge su njegove teorije iz fizike tek u novije doba dostatno vrednovane, poput, kao što smo rekli, »tragova« koje je ostavio u djelima Einsteina i Heisenberga, zajedno s kojima je najavio prisutnost jedne sile kroz koju se može tumačiti sve. No, Boškovića su također vrhunski znanstvenici cijenili u njegovo vrijeme, bio je član devet akademija, pariške, londonske i drugih, te je mnogo pisao o različitim područjima prirodnih znanosti. Jedno od najpoznatijih njegovih djela svakako je »Teorija prirodne filozofije«.

– Mnogima je međutim nepoznato da u tom djelu, u jednom izdanju, postoji i Dodatak od nekih desetak stranica u kojem je Bošković progovorio o duši i Bogu. Bošković je bio isusovac i možda je upravo zbog toga želio, barem ukratko, progovoriti o odnosu znanosti i religije, a time i o Bogu. U tih desetak stranica Dodatka nalazimo određene indicije koje je moguće povezati s dokazom iz uređenosti, ali i sa suvremenom verzijom tog argumenta, poznatog pod imenom »fine-tuning« argument, kaže prof. Golubović i nastavlja.

– Argument potječe iz suvremene znanosti, fizike, i kaže da je svemir, tj. da su njegove fizičke sile i konstante toliko »fino podešene«, da omogućuju život, i da je vjerojatnost da se to podešavanje dogodilo slučajno iznimno mala. Fizičari, odnosno znanstvenici ne mogu objasniti tu »uštimanost«, nego samo utvrditi da ona postoji. Filozofi religije smatraju da ta činjenica ide u korist Boga koji je, prema njima, tako uredio svemir. Ove indicije koje nalazimo u Dodatku, osobito opise u kojima su sadržani elementi »fine-tuning« argumenta, pojavile su se u znanstvenim raspravama tek u suvremeno doba i stoga se Boškovićeva rasprava pokazuje zaista inovativnom. U Dodatku nalazimo i inačice kozmološkog argumenta: argument iz Prvog neuzrokovanog uzroka, argument da aktualna beskonačnost nije moguća, te argument iz kontingentnosti, reći će nam Aleksandra Golubović. Na kraju će zaključiti kako se svaki narod i svaka država diče istaknutim pojedincima koji su dali vrijedan doprinos u područjima znanosti i kulture, pa tako iznimka nije niti filozofija. Jer možemo svjedočiti činjenici da su neki od naših filozofa već za života, a neki puno kasnije, ostavili značajan trag u znanosti, kulturi, filozofiji i općenito govoreći hrvatskoj starijoj ili novijoj povijesti, a neki poput Ruđera Boškovića i puno šire.

– Sve je ove autore vrijedno istraživati i ne možemo se ne složiti s hrvatskim filozofom Stjepanom Zimmermannom kada za Boškovića, a smatram da to u dobroj mjeri vrijedi i za ostale autore o kojima smo govorili, u djelu »O hrvatskoj filozofiji i kulturi« kaže: »Kad bi narod svoje velikane zaboravio, već je time osuđen na propast. A narod koji hoće da živi i da ima svoju budućnost, kako to hoće hrvatski narod, imade pravo i dužnost da slavi svoje genije, među kojima je u prvom redu i Ruđer Bošković«, zaključit će naša sugovornica citatom kojim završava i njezina knjiga »Hrvatski filozofi pod prizmom filozofije religije. Odabrani autori i teme.«