Victor Serge (pravim imenom Viktor Ljvovič Kibaljčič), samo je jedan u nizu pseudonima (između ostalog poznat je i kao Retif), kojima se ovaj istaknuti revolucionar blizak anarhistima i trockistima (jedno vrijeme i boljševicima), intelektualac od formata radikalno lijeve provenijencije, služio pri pisanju brojnih novinskih članaka, ali i eseja, historiografsko-političkih studija, novela i romana, i koji se tako svrstao među najplodnije, najinteresantnije i najintrigantnije autore svoga doba, dakle prve polovice 20. stoljeća.

Raspon tema kojima se bavio bio je iznimno širok i raznovrstan, ali važno je naglasiti da su njegovi teorijski tekstovi u pravilu kritički promišljeni, studiozni i pisani s dubokim poznavanjem materije, a novele i romani (da, ovaj svestrano nadareni čovjek pisao je i pjesme) bili su uveliko prožeti i inspirirani osobnim životom koji je sam po sebi nalikovao avanturističkom romanu s gotovo nevjerojatnim zapletima i događanjima.

Posebice su impresivni njegovi radovi o ruskoj revoluciji (analiza pobune mornara u Kronstadtu 1921. godine jedna je od najbolje i najkompetentnije ikada napisanih), ali i o nizu drugih stvari, gotovo isključivo (po)vezanih uz revoluciju, revolucionaran rad i teoriju; tu su i vrsni portreti istaknutih, prije svih francuskih, španjolskih i ruskih anarhista, zatim tekstovi o (anti)sindikalizmu, ilegalnom radu, proletarijatu i diktaturi proletarijata, klasnoj borbi, intelektualnom životu, putu i razvoju boljševizma, sovjetima, srednjoj klasi i seljaštvu u Rusiji, o Lenjinu, Staljinu, Trockom, Zinovjevu, Maksimu Gorkom, Romainu Rollandu, komunizmu, socijalističkoj birokraciji, Crvenoj armiji i radu ČEKE, građanskom ratu u Rusiji, staljinskom teroru, monstr-procesima, gulagu, krvavim obračunima, masovnim deportacijama i likvidacijama »starog«, lenjinističkog i trockističkog kadra od staljinskog režima, planskoj ekonomiji, boljševičkom dogmatizmu, Kominterni, Friedrichu Nietzscheu i drugima.

Univerzalne vrijednosti

Imao je razgranatu korespondenciju s Lavom Trockim (posljednji, ilegalni sastanci Trockog s pristašama, prije no što je bio deportiran iz zemlje bili su održani u moskovskom stanu Victora Sergea) i Andreasom Ninom, vođom POUM-a (Radnička partija marksističkog ujedinjenja), kojeg su 1937. godine španjolski komunisti uhitili i streljali; pisao je polemička, otvorena pisma (primjerice Andre Gideu), vodio je dnevnik, napisao je memoare (»Memoires d’un revolutionnaire«/»Memoari revolucionara« 1901. – 1941.) koji su objavljeni posthumno (zapravo njegovo najpoznatije djelo), a posebice su veliku pozornost izazivali njegovi tekstovi o Židovima, budući da su, po mnogima, imali istaknutu i kontroverznu ulogu u Oktobarskoj revoluciji 1917. i općenito u međunarodnom radničkom pokretu.

Tu su i studije o fenomenu židovstva, judaizma, kritici antisemitizma, stoljetnim progonima i pogromima kojma su bili izloženi: s liberalno-građanskih pozicija bili su optuživani kao ideolozi komunizma, a sa staljinskih kao kozmopoliti i izdajnici revolucije. Serge je pokuša(va)o skinuti tu neopravdanu stigmu i besmislenu etiketu s njihova imena ulazeći »dubinski« u probleme njihove povijesti i izgnanstva, života u emigraciji, dijaspori pod stalnom prijetnjom novih progona i likvidacija, i s izrazito filosemitskih pozicija naglašavao je i argumentirao univerzalne vrijednosti koje su podarili našoj, europskoj, ali i svjetskoj kulturi i civilizaciji. Surađivao je s brojnim novinama, nizom časopisa, i to najviše s briselskim i pariškim anarhističkim glasilima: Le Retif, Le Communiste, Le Revolte, Les Temps Nouveaux, pisao je i za publikacije španjolskog POUM-a, kao što su bile La Batalla i La guerra Sociale. Dok je živio u Parizu, pisao je i za pacifističke novine Henri Barbussea, kao i za listove La Lutte de Classes, La Vie Ouvrieve, Bulletin Communista.

Kao poliglot (perfektno je vladao ruskim, engleskim, njemačkim, francuskim i španjolskim jezikom) prevodio je brojna djela, a jedno je vrijeme imao status gotovo »ovlaštenog« prevoditelja Trockijevih knjiga s ruskog na francuski jezik, ali je prevodio i djela Lenjina, Zinovjeva, Vere Figner, Eugena Varge… Tijekom života Serge je prijateljevao s nizom istaknutih ličnosti iz svijeta književnosti i kulture općenito, kao što su primjerice bili Andrej Beli, Sergej Jesenjin, Aleksandar Blok, Maksim Gorki, Boris Piljnjak, Andre Breton, George Orwell, Dwight Macdonald. Od niza njegovih, nazovimo to tako teorijskih knjiga, trebalo bi spomenuti: »De Lenine a Staline« (»Od Lenjina do Staljina«, 1937.), »Destin d’une revolution« (»Usud revolucije«, 1937.), »Portrait de Staline« (»Staljinov portret«, 1939.), »Vie et mort de Leon Trotsky« (»Život i smrt Lava Trockog«, 1951.), »L’An 1 de la revolution russe« (»Prva godina ruske revolucije«,1930.), a rukopisi knjiga »Les hommes perdus« (»Izgubljeni ljudi«; svjedočanstvo o francuskom anarhizmu prije Prvog svjetskog rata) i »La tourmente« (»Previranja«, novele), pisani između 1933. – 1936., bili su mu zaplijenjeni kada je s obitelji prisilno bio prognan iz SSSR-a.

A kada govorimo o literaturi, neizostavno valja ukazati na romane: »Les hommes dans la prison« (»Ljudi u zatvoru«, 1930.), u kojem je opisao period svog života po povratku u Pariz 1940. godine i život u ilegali, u kući poznatog nadrealista Andrea Bretona, u koju se smjestio s obitelji, »Naissance de notre force« (»Rađanje naše moći«,1931.), »Ville conquise« (»Osvojeni grad«,1932.), »L’ Affaire Toulaev« (»Slučaj Tulajev«,1949.), knjigu novela »Les annees sans pardon« (»Godine bez oprosta«,1946.) i naravno »S’ il est minuit dans le siecle« (»Ako je ponoć u stoljeću«, 1939.) roman (na)pisan između 1936. – 1939., o kojem je i riječ u ovome prikazu.

Raščlanjivanje procesa

Dakle, spomenuti roman »Ako je ponoć u stoljeću« (na)pisan između 1936. i 1939. godine, a koji je u nas nedavno (u prijevodu s francuskog Marine Alia Jurišić) objavio zagrebački »Disput«, po svojoj je strukturi naizgled tipična priča o staljinskim čistkama kojih je do danas tiskano, bez pretjerivanja se može reći, na tisuće: monarhisti, građanski liberali, pripadnici ruske aristokracije i uopće antiboljševičkog, ruskog egzila su o tim teškim i tragičnim vremenima i temama ispisali tomove romansiranih svjedočanstava, memoara, uspomena, uostalom kao brojni boljševički »griješnici«, »otpadnici«, heretici i(li) antistaljinski buntovnici koji su, kao i pripadnici niza lijevih pokreta od menjševika i esera, do anarhista i ostalih radikalnih (kontra)revolucionara, koji su nakon uhićenja prolazili pakao policijskog ispitivanja, zatvorsku kalvariju, neizvjesnost monstr-procesa i na koncu deportacija u sibirske, dalekoistočne gulage, tzv. radne logore, gdje su u nemogućim, neljudskim uvjetima radili najteže, iscrpljujuće fizičke poslove (sječa šuma, kamenolomi, veliki radovi na izgradnji hidroelektrana, zahtjevni, grandiozni melioracijski radovi itd.).

Izloženi gladovanju, bez elementarne liječničke skrbi, uslijed raznih boleština i zaraznih epidemija, brojni su logoraši/zekovi masovno umirali, a uz to bili su prepušteni sustavnom šikaniranju i zločinačkom iživljavanju logorskih čuvara, ali i zatočenih kriminalaca koji su po »uputama« i uz dozvolu uprave imali čak i obvezu dodatno maltretirati posebice tzv. političke zatvorenike, kako bi im se još više zagorčao, već i onako težak život, a sve pod licemjernom egidom njihova ideloškog preodgoja, kako bi shvatili u čemu su to griješili i (pot)pali pod kontrarevolucionarne utjecaje antiboljševičkih snaga. Ali, romaneskna djela Victora Sergea ipak se bitno razlikuju od većine »stereotipnih priča« na ove teme; oslikavajući zločinački staljinski, totalitarni režim, sustav državnog terora, pokušao je i uspijevao raščlaniti uzroke tih pogubnih političkih, ideoloških i uopće društvenih procesa, odnosno pojasniti kako se (s)misao revolucije postupno izokretao, deformirao, pretvarao u svoju suprotnost – Moloha – čudovište koje uništava sve oko sebe, prije svih istinske apologete i protagoniste revolucije, svoje najodanije sljedbenike, te kako ih i zašto pretvara u najomraženije neprijatelje, »prišivajući« im razne epitete izdajnika, špijuna, sabotera komunističkog sustava i slične besmislice. I ne samo to, već i pojasniti zašto ih želi pokoriti, slomiti ne samo fizički, silom knuta, već i duhovno, psihički, pretvarajući tako ljude u »bezlične, poslušne krpe«, posvema nezainteresirane za svijet oko sebe, isključivo okrenute pukom preživljavanju i spremne na sve, čak i najniže gadosti, samo da bi nastavili živjeti, ma koliko god taj život u posvemašnjoj agoniji i kaosu bio lišen svih ljudskih vrijednosti.

Životna drama

Kroz likove svojih »antijunaka«: trockista Jeljkina i Ružina, studenta Avelija, radnika Rodiona, Varvare Platonovne, inžinjera Botkina, kolebljivog profesora historijskog i dijalektičkog marksizma Mihaila Ivanoviča Kostrova koji se nalaze, ili će se uskoro naći u progonstvu, u sibirskim bespućima i zabitima Čjornaje (Crne vode), Serge je prikazao dramu njihova života u vrijeme staljinskih čistki, ali u tu je priču »ugradio« i likove isljednika, policijskih službenika i upravnika gulaga Knappa i Fedosenka koji su, iako predstavnici režima i vladajuće komunističke nomenklature, također oslonac »revolucionarne vlasti«, svaki na svoj način zatočenici sustava kojem vjerno služe. Ali, daleko više služe iz straha, negoli iz nekakvog ideološkog uvjerenja, svjesni kako se i sami, čak i bez neke vidljive greške, zarad kakvog bezazlenog propusta, na koncu i bez ikakvog razloga, mogu naći u poziciji onih nad kojima danas vladaju i imaju bezgraničnu moć. Iako formalno slobodni, dio su tog sustava izgrađenog na posvemašnjoj kontroli i prisili; zapravo, u biti jednako su zatočenici sustava, kao i logorski uznici, a njihova je neizvjesnost čak i veća, jer sa strahom dočekuju svaki novi dan, ne znajući što im (do)nosi te kakve direktive mogu doći iz Kremlja, Moskve, nadležnog ministarstva/komesarijata. Za to vrijeme robijaši i prognanici lišeni su svake neizvjesnosti, svjesni da su osuđeni na dugotrajnu izolaciju od »ostatka svijeta«, a da čak i onda kada im kazna istekne, za njih to ne predstavlja nikakvo rješenje, jer se nakon silnih godina prisilnog odsustva iz doma nemaju kamo i kome vratiti. Zar je stoga čudno kako se dobar dio logoraša i po isteku kazne odlučio nastaviti živjeti kao »slobodnjci« u Sibiru ili Kazahstanu, obično u mjestu/gradiću najbliže logoru u kojem su »gulili« kaznu.

Prikazujući likove zatočenike sa svim dilemama, sumnjama i patnjama, u krajnje oskudnim i surovim životnim uvjetima, autor nas vješto, ali nenametljivo uvodi u jedan svijet, normalnom ljudskom umu posvema nepojmljiv, zapravo užasavajući, ali na koncu uz (samo naizgled) paradoksalnu spoznaju: zatočenici su duhom slobodniji u zatvoru/logoru, nego dok su živjeli svoje svakodnevne, tzv. građanske živote, kada su u vrijeme (čestih) kampanja borbe »protiv vanjskog i unutrašnjeg naprijatelja«, kada su, posebice oni izloženiji očima javnosti, sa zebnjom dočekivali noć i(li) jutarnje sate pitajući se hoće li im tajna policija zakucati na vrata, uhititi ih i sprovesti u ćelije zloglasnih zatvora, Butirku, Lefortovo, Lubjanku i druge. Koliko su uhićene osobe prolazile pakao danonoćnih saslušavanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, jednako su tako pravi pakao prolazili i njihovi najbližnji, supružnici, djeca, roditelji, prijatelji, jer su dobro znali kako se i sami ubrzo mogu naći na meti tajne policije, kako mogu izgubiti posao, kako im nadležne službe mogu, pod bilo kojom izlikom, oduzeti djecu i smjestiti u neko od brojnih sirotišta u kojima su uvjeti života bili zastrašujuće bijedni, da će biti prisiljeni »cinkati« sve oko sebe, pa izmišljaju nečiju krivnju, samo da se i sami ne bi našli u nekom od kazamata.

Antisovjetska aktivnost

Kako bi spasili što se spasiti dade, mnoge supruge/supruzi, rastajali su se od svojih partnera/partnerica, ne bi li time »nadležnim«, ali i svojoj okolini, pokazali i dokazali da i sami osuđuju »antisovjetsku aktivnost« uhićenog, iako, naravno, u pravilu nije bilo nikakve krivnje, ali u strahu od posljedica svi su pristajali na mučnu igru ovog apsurdnog teatra; u protivnom su slijedile sankcije režima koji je imao ogromnu moć i neograničenu snagu (o)svetiti se svima koji bi se drznuli u njega posumnjati. Serge je maestralno opisao ovo sovjetsko vrzino kolo, pravu noćnu moru »homo sovieticusa«, podanika koji pristaje živjeti u laži i paradoksalno, a tek kada bi se našli s onu stranu logorske žice otkrivali bi u sebi neku skrivenu snagu, mogućnost oslobođenja od stege sveprisutne laži koja guši, melje, proždire.

Naravno, to »oslobođenje« nije bila nikakva masovna pojava, ali se događalo daleko češće i više nego za civilnog života na tzv. slobodi. Nezanemariv broj zekova nije prestajao vjerovati u budućnost, ostajali su vjerni marksističkoj/lenjinističkoj ideologiji, uvjereni da ona, usprkos svemu, donosi bolji i pravedniji život, samo je bitno ne odustajati, ne predavati se, (s)rušiti staljinske satrape, vratiti se izvorima revolucije, ispraviti deformacije i zlouporabe partijske birokracije i stvari će same po sebi krenuti na bolje. Stoga ne čudi kako su se i u krajnje nehumanim logorskim uvjetima života, osuđeni članovi partije tajno sastajali, »bistrili« domaću, sovjetsku, kao i svjetsku politiku, planirali kako organizirati novu revoluciju, novi Oktobar, ali se, naravno, kao i za vrijeme dok su bili aktivni na slobodi nisu mogli između sebe usuglasiti različite i suprotstavljene boljševičke menjševičke, eserske, anarhističke, sindikalističke i ine lijevo-desno oporbene pokrete i struje, uključujući i pripadnike pravoslavne crkve, kao i raznih vjerskih/vjerničkih sekti, tzv. podzemne crkve, koji su između sebe vodile »ratove«; naravno najčešće pod strogim nadzorom logorske/policijske uprave koja je i poticala te sukobe i time si olakšavala kontrolu nad uzničkom populacijom. Sve se činilo s jednim, jedinstvenim ciljem: toliko dehumanizirati život u logoru/gulagu i progonstvu, kako bi se »čak i najpouzdaniji, najtvrđi slomili«. Režim je bio neumoljiv, ali kako u ime uznika piše autor: »I dok smo mi bili neumoljivi kako bi promijenili svijet, oni (pripadnici povlaštene partijske nomenklature) će biti takvi kako bi sačuvali svoj plijen. Davali smo sve neznanoj budućnosti, čak i ono što nismo imali, tuđu krv s našom. Oni tvrde da je sve postignuto kako ih ne bismo ništa pitali: a za njih je sve stvarno postignuto, jer sve i imaju«. Ali, Sergeu koji je i sam prošao pakao gulaga, u svekolikoj toj romanesknoj dramaturgiji nije nedostajalo sklonosti grotesci, prisutnosti fine, suptilne ironije, a upravo te kvalitete onaj su »višak vrijednosti« koji njegovo štivo čini tako pitkim i zanimljivim. Primjerice, radnik Rodion razmišlja o Lenjinovim riječima da je »socijalizam vlast sovjeta plus elektrifikacija« i konstatira: imamo elektrifikaciju, imamo vlast, diktaturu proletarijata, ali nemamo električne žarulje, nemamo nafte, nemamo svijeće u Čjornom…nemamo socijalizam, pitajući se: »Je li birokracija klasa, potklasa, kasta, pokvareni element svjesne avangarde proletarijata, frakcija srednje klase ili instrument međunarodnog kapitalizma?«

Težak život

Victor Serge rođen je 30. prosinca 1890. u Bruxellesu, u obitelji ruskih političkih emigranata, pripadnika Narodne volje, skupine koja se zalagala za rušenje carizma, ne birajući pritom sredstva. Nakon atentata na cara Aleksandra II. (1891.), kako bi izbjegao uhićenje, njegov je otac, Lav Ivanovič Kibaljčič, pobjegao u Belgiju, gdje je upoznao Veru Mihajlovnu Podorowsku, emigrantkinju iz Poljske (tada u sastavu ruskog imperija), s kojom se vjenčao i imao dva sina: Raoula, koji je kao dijete preminuo zbog pothranjenosti i Victora koji je također bio više gladan nego sit. Obitelj je živjela u teškom siromaštvu, jedno vrijeme i u Engleskoj, nadajući se sigurnijem poslu, ali materijalno im se stanje još i pogoršalo, pa su se vratili na »kontinent«. Victor se nije redovito školovao, uglavnom su ga podučavali roditelji, ali kako je bio iznimno inteligentno dijete, sve je predmete/programe s lakoćom svladavao, a posebice je bio nadaren za jezike. Uporan, vrijedan i pametan, i sam se ubrzo, jasno pod uplivom roditelja, zainteresirao za politiku i oduševio anarhističkim idejama, u Belgiji se pridružio anarhističkoj komuni, tako da je već 1908. godine počeo pisati za njihova glasila, prije svih za pariški L’ Anarchie gdje su se promovirale ideje Maxa Stirnera.

Serge je ubrzo, zajedno s Rirette Maitrejean, počeo i uređivati časopis, da bi ga 1911. preuzeo u svoje ruke. A kada je 1912. Rirette bila uhićena, budući da je bila član anarhističke grupe pljačkaša banaka, na meti policije našao se i Victor, jer je u redakciji novina koje je uređivao pronašla dva revolvera. Iako nije bio izravno umiješan u aferu Bonnot, odnosno nije sudjelovao u pljački banke, ali je bio blizak grupi anarhista koja je to izvela, francuske su ga vlasti zarad anarhističkih uvjerenja i njihove agitacije uhitile i osudile na pet godina zatvora. Kako bi mogli uspostaviti i održavati »političku« vezu, odnosno kako bi se mogli posjećivati Serge i Rirette su se vjenčali, a nakon što su 1917. bili oslobođeni, vlasti su ih protjerali iz Francuske, tako da su se oboje našli u Španjolskoj. Pridružili su se revolucionarnom sindikalističkom pokretu u Barceloni, gdje su sudjelovali u pripremama ustanka do kojeg je iduće godine i došlo. Aktivno je pisao za njihova glasila Tierra y libertad (1918. upravo je u njima prvi puta potpisao tekst kao Victoe Serge) i Solidaridad obrera. Kasnije se Serge ilegalno vratio u Francusku, ali ubrzo ga je policija iznova uhitila i godinu dana, kao »opasnog boljševika« držala u tzv. logoru za izolaciju, da bi ga pred svršetak Prvog svjetskog rata francuske vlasti mijenjale s grupom zatvorenika/ljevičara za francuske časnike zarobljene u Rusiji, tako da se krajem 1918. našao u zemlji svojih roditelja.

Među zatočenim revolucionarima se nalazio i Židov Aleksandar Rusakov, čiju je kćerku Ljubu Serge kasnije oženio; 1920. im se u Petrogradu rodio sin Vladdimir/Vlady, a 1935. i kći Jeannine. S vremenom se Ljuba, inače slaba zdravlja, izložena čestom policijskom maltretiranju te fizičkom i psihičkom šikaniranju, počela suočavati s teškim i ozbiljnim duševnim poremećajima, tako da su je na koncu, 1937. potpuno psihički slomljenu morali smjestiti u sanatorij za mentalno oboljele kraj Pariza. U međuvremenu, Victor je u Parizu upoznao arheologinju Laurette Sejourne i ubrzo su počeli zajdno živjeti. O tom razdoblju njegova života i općenito cjelinom njegova obimna publicističkog i književnog djela intenzino se bavila Susan Weissman, koja je i napisala odličnu, informatvnu i iscrpnu političku i spisateljsku biografije Victora Sergea.

Poznavatelj društvenih prilika

U Rusiji se 1919. godine pridružio boljševicima, ali zarad njihove rigidne politike stalno je s nima dolazio u sukob; intenzivno je surađivao s eserima i bio blizak anarhistima, radio je za sovjetsku Vladu, sudjelovao u građanskom ratu i u borbama protiv bjelogardejaca, a kao vrstan znalac svjetskih jezika počeo je raditi pod upravom Zinovjeva za Kominternu. Kao lucidnog i upućenog analitičara, novinara i poznavatelje srednjo i zapadnoeuropskih društvenih (ne)prilika, po zadatku je bio 1922. sa suprugom poslan na službu u Berlin i Beč, ali se i dalje nalazio pod paskom ČEKE/GPU-a, jer je zarad (ne)službenih, razgranatih veza komunicirao sa mnoštvom stranaca, od kojih se ne tako mali broj u sovjetskim, policijskim kartotekama vodio »kao sumnjiv«. A, kada se 1926. vratio u SSSR, počeo se surađivati s Trockim i tzv. lijevom opozicijom, da bi, nakon što je Trocki doživio poraz u borbi sa Staljinom oko Lenjinova nasljeđa/nasljednika, i sam Serge 1928. bio izbačen iz komunističke stranke. Ipak nastavio je intenzivno pisati članke o kineskoj revoluciji, izvrsno je portretirao Staljina kritizirajući njegovu politiku, precizno predviđajući kako će njegova vlast svršiti u krvavoj tiraniji. U razdoblju velikog staljinskog terora i partijskih čistki, tj. između 1928. i 1935. ili 1936. Serge je dva puta bio hapšen; proveo je gotovo sto dana u samici zloglasne Lubjanke i na kraju poslan u Orenburg, u kazahstanski gulag zajedno sa sinom, gdje ih je često posjećivala Ljuba, što je od nje iziskivalo ogromnu snalažljivost kako bi se domogla novca za tako daleka putovanja, a slala im je i pakete kako bi preživjeli, iako je i sama živjela u krajnjoj bijedi.

Bez potpore nekolicine odanih prijatelja teško da bi uspjela pomoći suprugu i sinu te voditi brigu o tek rođenoj kćeri i sama se, bez ikakvih primanja, održavati »na površini«. Samo zahvaljujući široko i snažno organiziranoj akciji međunarodne pomoći, koju su pokrenuli francuski komunisti 1935. na Kongresu za obranu kulture u Parizu, Serge je na koncu ipak bio oslobođen. Istina, oduzeto mu je sovjetsko državljanstvo, brojni rukopis konfiscirani (neki se još uvijek nalaze u tajnim arhivma ruske/sovjetske policije), a on je protjeran s obitelji, prvo u Belgiju, a tek potom u Francusku koja ga je isprva odbila primiti, ali nakon intervencije lijevih intelektualaca (Andre Gide, Georges Duhamel, Luc Durtain, Marcel Martinet, Charles Plisnier Charles Vidrac, Leon Werth, Maurice Wullens, Henri Poulaille, Victor Margueritte, Magdeleine Marx-Paz, Alfred Rosmer) konačno se mogao nastaniti i skrasiti u Parizu te, zahvaljujući njihovoj kampanji, bili su mu i (selektivno) vraćeni oduzeti rukopisi. Po povratku u Pariz, povezao se sa starim prijateljom, liderom POUM-a, Andreasom Ninom, koji je ušao u vladu Katalonskog narodnog fronta Lluisa Companysa, što su mu na ljevici, uključujući i Sergea zamjerili, ali on je postavši ministar pravosuđa to opravdavao pokušajem proširivanja stranačkog utjecaja, da bi se na koncu ta strategija pokazala promašenom. Po naređenju Aleksandra Orlova, šefa snaga NKVD koje su djelovale u redovima španjolskih komunista tijekom građanskog rata, Nin je bio uhićen, mučen i na kraju streljan kao izdajnik, a njegov je stvarni »grijeh« bio jedino i isključivo to što se nije pokoravao direktivama Staljina i Moskve.

Analitičar komunističkog pokreta

Tijekom 1939. Serge je nakon brojnih sukoba i nesporazuma s Trockim javno prekinuo sve veze s njime. Zapravo, povijest njihovih odnosa bila je duga i kontroverzna; za mnoge u Zapadnoj Europi Serge nije bio samo prevoditelj i tumač Trockijevih djela, već uz njega i »najpoznatiji analitičar razvoja komunističkog pokreta«, koji je s vremenom razvio vlastiti teoriju i kritiku degeneracije boljševičke partije i sovjetske države. Trocki je uvažavao Sergea, ali ga je i često, unutar oporbenih, antistaljinskih redova, jer su se razilazili po čitavom nizu pitanja – španjolskom građanskom ratu, IV. Internacionali, tumačenjem pitanja stvarnih pobuda pobune u Kronstadtu, u veljači 1921. – oštro kritizirao. Oboje su se slagali u tome da je pobunu trebalo ugušiti, jer je objektivno »otvarala vrata kontrarevolucije u Rusiji«, ali Serge je naglašavao kako je njihov program u stvari bio »početak nove, oslobađajuće revolucije za narodnu demokraciju«, dok je za Trockog to bila »oružana reakcija sitne buržoazije protiv teškoća socijalne revolucije i žestine diktature proletarijata«.

Za vrijeme Španjolskog građanskog rata, Serge je podržavao POUM, dok ih je Trocki kritizirao smatrajući da su izdali revoluciju ušavši u vladu Narodne fronte Katalonije. Uz to, Serge nije krio svoju naklonjenost anarhističkom pokretu, ali najveći prijepori između njih vodili su se oko uspostave IV. Internacionale. Serge je bio uvjeren kako novu Internacionalu mogu stvoriti »samo prave revolucionarne, radničke partije u nekoliko najrazvijenijih zemalja svijeta«, a njih nije bilo, dok je Trocki bio uvjeren kako su za to dovoljne »lijeve oporbene skupine, šaka, tvrdo jezgro mladih intelektualaca«, kao motor nove svjetske revolucije. Serge je shvaćao da Trocki traži alternativu socijaldemokraciji i staljinizmu, ali s pravom je upozoravao na to da će suparničke frakcije, sastavljene od malih revolucionarnih struja u raznim zemljama Zapadne Europe i SAD na koncu onemogućiti efikasno i jedinstveno djelovanje, što se u konačnici i pokazalo točnime.

Kada se govori o tzv. degeneraciji boljševičke partije, Staljinu kao političkom zloduhu i zlotvoru, Trocki se fokusirao na kritiku partijskog vodstva i vladajuće nomenklature, dok je Serge želio pronaći način kako iznova uspostaviti demokraciju unutar stranke, čak je predlagao (1923. – 1924.) formiranje koalicijske vlade u Rusiji, što je za Trockog bilo neprihvatljivo, da bi se na koncu razišli po pitanju »prirode SSSR-a«. Trocki je sovjetsku državu nazivao »degeneriranom radničkom državom«, dok je Sergea ona bila »birokratski totalitarizam s kolektivističkim sklonostima«, ali su se oboje slagali s time da u sovjetskoj Rusiji treba izvesti novu revoluciju.

Posvemašnja izolacija

Kada su u kolovozu 1940. Nijemci ušli u Pariz i okupirali Francusku, Serge je sa sinom, kćerkom i Laurette Sejourne pobjegao u Marseilles i u ožujku 1941. istim brodom na kojem su se nalazili Andre Breton i Claude Levi-Strauss, preko Martinika, Dominikanske republike i Kube, dokopao se sa sinom Meksika, kao krajnjeg odredišta. Nakon godinu dana pridružili su mu se Laurette i kćerka Jeannine; iako su živjeli siromašno i uz neprestane napade i prijetnje smrću tamošnjih staljinista, Serge je, bez obzira na narušeno zdravlje, u Meksiku poživio još šest stvaralački plodnih godina u posvemašnjoj izolaciji, intenzivo pišući prozu, memoare i novinske članke. Umro je 17. studenoga 1947. godine, u Ciudade de Mexicu, kako je rekao tadašnji meksički ministar policije »pod sumnjivim okolnostima«, ne isključujući čak i mogućnost da je bio otrovan. I kako je u svom instruktivnom pogovoru zaključila prevoditeljica romana »Ako je ponoć u stoljeću« Marina Alia Jurišić: »Kao apatrid, Serge nije dobio pravo na dva metra zemlje na francuskom dijelu groblja u Mexico Cityju, nego je pokopan kao ‘španjolski republikanac’«.