U monumentalnom prostoru Galerije »Meštrović« u Splitu trenutno su izložena djela akademskog kipara Petra Dolića. Izložba koja je postavljena u vrtu i izložbenom prostoru Galerije donosi Dolićeve radove »Meštrović – Paviljon«, »Kompozicija«, »Meštrović – Indijanac«, »Rajski vrt«, »Zdenac života«, »Torzo« i »Vlat«. Petar Dolić jedan je od najistaknutijih hrvatskih kipara srednje generacije umjetnika, a do sada već bilježi 75 samostalnih i 90 skupnih izložbi te je dobitnik brojnih nagrada. Zanimljivost je i što je Dolić rođeni Travničanin odrastao u Lici, a školovao se u Zagrebu pa je svojom jednostavnošću i otvorenošću iz svakog tog prostora ponešto uvrstio u svoju široku umjetničku lepezu. Za »druženje s Meštrovićem« pripremao se nekoliko godina, pa promišljajući o djelima velikog umjetnika pripremio radove koji reinterpretiraju Meštrovićev opus. Već na samom otvaranju izazvao je velik interes javnosti, a već sad najavljuje novu izložbu u rujnu u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji.

Uvijek sam se divio Meštroviću

Vaša nedavno otvorena izložba u Galeriji »Meštrović« izazvala je veliko zanimanje, već na samom otvaranju pristigli su ne samo domaći zaljubljenici u vašu umjetnost, nego ste privukli i širu publiku. Jeste li vi zadovoljni postavom, kritikama, dojmovima?

– Naravno da sam zadovoljan s postavom, na tom smo projektu »Umjetnik kod Meštrovića« radili nekoliko godina. Svima koji su došli u Split na izložbu želim se i ovom prigodom zahvaliti. Zaista su me počastili dolaskom iako je to bio jedan od toplijih dana ovog ljeta pa je trebalo »potegnuti« do grada pod Marjanom, a i domaći ljubitelji umjetnosti su u znatnom većem broju, negoli je to običaj ljeti, bili na Mejama. Još uvijek mi u glavi zvoni rečenica da je za ne povjerovati kod Meštrovića došlo toliko ljudi na otvorenje izložbe. Reakcije ljubitelja kiparstva, ali i stručnjaka su bile prebogate pohvalama. Što reći na to da su me obični ljudi pitali: »Je l’ će to ostati ovdje za stalno?«

Kako ste i sami spomenuli, izložbu ste pripremali nekoliko godina. Naime, vaše promišljanje u komunikaciji s vašim kolegom prethodnikom Meštrovićem traje već duže razdoblje. Što vas intrigira u njegovim radovima?

– Kod Meštrovića je jako zanimljivo što se kao umjetnik bavio različitim medijima u kiparstvu. Koristio je i puno različitih materijala: drvo, kamen, broncu … Crtež mu je bio ishodište za ukupan umjetnički rad. Njemu sam se uvijek divio kako se potekavši iz jedne male sredine uspio nositi s velikim svjetskim imenima. Ispočetka se vidio utjecaj Augustea Rodina na njegov rad, ali je on vrlo brzo na svoj način postao Veliki i Svoj!

Naravno, da je radio dijalog s kiparima svijeta, tako da se vide i utjecaji Michelangela i drugih velikana kiparstva. Ali, učenik Meštrović je vrlo brzo postao učitelj, tako je bio i jedan od osnivača zagrebačke Likovne akademije. Meštrović je u svoje vrijeme imao jako puno poslova. Za to je angažirao najbolje kipare koji su na njegovim radovima izučili zanat. Za njih su to bile najbolje zanatske radionice, jer su se na konkretnim primjerima rješavali svi kiparski problemi u hodu uz Meštrovićev nadzor i naputke.

Meštrovićevi »Indijanci«, kao jedno od njegovih remek-djela, potakli su me da napravim njegov portret asocirajući me baš na glavu Indijanca. Izradio sam još jedan Meštrovićev portret koji podsjeća na Paviljon u Zagrebu, odajući poštovanje njegovom iznimnom doprinosu hrvatskoj umjetnosti. Taj je Paviljon prema mom mišljenju jedan od najljepših kiparskih ateljea u kojima umjetnici izlažu svoja djela. Kupola paviljona je u staklu zbog čega dolazi prirodno difuzno svjetlo koje je idealno za skulpture.

Nismo smjeli bušiti rupe ni raditi temelje

Vlat na kamenom platou ispred ulaska u Galeriju »Meštrović« posebno je dojmljiv način na koji ste se obratili prostoru, umjetniku i iskazali sebe. Možete li nam reći nešto o svom intimnom putovanju kroz ideju do realizacije ovog djela?

– Razmišljajući o tome što izložiti pred Galerijom »Meštrović« mučio sam se dugo. Bilo kakva skulptura velikog volumena bila bi promašaj. Veliki Meštrović i taj zaista poseban prostor bio bi u sukobu s monumentalnom skulpturom.

Na kraju rješenje je došlo slučajno. Jedina varijanta je bila da napravim nešto što je prisutno i tako sam izabrao »Vlat«. Vertikalu koja podsjeća na duhovnost, rast i moć prirode gdje jedna biljčica u kamenjaru pronalazi uvjete za život!

Gdje je nastao rad, kako ste ga dopremili u prostor Galerije, ipak je to šest metara visok eksponat?

– »Vlat« sam radio u Ljevaonici umjetnina »Ujević« u Zagrebu. Skulptura je napravljena od aluminija da ne bude preteška kako bi se lakše donijela na Meštrovićev plato. Veliki problem je bio kako imati skulpturu visine šest metara, jer ispred Galerije nismo smjeli nigdje bušiti rupe ni raditi temelje. Sjetio sam se kako veliki suncobrani imaju utezima riješenu statiku pa sam i ja prihvatio slično rješenje.

Aluminijska skulptura je rađena od alu-ploča debljine šest milimetara, a sve dijelove sam izrezivao ručno. Od koristi mi je bila pomoć iskusnog varioca Duška, jer nas smo dvojica već uigrani tim. Zahvalnost dugujem i kompletnoj ekipi Ljevaonice »Ujević«.

U ostalim eksponatima komunicirate sa svojim domaćinom ostavljajući dojam nastavljanja njegove osuvremenjene misli. Je li bilo teško uhvatiti taj, isti val, i nastaviti ga?

– Meštrović kao domaćin u Galeriji ima Adama i Evu, ali nema Rajski vrt. Ja sam napravio »Rajski vrt« sa sto malih skulptura koji čine jednu cjelinu – tako da se nas dvojica i na taj način nadopunjujemo.

Referiram se i na Meštrovićev »Zdenac života«, a moja skulptura istog imena je od tirkiznog kamena/Verde Guatemala/. Postavljena je ispred Meštrovićeve skulpture »Psiha«, tako da u nekom trenutku sve izgleda da se ona kupa u mom »Zdencu života«. S majstorom i njegovim torzom od kamena imam i dijalog sa svojim torzom od tirkiznog stakla. Puno je manji format, ali se jako dobro nosi s »velikim kamenom«. Moguće, jer je staklo unutar sebe »zarobilo« svjetlo.

Kompozicijom od 16 kamenih skulptura, »Stado«, prisjećam se Meštrovićeva djetinjstva. Njegov je otac radio kao klesar blokova kamena za gradnju kuća, a ja sam unutar tih blokova kamena dodavao i glave koje asociraju na ovčice. Moguće da je baš odatle potekla Meštrovićeva ljubav za kamenom kojega je kasnije umjetnik maestralno koristio u svom radu.

Nema materijala s kojim nisam radio

Do sada ste imali brojne izložbe, vrlo ste svestrani; radite u gotovo svim materijalima, drvu, staklu, kamenu, bronci… Na koji način komunicirate s materijalom, postoje li neka ograničenja u tom smislu?

– Do sada sam samostalno izlagao na 75 izložbi, tako da nema materijala s kojim nisam radio. Na početku karijere preferirao sam drvo. Drvo ima svoju prednost, kada stanem, skulptura je u tom trenutku gotova. To se pokazalo dobro, jer ako je tko htio imati moj rad imao je umjetninu u konkretnom materijalu. Nisu kao one od gipsa, jer ih još treba odliti u broncu. Danas ljudi nemaju vremena čekati proces lijevanja skulpture koji traje više od mjesec dana. Zapravo meni je svejedno, kad imam ideju, crtež i skicu, skulpturu ću napraviti u bilo kojem materijalu, poštujući njegove posebnosti.

Posebno su zanimljive vaše skulpture od stakla u prirodnoj boji kad se igra svjetlosti pretvara u oblike unutar oblika prepuštajući se neprestanom oživljavanju. Što za vas znači staklo?

– Prije 17 godina sam se zaljubio u staklo. Staklo je zaista poseban materijal u kojem radim skulpture. Poput slikara radim antiforme, a poput akvarelista pokušavam unutar stakla zarobiti svjetlo ili propustiti ga, ovisno o motivu kojim se tog trenutka okupira.

Koji vas materijal najviše privlači?

– Puno sam radio skulpture u kamenu. Pogotovo skulpture u javnom prostoru. Kamen je poseban! Vrlo brzo te nauči da moraš biti točan, jednostavan, da nema druge prilike jer jednom kada nešto odrežeš više nema povratka.

Autor ste i brojnih skulptura u prostoru. U tom smislu, postoje li tehnička ograničenja, primjerice, utječe li to na izbor materijala?

– Prostor određuje materijal od kojeg može biti konkretna skulptura. Bitni su i klimatski, financijski uvjeti i mnoštvo drugih situacija… Zbog toga se prirede projektni zadaci unutar kojih se raščlane svi kriteriji za skulpturu u prostoru, vodeći pritom računa o slobodi umjetničkog izražavanja.

Danas je uređenje javnih prostora zanemareno

Kako biste ocijenili interes hrvatskih gradova za skulpturama u javnom prostoru, odnosno ima li naručitelja?

– Nekada su gradovi više vodili računa o prostorima namijenjenim za druženje i okupljanjem svojih građana, primjerice parkovima koji su bili u cijelosti osmišljeni i obogaćeni skulpturama u to vrijeme najpoznatijih kipara koji su imali slobodnu volju umjetničkog izražavanja. Danas je, nažalost, takvo uređenje prostora pomalo zanemareno, gradovi su preizgrađeni pa prostora za skulpturalnu umjetnost gotova da nema. Postoji kronični nedostatak umjetničkih radova koji nisu opterećeni zadanom temom. Trebali bi proizlaziti iz umjetničke slobode, inspiracije i kreativnosti, a takvih je u javnom prostoru sve manje.

Zanimljivo je i što ste na Akademiji pohađali i kolegij medaljarstva. Što vas je privuklo tome i koliko vam koristi to znanje danas?

– Bio sam prvi student profesoru Damiru Mataušiću na Akademiji. Zanimljiva je to priča. Kada je profesor dolazio na Akademiju i kad se otvarao kolegij medaljarstva i male plastike, obilazio je klase u potrazi za studentima koji su imali sklonosti raditi u malom formatu. Vrlo brzo smo kliknuli pa me je pozvao da dođem kod njega najprije na izbornu nastavu, a potom sam postao njegov prvi student. S profesorom smo radili konkretne zadatke na primijenjenoj skulpturi gdje smo učili kako se rade medalje, pokali. Zanimljiva je bila komunikacija među nama. Profesor je zaista dao sve od sebe da mi prenese znanje. Jednom sam tako spomenuo kako bih volio raditi i neku veliku skulpturu. On je odmah s tadašnjim direktorom »Zrinjevca« dogovorio da za diplomski rad načinim veliku skulpturu »Brod na suhom«.

Radili ste i portret-spomenik Vlahe Bukovca u Cavtatu. Čemu biste pripisali, kojoj vašoj kvaliteti, činjenicu što vas se poziva da »iskomunicirate« s velikanima hrvatske umjetnosti?

– Kad sam razmišljao kako predstaviti Vlahu Bukovca, kako ga izmodelirati, sjetio sam se njegovih autoportreta koji su mi stvorili viziju kako bi on želio izgledati. Htio sam ga prikazati kao umjetnika koji djeluje u javnom prostoru i izaziva znatiželju građana. Zato sam ga posjeo na klupu. U rukama drži blok za crtanje koji je napravljen od inoxa tako da zrcali onog tko sjedne pokraj njega i začudi se odrazu svog lica.

Skloniji sam velikom formatu

»Amblemi ramskog sjećanja« bila je izložba skulptura malih formata posvećena generacijama gastarbajtera iz Rame. Što vas je odvelo u taj ciklus?

– Teško da bih se bavio tim motivima da nije bilo Bože Mišure koji je u Ramu doveo mnoge umjetnike, poput Kuzme Kovačića, Mile Blaževića, Đure Sedera… On je strastveni zaljubljenik u svoju Ramu i pričao mi je o vremenu koje nestaje. Ja sam na neki način pokušao to vrijeme ovjekovječiti skulpturama. U sedam godina nastalo ih je 45 s različitim prikazima motiva iz Rame. Dodatni mi je motiv bila priča o potapanju Ramske doline, koja me asocirala na slučaj potapanja Kosinjske doline u Lici. Tako mi je ta Ramska priča bila bliska i osobno sam je doživio što se vidi u mojim skulpturama.

Izražavate se i u različitim formatima, od velikih do malih. Postoji li razlika u procesu rada između malih i velikih formata? Koji su vam draži?

– Specifično je kod velike skulpture da mora biti jednostavna u odnosu na malu koja mora imati mnoštvo detalja da bude jasna. Skloniji sam velikom formatu jer s njim umjetnik postane prisutniji u prostoru i tako dobije povratnu informaciju o svom radu. Ali, mali format je izraz svakodnevnih ideja.

Možda je klišej, ali kiparstvo je izabralo mene

Rođeni ste u Travniku, odrasli u Lici i školovali se u Zagrebu. Što ste ponijeli sa sobom iz tih sredina? Postoji li nešto što svjesno od toga prenosite u svoje oblike i materijale?

– Tata je pravi Bosanac i htio je da se rodim u Travniku, a nakon mjesec dana smo se vratili u Gospić gdje sam odrastao. Moj djed je bio bačvar iz Kutereva odakle su poznati majstori za oblikovanje drva. Kao dijete puno sam vremena provodio s djedom i osim igre, i korištenja njegovih bačvi kao mini-bazena u ljetnim danima, upotrebljavao sam i njegov alat za rezuckanje i oblikovanje drva. Tu je krenula moja ljubav prema skulpturi, a zaustavila je nije ni djedova ljutnja kada bih mu zatupio dlijeto. (smijeh)

Jeste li se zbog toga i odlučili za studij kiparstva? Kad ste osjetili definiranu potrebu prema oblikovanju?

– Može zvučati kao fraza, ali je jedna velika istina: Nisam ja izabrao kiparstvo, nego je kiparstvo izabralo mene!

Kako, primjerice, doživljavate skulpture Giacomettija koje su tehnički i vizualno različite od vaših?

– Fantastično je da je netko u to vrijeme imao hrabrosti odmaknuti se od klasične figuracije i počeo raditi figure izvan proporcija odnosno modelirati sjene od figura. Na taj način je ostao specifičan i neponovljiv.

Planirate li uskoro još neko izlaganje i čime ste trenutno zabavljeni?

– U pripremama sam izložbe koja će se u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku otvoriti 21. rujna.

Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo, jeste li imali pozive, ili je Zagreb mjesto vašeg stvaranja?

– Danas je kiparu bitno da stvara u svom okruženju gdje ima potrebne uvjete, atelje, radionice, gdje može nabaviti dobar kamen, drvo… Kada sam primjerice u Dubrovniku, nemam potrebe ići nikuda, jer svjetski jet-set dolazi u Dubrovnik. Sjetimo se samo da su ljubitelji umjetnosti i umjetnici iz cijelog svijeta dolazili kod Dagmar Meneghello u njezinu Palmižanu. Ona i dalje svoju kolekciju umjetnina i »svoje umjetnike« predstavlja kroz izložbe u zemlji i inozemstvu.