Ovoga tjedna, nakon deset godina, Rijeka je ostala bez Kraševa Choco Bara – prodavaonice slatkiša i jedne od rijetkih preostalih kavana na riječkom Korzu. Riječ je o prostoru koji nije u gradskom vlasništvu, već u vlasništvu Kraša, koji je u međuvremenu preuzeo novi vlasnik. A taj novi vlasnik odlučio je, izgleda, na mjestu čokoladarnice otvoriti još jedan fast food. Slična sudbina bila je zadesila nekad popularnu riječku kavanu »Učka«, koja se nalazila preko puta Kraša, a u koju je uselio McDonald’s. I tako se Korzo, središnja šetnica grada Rijeke, sve više pretvara u jedan dugačak lanac brze prehrane i hamburger zonu. A upravo bi ovo samo srce Rijeke trebalo biti jezgra njezinog identiteta, kulturnog i urbanog. Podsjetimo i da je zgradu Kraša projektirao znameniti arhitekt Igor Emili.

Korzo sve više gubi identitet i dušu. Mnoge kavane već su odavno zatvorene, a u većini izloga duž Korza izloženo je donje rublje. Bio je na Korzu nekad i jedinstveni galerijski prostor Malog salona, s pogledom na grad i obrnuto – s pogledom s Korza ravno u galeriju. Muzej moderne i suvremene umjetnosti morao je vratiti Mali salon vlasniku – Hrvatskoj radioteleviziji koja ga sada koristi kao TV-studio. Obilježavanje 70. rođendana Malog salona bilo je, nažalost, prošlo u ozračju njegova zatvaranja, odnosno »smrti«. Sjećam se, tada su podršku Malom salonu došli dati kulturnjaci i umjetnici, ne baš u velikom broju. Janka Vukmir govorila je o važnosti ovog prostora u nacionalnom kontekstu, rekavši da je vraćanje Malog salona televiziji simbolička gesta kojom se pokazuje nepodrška kulturi.

Nadežda Elezović podsjetila je da su u ovom prostoru bile postavljene izložbe koje su obilježile ne samo riječku, nego i nacionalnu kulturu te da je ovo gubitak i za Rijeku, i za Hrvatsku. Kazala je da zatvaranjem Malog salona gubimo i svoj identitet. Marin Lukanović ironično je zaključio da se pretvaranjem Malog salona u televizijski studio, kultura želi približiti medijima. Vilma Bartolić, koja je kao kustosica u Malom salonu postavila brojne izložbe, ukazala je na važnost ovog prostora te izrazila nadu da će nakon 2020. godine ovo opet biti izložbeni prostor. To se, naravno, do danas nije dogodilo.

Zatim, došlo je i do rekonstrukcije bivše zgrade pošte na Korzu. Rekonstrukcija je, mogli bismo laički reći, uspjela, no u reprezentativnu građevinu na Korzu smjestila se robna kuća na nekoliko etaža. Presudio je profit, odnosno onaj koji ima novca. Umjesto, primjerice, višenamjenske zgrade u kojoj bi bio kakav muzej, knjižara, galerija, gradska kavana i slično, kolokvijalno rečeno dobili smo još jedne »štrace«. I kao što je Rijeka dopustila da se razreže njezin srednjovjekovni zid na Klobučarićevom trgu, slično tako je skinut mozaik velikog hrvatskog umjetnika Ede Murtića koji je krasio prostor bivše pošte na Korzu.

Američki sociolog George Ritzer proslavio se svojom knjigom o mekdonaldizaciji društva. On je predstavio plan te korporacije u kojoj su načela učinkovitosti, mjerljivosti, isplativosti, predvidljivosti i kontrole temelji funkcioniranja suvremenog društva. Po istima se nameće poželjni obrazac ponašanja i/ili nametnuti stil – konzumerizam. Ritzer u svojoj knjizi »McDonaldizacija društva« analizira brojne posljedice suvremenog otuđenja. Posljedice koje mekdonaldizacija doseže prikazao je s tri glavna načela: 1. Učinkovitost i kontrola – potrošačima nudi način brzog zadovoljenja potrebe za jelom, a djelatnici u toj kooperaciji su, po istom načelu, brzi, spretni, efikasni i pod neprestanim nadzorom nadređenih, 2. Isplativost – kvantiteta prodanih proizvoda i ponuđene usluge su na prvom mjestu, dok je kvaliteta u tom smislu zanemarena. Naravno, isplativost se ne odnosi na potrošače kako se čini, niti na radnike koji rade brzo i za malo novca, već se odnosi isključivo na vlasnike. 3. Predvidljivost – odnosi se na jamstvo da će potrošač u svakom McDonald’sovom fast foodu dobiti isti proizvod, iste kvalitete. I evo mekdonaldizacije na djelu, na riječkom Korzu.