Foto: KRISTINA BARIŠIĆ
Zagorac je pisanjem ovog romana pomogao samome sebi zabavljajući se pri pisanju, a budući da je to učinio na kvalitetan način, ne treba sumnjati da će uspjeti zabaviti i čitatelje
povezane vijesti
To što već od naslova, a bogme i od naslovnice, novi roman riječkoga književnika Milana Zagorca »vuče« ka komičnosti, potvrđuje se i na 150 stranica ovog kratkog, kako ga i sam autor zove, romana za mlade. Naime, štorija od prijateljica, varalica i vatrenih staraca pisana je, više no očigledno, iz zabave i za zabavu i razonodu, a taj će učinak na kraju i ostvariti, posebno kod onih kojima je namijenjena, dakle mladima.
U središtu pažnje ove priče su četiri Riječanke, studentice Sara, Dunja, Nika i Nina. Sara studira u Zagrebu, ostale u Rijeci, a sve su na drugoj godini, odnosno u onom divnom razdoblju kad si već dovoljno udaljen od srednje škole da možeš govoriti o zrelosti, a do kraja faksa i prvih ozbiljnijih životnih odgovornosti još je poprilično pa možeš punim plućima uživati u mladosti.
Potraga za blagom
Naše četiri Fijumanke to i čine, pri čemu su im u prvom planu dečki, odnosno težnja da nađu onog pravog i idealnog, mada pri tome baš i ne žure jer – ima vremena. Naravno, prati ih i svita njihovih vršnjaka željna njihovog društva (Dorian, Filip, Matko…), a zaplet počinje kad Nina upozna očigledno imućnog, obrazovanog i zanimljivog Luku. Jest da je od nje stariji »užaaasnih« sedam godina, ali budući da ima tako divnu kuću, dobro zarađuje i zgodan je – nekako je lakše izdržati tih njegovih »ogromnih« 27 godina. Štoviše, stvari postaju još zanimljivije kad Luka prijateljicama ispriča neobičnu priču o blagu nestalom i još uvijek neotkrivenom na kvarnerskom otočiću Sv. Marko i vezanom za maketu starinskog broda koju je upravo kupio.
Zašto ne provjeriti koliko u toj legendi ima istine, pitaju se djevojke te u sve uključe i svoje vjerne »sljedbenike« Doriana i Filipa pa uz Luku i njegovog prijatelja, mladog redatelja Ivana, kreću u potragu za nestalim blagom.
Eto, umjesto zabave na blogu, dečki i cure odluče se baviti blagom, a što se dogodilo i koliko su bili uspješni (a djelomično i jesu!) otkrijte sami, pri čemu se treba pripremiti za uspješan i dobar obrat na samom kraju priče koja kroz ove natruhe pomalo i dječje avanture nudi zanimljivu radnju u kojoj se ocrtavaju elementi mistery književnosti, sadržaji vezani za magiju i putovanje vremenom, dodiri s predkršćanskom civilizacijom Slavena, dramatične i krvave priče iz 17. stoljeća…
Dakle, svega i svačega tu ima, a sve je preneseno u jednom opuštajućem duhovitom tonu, pa čak i kad naši junaci dođu u opasnost da budu prineseni kao ljudske žrtve u obredu jednog davnašnjeg kulta, čitatelj zna da se ništa krajnje loše neće dogoditi jer ovo jednostavno nije takva knjiga. Dapače, završne stranice i konačni obrat nasmijat će mnoge i sve skupa učiniti još komičnijim i uspješnijim s literarnog stajališta.
Ozračje pandemije
No, pogrešno bi bilo reći da je baš sve zabava i smijeh. Iz opisa života riječke studentarije itekako se uočavaju oštrice usmjerene prema prevelikoj ovisnosti mladih o društvenim mrežama i svim onim aktivnostima vezanim za virtualnu stvarnost. Svoje razgovore uživo djevojke često završavaju ne pozdravom »Vidimo se«, već – »Tipkamo se«, što itekako upućuje na nedostatak stvarne i direktne komunikacije koja uzmiče pred virtualnom. Svjesne su toga, kao i činjenice da to i nije dobro. Djevojke koje u jednom trenutku razgovaraju o mladosti svojih »staraca«, shvaćaju kako je tada bilo puno više kontakata, odnosno kako jedna od njih zaključuje: »Nisam upoznala nijednog novog dečka, a na Twitteru sam razgovarala s njih stotinjak«.
Nadalje, vrlo je dobro opisano ozračje života u doba pandemije, posebno života studenata i njihove online nastave, dotaknute su i sve uočljivije pojave pandemijom uzrokovanih traženja smisla u magiji i nečem irealnom, a posebno je dobro oživljena Rijeka i okolica, što ovom kratkom romanu daje poseban lokalni kolorit.
Jako je dobar Zagorac u zaista životnim i duhovitim dijalozima, pri čemu su posebno dobri oni vezani za »zločestiji« (Dunja i Sara) dio riječke girlie četvorke, a isto je tako dobro ostvaren i ritam pripovijedanja u kojem nema bitnijih zastajanja i skretanja s teme, što je za priču ove vrste itekako potrebno. Bez sumnje, Zagorac je pisanjem ovog romana pomogao samome sebi zabavljajući se pri pisanju, a budući da je to učinio na kvalitetan način, ne treba sumnjati da će uspjeti zabaviti i čitatelje.
O autoruMilan Zagorac rođen je u Rijeci 1976. godine, a djetinjstvom je vezan za Podravinu i krajolike Ludbrega. Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Kao pisac prvi se put predstavlja 1997. godine u časopisu Rival, a do danas je objavio niz knjiga među kojma su i »Želiš li pogledati Sunce u ponoć?«, »Spojene vožnje«, »Vražji prolaz«, »Noćni ekspres« i »Kralj ribar«. Za mlade je objavio knjige »Noina velika avantura«, »Sukladnost ljubavnih trokuta«, »Prijateljice, varalice i vatreni starci« te dvije slikovnice. Živi i radi u Rijeci. |