Jedan od najiščekivanijih filmova prošle godine, onih o kojima se već govorilo dosta i prije samoga kinoprikazivanja, je i film »Kit« Darrena Aronofskog, redatelja ranije poznatog po filmovima »Pi« (1998.), »Rekvijem za snove« (2000.), »Hrvač« (2008.), »Crni labud« (2010.) te »Majka« (2018.). Vjerojatno redateljev najpoznatiji i mnogima omiljen film je upravo »Crni labud« u kojem daje psihološki portret balerine, umjetnice i pojedinca te propituje/problematizira suodnos ljepote i nesavršenstva. Kao i u drugim redateljevim filmovima, i u tome je filmu naglasak na onom melodramatskom, psihološkom nijansiranju pojedinca te mračnoj atmosferi s ekstraktima uznemirujućeg.

Upravo su takve odlike i njegova posljednjeg filma jednostavnog naziva – »Kit« – u kojem u glavnoj ulozi igra Brendan Fraser, zaboravljen negdašnji junak pustolovnih filmova čija je karijera zamrla početkom 2000-ih godina zbog problema razne prirode, između ostalog i seksualnog nasilja. Film je zasad, uz nominacije za BAFTA-u i Zlatni globus, dobio Critic’s Choice i Screen Actors Guild Award, a nominiran je i u trima kategorijama na predstojećoj dodjeli Oscara – (Fraser) za najbolju mušku ulogu, (Chau) za najbolju sporednu žensku ulogu te za najbolji makeup i frizuru.

Esej o kitu

Film se temelji na istoimenoj kazališnoj predstavi Samuela D. Huntera, a Fraser u filmu tumači homoseksualnog sveučilišnog profesora engleskog jezika Charlieja koji se bori s prekomjernom težinom i osamljeničkim letargičnim životom. S obzirom na njegov zdravstveni problem i izgled, uz njegov posao koji uključuje online podučavanje kolegija koji se tiču pisanja, no bez uključene kamere, Charlie se, saznajemo, doslovno zatvorio u stan iz kojeg ne izlazi, a jedini mu je posjet medicinske sestre Liz (Hong Chau).

U samome uvodu filma, s ciljem bilježenja šireg protagonistova okruženja i približavanja njegova života u određenoj sredini, prvi kadar, jedini, tako prikazuje cestu i polje u ruralnom dijelu zemlje u kojemu živi protagonist. Već nas sljedeća scena uvodi u svijet njegova posla, a potom i u njegov život u četiri zida koji većinom provodi nepomično na kauču. U docrtavanju životnoga nereda, to jest opće zapuštenosti do koje se doveo zbog problema s težinom, odnosno traume, pokazuje prije svega njegov izgled. Njegova je težina daleko iznad prekomjerne, štoviše, radi se o onoj koja ozbiljno ugrožava njegovo zdravlje, što se jasno razaznaje po zvuku njegova disanja koje postaje sve gore, a ne može se ni kretati bez oslonca.

Čak i masturbiranje na gay porniće nakon predavanja uzrokuje hipertenziju, a kod svakog većeg fizičkog napora, nekad i psihičkog koji se također manifestira fizički, protagonist u gotovo predinfarktnome stanju hvata zrak, a lovi se i za prsa te ga jedino rečenice eseja o kitu iz priče Hermana Melvillea može umiriti. Taj će mu esej, jedan od najboljih, kako smatra, čitati mladi vjerski poslanik, odnosno misionar Thomas (Ty Simpkins) koji mu vjerom želi pomoći, zatim njegova kći Ellie (Sadie Sink) koja će postati centralni lik njegova života, a tu je i medicinska sestra Liz koja mu također dolazi svaki dan u posjet.

Estetika ružnoće

Radnja filma je linearna, uz pokoju analepsu u obliku sjećanja, a odvija se u vremenski naznačenome okviru od ponedjeljka do petka, dakle pet dana. Mjesto radnje reducirano je samo na stan protagonista koji se nalazi u sklopu manje stambene zgrade, a reduciran je i broj likova, pa ih se ukupno pojavljuje pet, što znači da bi izvrsnost filma, između ostalog, trebala počivati na dobroj scenarističkoj podlozi te izvrsnim glumačkim ostvarajima, što i jest slučaj s ovim filmom. Ritam filma posve je ujednačen, a uz glazbu, kameru te razvijen dijalog među likovima, generirana je kakva događajnost, dakle uz sužene mogućnosti, tako da nema retardacije te film ne ostavlja dojam dosadnoga, a u svemu tome, jasno je, pomaže estetika ružnoće.

Redatelj je uspio problem osobe koja ima zasigurno više od stotinu kilograma prikazati posve autentično, uvjerljivo, na granici uznemirujućeg, u čemu, naravno, pomaže izvrsna glazbena podloga Roba Simonsena. Glazba je u cjelini izvrsna, a u dijelovima u kojima redatelj teži notirati ono uznemirujuće, recimo pred sam kraj filma u dijelu u kojem se protagonist prežderava doslovno do povraćanja, glazba je posve sugestivna i generira ozračje napetosti ili tjeskobe, unutarnjeg nemira. S ciljem docrtavanja atmosfere, odnosno težine stanja protagonista, takva se glazba pojavljuje u nekoliko dijelova.

S obzirom na suženo mjesto radnje, ograničen broj likova, pa i samu događajnost, kamera u ovome slučaju, uz druge elemente, također igra važnu ulogu u tome kakav će biti završni proizvod. Većinski mirna i statična kamera tako nerijetko koristi planove blizu, gdjekad i krupne, a vrlo su česte njezine polukružne kretnje kojima putanju, primjerice, započinje iza lika, polukružno dolazi ispred ili sa strane. Takva je kamera potvrdila fokus koji je na protagonistu, dok je ona koja ga pak u pojedinim dijelovima prikazuje s leđa još jednom naglasila nemogućnost njegova kretanja, čime i unekoliko ukazala na njegovo duševno stanje. Uz to, format u kojem je film sniman, 4:3, još je jednom naglasio veličinu figure lika, pa u trenucima u kojima se protagonist teškom mukom diže s kauča, ili pak kad legne na krevet, izgleda razmjerno veliko u odnosu na okvir ekrana, divovski zastrašujuće.

Odnos oca i kćeri

Fraser tako ispod slojeva protetike minuciozno tumači osobu koja se bori s prekomjernom težinom, što se očitava u facijalnoj ekspresiji, povećanom znojenju, nemogućnosti kretanja, u njegovim modrim očima koje se posve iskreno pune suzama, kao i u toploj boji njegova glasa. Baš zato, njegov je izgled potpuni kontrast njegovome glasu i njegovoj emocionalnosti. Koliko je u cijeloj situaciji ipak pozitivan, i koliko ne mari za sebe, govori i činjenica da odbija otići u bolnicu, što izrijekom ponavlja medicinskoj sestri i ostalima više puta, a saznat ćemo – zbog plemenita cilja.

Opozicija njegovoj blagoj naravi i dobrodušnosti je buntovna narav njegove kćeri koja s njim razgovara otvoreno i bez dlake na jeziku. Ipak, koliko god ona svojim nastupom i replikama djelovala kao da je opasana zidinama, što je njezin obrambeni mehanizam, u ključnim trenucima kad se emocionalno slama ipak pokazuje svoju ranjivu stranu. Odnos između oca i kćeri, prema tome, ocrtan je izvrsno, a podjednako izvrsno svoju ulogu tumači i Fraser i mlada Sink koju znamo po ulozi Max iz popularne serije »Stranger Things«. Jednako tako su u svojim ulogama izvrsne Hong Chau koja je i nominirana u kategoriji za najbolju sporednu žensku ulogu, za ulogu medicinske sestre, kao i Samantha Morton koja tumači protagonistovu bivšu ženu. Chau je zaista izvrsna te je svojom ulogom pokazala kompleksnost lika koji tumači, jer ujedno pomaže i odmaže, radi društvo protagonistu, žaluje te izravnošću predbacuje i kritizira s ciljem potencijalne promjene. S druge strane, tu je i protagonistova bivša supruga čija afektivnost tek u jednome dijelu filma varira od normalnog razgovora, napada, predbacivanja, objašnjavanja, sve do nostalgije i žaljenja. Također, zanimljiv je i lik misionara koji se, s obzirom na genezu protagonistove sudbine i s obzirom na vlastitu životnu priču, izvrsno uklopio u cjelinu.

»Moby Dick«

Na razini referencijalnosti treba dodati i to da se spominje roman »Moby Dick« Hermana Melvillea (1851.) kao tema jednoga eseja, i to ciljano, zbog činjenice tko ga je napisao, kao i zbog dijela više puta čitanoga eseja u kojem se ističe kako je autor izvornog djela (Melville) opisivao kita, ne bi li skrenuo pažnju sa svoje tužne priče. Simbolično, i protagonist traži interakciju, želi uspostaviti odnos s vlastitom kćeri te radi sve samo da skrene pažnju sa sebe samoga, »viteza tužnog lika«, koji je svjestan svojeg izgleda i problema, jer nekoliko puta i sam pita: »Jesam li ti odvratan?«. Baš zato, njegova je iskrena želja da pomogne drugima s pisanjem potpuna opozicija činjenici da sam sebi ne želi pomoći, već kontinuirano, grešno se prežderavajući pizzama i ostalom nezdravom hranom, u stanju bespomoćnosti i rezignacije radi na svojoj potpunoj i doslovnoj propasti. Naglašavajući vjeru u suštinsku dobrotu čovjeka, u istinu i iskrenost, u istom takvom tonu i zanosu, no s velom tuge, protagonista tipično aronofskovski, montažnom egzekucijom, na kraju prožme bjelina…

Filmom »Kit« Aronofsky je uspio stvoriti originalnu, aktualnu i zanimljivu psihološku dramu koja propituje suodnos roditeljstva, životnih odabira, religije, seksualnosti te problem prekomjerne težine, uz svevremenske teme kao što su razumijevanje i oprost te pomoć i empatija. Uz izvrsnu scenarističku podlogu, originalnu glazbu, kameru te minuciozne glumačke ostvaraje, redatelj je ponirući u psihu protagonista uspio dočarati mnogo, pa priča poprima vrlo emotivno naličje, a svojom težinom ostavlja gorak okus. Svakako jedan od najboljih filmova godine i Fraserova uloga karijere, pa bi zlatni kipić za najbolju mušku ulogu na ovogodišnjim Oscarima bio posve opravdan.