ZAGREB – Nakon iznimnog debitantskog istupa s knjigom “Fafarikul” (2020.) Đurđica Čilić, profesorica polonistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koja se predstavlja i na riječkom festivalu Vrisak, iznova oduševljava književne sladokusce novom knjigom osobnih zapisa nazvanih “Novi kraj”. Način i pristup temi ostali su isti, a ista je i vrijednost njezinih iznimno emocionalnih, inteligentnih, iskrenih i po svim kriterijima visoko kvalitetnih zapisa koje, kao i u debiju, temelji na osobnom životu pišući kroz kratku formu blisku crticama i kratkim pripovijetkama o svemu što je okružuje, bilo da je rastužuje, oduševljava, ljuti, usrećuje….

Istina, početak čitatelja može zavarati jer se čini kako će autorica – što je i najavljivala u prethodnoj knjizi – govoriti ponajprije o svojim roditeljima te djetinjstvu i mladosti u Bosni. No uskoro se ovim temama “pridružuju” i ostale teme iz njezinog života pa iznova, kao u “Fafarikulu” svjedočimo bistrim i osjećaja punim analizama sadašnjosti, blago nostalgičnim sjećanjima na prošlost, jetkim procjenama mračnih dijelova prošlosti vezane za rat, očaju i bolu zbog majčine bolesti… I sve je to tako dobro i iz srca napisano da osvaja tom predivnom neposrednošću i razoružavajućom iskrenošću pa teško da ima onih kojima pri čitanju zapisa Đurđice Čilić ne uđe barem malo “dima u oči”, kako su davno pjevali besmrtni The Platters.

Čarobni amalgam sjećanja

Teško je, gotovo nemoguće – a u osnovi i potpuno nepotrebno – smjestiti novi rad Đurđice Čilić u neke stroge žanrovske okvire. Mogao bi to po nekim elementima biti roman fragmentarne kompozicije jer se u nizu priča javljaju isti likovi, a i tema brojnim pričama (odrastanje u Vitezu) je zajednička. No još je više to odlična zbirka kratkih pripovijedaka povezanih likovima i temama, a nisu u krivu ni oni koji tvrde da je to poezija u prozi za što argumente imaju u činjenici da bi znatan dio tekstova mogli svrstati u lirsko-prozni izraz zvan crtica. No u konačnici strogo žanrovsko određenje bitno je samo knjižničarima i ponekom književnom kritičaru, a jedino što je čitateljima važno je to da ih napisano dirne i ponese. Taj pak uvjet autorica ostvaruje u gotovo pa svakoj priči ove divne knjige.

Granice u okvire kojih je postavila svoju novu knjigu sastavljenu od stotinjak zapisa ovog su puta određene njezinim čestim putovanjima iz Zagreba prema Vitezu u kojem nastoji biti što češće zbog teške bolesti majke. Provesti što više tog sve kraćeg preostalog zajedničkog vremena cilj je autorice, a ti odlasci u rodnu Bosnu nužno vode ka prisjećanjima na djetinjstvo i mladost proživljenu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, krvavi rat koji je početkom devedesetih uništio sve, studentske godine u Zagrebu… Ta se sjećanja potom spajaju sa sadašnjošću i nedavnim zbivanjima stvarajući tako jedan čarobni amalgam prepun snažnih sjećanja, divno izgrađenih i oslikanih likova te moćnih i dojmljivih epizoda iz zajedničke ili osobne prošlosti.

Literarne minijature

Đurđica Čilić divno piše o sretnom djetinjstvu prepunom ljubavi i razumijevanja, ocu i majci, sestri, rodbini i obiteljskim prijateljima. Sva ta sreća i bajka prestaje dolaskom rata koji je za nju u Vitezu i Bosni njezinog djetinjstva zaustavio vrijeme i pomeo sve što je bilo lijepo ostaviši samo sjećanja. S isto toliko ljubavi ona piše i o svojoj djeci, novom životu izvan Bosne iz koje ona jest otišla, ali Bosna njezine mladosti zauvijek je u njoj ostala. Ili, kako divno kaže pišući o svom Vitezu: “I tek sad razumijem da književnost ne postoji zato da bi opisala grad kakav je bio, nego da nam ostane umjesto njega”, odnosno, kako njoj piše Nancy, djevojka koja je odrasla u Vitezu i koja joj šalje SMS poruku u kojoj “kaže da je čitajući neku moju priču ponovo šetala ulicama grada za koji nije bila sigurna da je ikad postojao, ali da sad, čitajući, zna da jest.”

Iako piše nadahnuto i upečatljivo o sitnicama koje znače ljubav, Đurđica Čilić zna biti i ironična i samoironična, duhovita i kritična prema nizu kretenizama koje čine suvremeni život, a još i više prema mržnjama koje su uzrokovale rat pri čemu ljude u tom krvavom balkanskom piru devedesetih godina prošlog stoljeća ne dijeli na “naše” i “njihove” već – jadne i ničije! Bitno mjesto u njezinim pričama i u ovoj knjizi ima glazba pri čemu je priča o tome što joj znači grupa Pips, Chips & Videoclips sjajan primjer proze o samoidentifikaciji, druga “štorija”, ona o tome kako čim prijeđe granicu Hrvatske i Bosne počne slušati glazbu svoje mladosti, odiše nostalgijom, a divna crtica o slijepom Čiki Seni koji je nju i sestru naučio kako Boba Dylana treba slušati zatvorenih očiju pršti od emocija koje ova knjiga kroz svoje literarne minijature, bisere izronjene iz dubine duše, nudi u izobilju.

Nove riječi

Đurđica Čilić pripovijeda i piše jednostavno, razumljivo, direktno i konkretno pri čemu je često tour de force teksta u zadnjoj rečenici-dvije kad “ubija” briljatno odabranom potkom i zaključkom (najčešće punom lirskoga) koji diže vrijednost cijele priče. Ne libi se ona stvarati i nove riječi pri čemu je sjajan primjer riječ givmifajvaju (“mladići se givmifajvaju kad odobro otplivaju stazu u bazenu”), česti su i citati raznih pjesnika (Pasternak, Darviš…) ili pop i rock pjesama (The Cinematic Orchestra, Pipsi, Crvena jabuka…) što sve u ovim njezinim poetsko-proznim isječcima iz stvarnosti i prošlosti itekako pripomaže u stvaranju oluje osjećaja koja potvrđuje puninu njezinog života. Puninu i oluju iz koje su i nastale ove dvije knjige, a nadamo se i neke nove što je moguće zaključiti i po tri posljednje stranice knjige na kojima je zapisana samo po jedna rečenica što je ne samo novi dodatak stilskoj raznolikosti ove knjige, već i moćna završna poruka koja glasi: “Kad neka osoba umre, ostaje samo naša priča o njoj. To je kraj. Idemo dalje.”