Ljeto je već uobičajeno vrijeme kad i najmanje mjesto pokušava ponuditi kakvu ljetnu manifestaciju. Neki gradovi imaju ozbiljne festivale s kulturno-umjetničkim sadržajima, dok ima i onih manje pretencioznih, prigodničarskih, turistima namijenjenih programa poput raznih ribarskih fešti i sajmova.

Gdje god da se našli u ovim vrelim danima, možete naći nešto za ljetnu razbibrigu. Mi smo se ovih dana zatekli u Cresu i posjetili vrijednu i zanimljivu izložbu u Creskom muzeju.

Riječ je o izložbenom postavu »Plavica – Tvornica za preradu ribe – Cres«, kojim Creski muzej u suradnji s Institutom za studije kulture i pamćenja Slovenske akademije znanosti i umjetnosti predstavlja priču o tvornici za preradu ribe Plavica koja je djelovala u gradu Cresu. Tvornica je radila stotinjak godina i utjecala je na niz generacija Cresana. Otvorena je krajem 19. stoljeća, kao i većina drugih tvornica duž jadranske obale. Za Cres je tvornica bila od velike važnosti: osiguravala je prihode radnicima, ali i siguran plasman ribe ribarima pa je direktno ili indirektno pridonijela lakšem životu u gradu i na otoku. Radilo se isključivo ručno, a kako smo doznali tijekom razgleda izložbe, u tvornici su uglavnom radile žene.

Izložba je koncipirana kao niz priča, od kojih neke izazivaju i emotivne reakcije posjetitelja. Nas je, primjerice, dotaknula rečenica u kojoj se spominje da su žene odlazile raditi u Plavicu kako bi barem na nekoliko sati pobjegle od nasilnih muževa i nasilja u obitelji. Ili priča o bolesnom sinu jedne od radnica, koja nije imala sredstava za njegov ukop. Zaista rijetko plačem u muzeju, ali Plavica mi je, eto, pokrenula i suze. Ali ne zbog soli. Velik se dio ribe, naime, konzervirao soljenjem, što je bio sezonski posao koji je ovisio o ulovu plave ribe. Tvornica je kroz stotinu godina svog djelovanja prošla različite faze.

Nije uvijek bila profitabilna, ali se održala sve do 1997. godine kad je, uz niz drugih problema, loše odrađena privatizacija označila njezin kraj. Poznata hrvatska priča. Autorica ove lijepo i stručno postavljene creske izložbe je Inge Solis, a postav potpisuje slovenska dizajnerica Tanja Radež. Kako je rečeno na otvorenju izložbe, neke priče ostaju sa strane jer se ne uklapaju u idiličnu turističku razglednicu koju želimo predstaviti. No ovu je priču trebalo ispričati.

»Tvornica je utjecala na tri generacije, neke je othranila, neke je dovela na otok, nekima je smrdila. Kroz sto godina svog rada prošla je razne faze, nekad je bila uspješna, a nekad manje uspješna. Dokrajčile su je tri stvari: nije bila profitabilna, nije bila na dobroj poziciji jer je bila unutar samoga grada koji se razvijao turistički, a na njezin raspad najviše je utjecala loše odrađena privatizacija i malverzacije koje su se pritom dogodile. Arhiv tvornice nije sačuvan, ali kopajući po drugim arhivima i listajući stare novine uspjeli smo djelomično rekonstruirati njezinu povijest.

No najvrednije su priče ljudi koji su tamo radili, koji su otvorili svoju intimu. Iako teško, bilo je to skromno i lijepo vrijeme kojeg se ljudi sjećaju sa sjetom«, rekla je autorica izložbe Inge Solis.

Ono najvažnije u ovoj priči su iskustva ljudi, prije svega žena koje su pokretale taj industrijski pogon. Za potrebe izložbe podijelile su različita iskustva i svoja osobna sjećanja. Izložba je tako prepuna citata poput ovih: »Kada prideju su furešti, ma ko su pravi, fadižni i pošteni onda su naši.«, »Ma nikad nisam nikoga pitao otkuda je.«, »Svi smo bili siromašni!«, »Pjevale smo od žalosti.«, »Ne želim se toga ni sjećati.«, »Bile smo kao jedno.«, »Taj posao ne bih ni životinji poželjela.«

Kako je istaknuto u povodu izložbe, iako smo skloni glorificirati prošlost, potrebno je uvijek iznova naglašavati da je rad u tvornici ribljih konzervi bio težak i potplaćen s rukama i nogama u hladnoj vodi i porezotinama koje ne zarastaju. Ipak, većini je sjećanje na Plavicu ujedno i sjećanje na mladost i na jedno drukčije i skromnije vrijeme. Na mjestu nekadašnje tvornice danas se nalazi kafić Plavica, koji rado posjećujemo prilikom svakog posjeta Cresu.

Sada smo, zahvaljujući storytelling izložbi doznali mnogo toga i o nekadašnjoj tvornici za preradu ribe od koje je ostala tek pokoja konzerva. Plavici u spomen.