Dakle, literatura, ali ne izmišljeni beletristički bućkuriš, nego zapisi samog života. Pisati život! U brk životu samome, prevariti i pakao i nebo te stvoriti djela koja će rasti kao trava.«

Ova je rečenica citat stava čuvenog slovenskog književnika Vitomila Zupana, a kao odraz i vlastite poetike i pristupa književnosti citira je u svom novom romanu naslovljenom »Kako sam brojio ružičaste robote« hrvatski književnik Edo Popović.

Prihvati li čitatelj ovakav odnos prema književnom stvaralaštvu, lakše će mu biti čitati novi Popovićev literarni iskorak u kojem, sukladno citiranim rečenicama, ima malo zbivanja, ali puno razmišljanja i promišljanja, impresija i osvrta, procjena i ocjena…

I sve je to, logično, izneseno stilom u kojem se uz pripovijedanje lako uočava esejistički pristup tekstu, prevlast monologa, lirizam kao bitna odrednica. Jednom riječju, knjiga zasebnog jezika, stila i ideja.

Zapisi samog života

Glavni lik novog Popovićeva kratkog romana je šezdesetogodišnji intelektualac, po vokaciji književnik koji povremeno zarađuje pišući kolumne za neke novine. Živi sa suprugom Lilom i sinom Svenom, a uobičajenu kolotečinu života prekida njegovo krajnje loše fizičko stanje zbog čega završi u bolnici i nekoliko je dana bez svijesti.

Roman počinje njegovim buđenjem u bolničkoj sobi i spoznajom da je zbog embolije bio na rubu života i smrti, a stanje je i dalje teško jer mu je pretragama otkriven limfom u zdjelici pa mora krenuti na kemoterapije.

Na svu sreću, bolest je otkrivena rano, liječenje teče dobro i spasivši se potencijalno smrtonosne bolesti naš junak odlučuje promijeniti život te iz Zagreba odlazi negdje na selo iz kojeg se vide slovenske planine te tamo nastavlja živjeti u društvu nekoliko mačaka, jednog psa i jednog susjeda.

I tu je kraj onoga što se u romanima zove radnja. Dakle, ništa posebno, ni dramatično, ni naročito privlačno većini čitatelja koji ipak žele neku zanimljivu priču.

Umjesto toga, Popović nudi, što bi rekao Zupan, »zapise samog života«. A u tim zapisima iznesenim kroz kratku formu i epizode »duge« po nekoliko stranica, Popovićev nam intelektualac nudi promišljanja i razmišljanja o samome sebi i svijetu u kojem živi.

Pri tome kreće od onih općih motiva vezanih za smisao života i postojanja, preko samog sebe i vlastitih stavova pa do kritičke analize suvremenog društva, kako hrvatskog, tako i općenito onog moderne zapadne civilizacije.

Kritička razmišljanja

Svojim riječima, ili pak govorom spomenutog Starca, odnosno susjeda kojeg naziva Sjena i nikad ga direktno ne upozna jer s njim razgovora kroz stijenku koja dijeli balkone njihovih gradskih stanova, Popovićev lik iznosi svoje poglede na svijet i život suvremenog čovjeka.

Tako, primjerice, Sjena u jednom razgovoru kaže: »Nemojte mi reći da niste primijetili da svi mlađi od trideset ne skidaju pogled s onoga što su bezobrazno nazvali pametnim telefonom, kao opčinjeni zure u tu kretensku stvar, možeš im derati kožu, neće se obazreti, kao jeleni kad se pare.

Pokidali su sve veze među ljudima, podigli zidove između njih, ti zidari, zato smo danas stranci jedni drugima i zato je moguće da nam susjedi umiru od gladi ili nečega drugog, a mi nemamo pojma o tome niti nas je briga.«, zaključuje Sjena.

Sličnih primjera kritičkog razmišljanja još je puno, a često su uokvireni i prožeti blagom ironijom, ponekad i sarkazmom poput one ocjene o tome kako će se svijet vrlo brzo jednog dana pretvoriti u veliki trgovački centar, ili pak duhovitim intelektualčevim komentarima o blesavim marketinškim telefonskim pozivima.

Susret sa smrću

Zaključak koji se nameće glavnom junaku nakon njegova bliska susreta sa smrću je taj da je do tog trenutka živio na potpuno pogrešan način ne razumijevajući ni sebe, ni druge i prepuštajući se uzusima društvenog života koji je daleko od onog što život u svojoj osnovi i srži baš i jest.

Baš stoga, jasno je iz njegovih razmišljanja i postupaka, svatko od nas mora se vratiti samome sebi, osamiti se od društva koje ga formira po nekim nezdravim principima te se vratiti prirodi.

Pri tome taj povratak ne može biti samo duhovnog, već i fizičkog karaktera pa se stoga, održavajući sa ženom tek telefonski kontakt, naš junak i upućuje živjeti na selo gdje sve više i više spoznaje samog sebe i bit života općenito.

Tu nam spoznaju na završnim stranicama najprije priopćava kroz lijepu lirsku pjesmu naziva »Snyder uz vatru peći«, kao i završnim rečenicama koje piše promatrajući pad jednog meteora i stazu koju ostavlja iza sebe:

»Kažu da staza vodi do svake točke pokraj koje prolazi. I tek kad napravimo posljednji korak, saznat ćemo kamo smo pošli. Sretan sam što to još ne znam. Što još hodam. Ne ostavljam tragove. Nemam nikakav cilj. Ne moram stići nikamo. Nemam nikakvih namjera. Samo hodam.«, završava svoj monolog Popovićev alter ego u romanu »Kako sam brojio ružičaste robote«.

O autoru

Edo Popović rođen je 1957. godine u Livnu (Bosna i Hercegovina). Studirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu komparativnu književnost te hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Godine 1987. bio je jednim od pokretača i urednika književnoga časopisa Quorum, a od te godine počinje i njegov intenzivniji književni rad i to objavljivanjem zbirke pripovijedaka »Ponoćni boogie« koja je 2012. godine doživjela dopunjeno drugo izdanje.

Dio njegova književna rada su romani »Izlaz Zagreb jug« (2003.), »Dečko, dama, kreten, drot« (2005.), »Oči« (2007.), »Lomljenje vjetra« (2011.), »Mjesečev meridijan« (2015.) i »Poglavnikov pudl« (2016.), tri zbirke priča, dnevničko-autobiografska proza…

Romani i zbirke priča su mu prevedeni na desetak jezika. Kao urednik u izdavačkim kućama SysPrint, Naklada Ljevak i OceanMore potpisao je pedesetak naslova prevedenih proza, eseja i publicistike, kao i proza hrvatskih pisaca.

Zbornici i antologije (izbor): »Krhotine vremena«, Osijek, 1988.; »Uhvati ritam«, Novi Sad, 1990.; »Poštari lakog sna«, Zagreb, 1996.; »FAK-YU«, Beograd, 2001.; Libido.hr, Zagreb, 2002.; »Goli grad«, Zagreb, 2003.; »Croatian Nights«, London, 2005.; »Halbwegs zum Himmel«, Graz, 2007.; »Ispod stola«, Zagreb, 2011.

Od 2018. godine živi u Stranici Gornjoj.