Likovi koje je u 26 pripovijedaka ove vrlo dobre zbirke stvorila Kopeczky Bajić trude se sami sebi odgovoriti.
povezane vijesti
Možda je najbolji način da nekoga voliš taj da ga pustiš na miru«, završna je rečenica pripovijetke »Plastični superjunak«, rečenica koja sjajno oslikava živopisne i nesvakidašnje te najčešće vrlo, vrlo nesretne likove koji se »kreću« stranicama zbirke pripovijedaka »Više ne znam tko si« mlade hrvatske književnice Sare Kopeczky Bajić. Jer, to »puštanje na miru« svojevrsni je poraz koji stvara tugu i nezadovoljstvo kod onih koji su skloni tom defetističkom pristupu koji, možda, i znači ljubav, ali svakako donosi patnju. Likovi koje je u 26 pripovijedaka ove vrlo dobre zbirke stvorila Kopeczky Bajić trude se sami sebi odgovoriti kako se nositi s besmislom i prolaznošću života.
Odgovora – osim u pukom trajanju – ne nalaze. »Cijeli život nešto čeka, a ponekad nije sigurna ni što«, govori autorica o svojoj junakinji Nadi (nije joj to ime dano slučajno!) iz priče »Odvest ću te na more«. Iako ih dijele spolne, dobne i geografske razlike, većina tužnih i izgubljenih likova ove zbirke živi u stanju stalne, kako bi Lorca rekao, besmislene vrtnje iz koje izlaza nema i koja nikada ne prestaje.
Analiza ljudskih karaktera
Naravno, ovako postavljeni okviri omogućuju autorici temelje za dobru analizu ljudskih karaktera, kao i za prema društvu usmjerene oštrice koje su, ipak, nešto rjeđe u odnosu na vrlo uspješne slike emocija i psihe antijunaka i antijunakinja Sare Kopeczky Bajić. Njezini su likovi osamljeni i izolirani ljudi koji su za svoju izdvojenost često krivi i sami, a u tom bijegu od svijeta često znaju zbog nedovoljne komunikativnosti donositi dramatično pogrešne odluke (briljantna »Palačinke« s mučnom temom pobačaja, ili isto tako dojmljiva a sadržajem potpuno drukčija »Vijest«).
O autorici
Sara Kopeczky Bajić (1992.) odrasla je u Splitu, gdje i danas živi. Po struci je profesorica engleskog i talijanskog jezika, a po pozivu spisateljica opće prakse. Prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu. Tijekom studija uređivala je časopis Split Mind, a trenutačno je urednica regionalnog časopisa za književnost i umjetnost Libartes. Za portal »Booksa« pisala je književne preporuke i kolumnu Autorica vs. svijet, a za Gradsku knjižnicu Marka Marulića u Splitu snimala je podcast »Zapričavanja« i vodi književne tribine »Librokazi«. Vodila je nekoliko radionica kreativnog pisanja: u Infozoni, u sklopu projekta »Praznine« udruge Culture Hub, u sklopu gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu, kao i različite online radionice. Osvojila je nekoliko književnih nagrada: drugo mjesto na natječaju »Zlatko Tomičić«, prvo mjesto na natječaju »Ulaznica«, nagradu »Trećeg Trga« za zbirku priča »U potrazi za jugom« i nagradu »Mak Dizdar« za zbirku pjesama »Kamen, školjka, papir«. Za pisanje zbirke priča »Više ne znam tko si« dobila je potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Zajedno s Ružicom Gašperov vodi splitski književni klub »Pisci za pisce« i na istoimenom blogu redovito objavljuje savjete o pisanju i književne preporuke. |
Nepovjerenje u bliske, čak i najbliže osobe, strahovi i svađe, obiteljski sukobi, težak položaj žene u patrijarhalnoj, ali i suvremenoj gradskoj sredini, kule laži u naizgled sretnom obiteljskom životu, emocionalno zapostavljanje djece, obiteljsko nasilje, nesposobnost emocionalnog kontakta kao posljedica djetinjstva bez roditeljske ljubavi, nesposobnost za zajednički život, disfunkcionalni međuljudski odnosi koji od života čine pakao… Sve to samo su neke od tema koje autorica obrađuje mijenjajući rodove u kojima pripovijeda u prvom licu, prikazujući nam svijet iz očišta djeteta, djevojke, zrele žene ili muškarca, čak i starih ljudi.
Dalmatinska ikavica
Sve to iskazano je pitkim i jednostavnim, ali vrlo kvalitetnim jezikom u kojem dominiraju životni i uvjerljivi dijalozi koji su ponajbolji kad koristi vlastiti idiom – dalmatinsku ikavicu. Tako u priči »Dobar čovjek« skladištar Ivica, Dalmatinac na pragu šezdesetih, u dva navrata sjajno kroz koncizne dijaloge iznosi razloge vlastitom nezadovoljstvu, razloge koji i stvaraju jednu opću sliku nezadovoljstva većine ljudi koji žive u društvu koje Kopeczky Bajić opisuje:
«Šta ja imam od života? Žena cili dan radi u dućanu, ja sam cili dan ode. Kad dođe kući, ja umoran, ona musava. Potrošimo se. Ispraznimo. Ja snagu, a ona lipe riči. Jedno za drugog sačuvamo samo ono najgore. Takav je život«, konstatira Ivica koji pak govoreći o nezadovoljstvu zbog društvenih i političkih prilika u kojima živi, kaže: »Sinko, ja sam bija u Oluji. Branio sam ono što su mi rekli da branim. I to ne zato što su mi rekli, nego zato što sam osjećao da je moje. Da je više ljudi ka ja, ne bi trebala ni policija, ni vojska. Više nemam šta braniti. Više ne osjećam da je išta od ovoga moje. Ovo je neki drugi svit. Čiji, ne znam. Al sigurno nije ni moj, ni tvoj. Drugi su dobili penzije i danas ne rade ništa, a ja moram crnčit. I ti, s fakultetom, u istoj smo kaši. Najbolje bi ti bilo da se spakiraš i odeš. Ovo ti govorim radi tebe«, kaže Ivica.
Sjajni dijalozi
Uz sjajne dijaloge autorica umješno kroz monologe, solilokvije i opise stvara stranice koje svjedoče o psihičkom ili emocionalnom stanju glavnih likova pa je, gledano u cijelosti, ovih 220 stranica njezine druge zbirke pripovijedaka za odrasle vrlo dobro i zanimljivo štivo koje kroz naslov cijele zbirke, posebno baš kroz priču tog naziva, izvrsno govori o promjenama do kojih u psihi, karakteru i emocijama dolazi zbog nezdravog ritma suvremenog života, ritma koji na kraju čovjeka često postavlja u situaciju da sam sebi ili svom bližnjem izgovori riječi iz naslova ove knjige.
