Ovaj tjedan, začudo, bio je u znaku kulture. Sazvane su čak dvije tematske sjednice Odbora za kulturu koje nisu bile posvećene uspjesima u riječkoj kulturi već, nažalost, opet problemima.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka inače je poznato upravo po uspjesima, po dobrim predstavama, čestim gostovanjima, sudjelovanjima na festivalima i redovitim nagradama, no inače tihi i skromni riječki lutkari ovih su dana na Odboru za kulturu glasno progovorili o neadekvatnim uvjetima u kojima rade i stvaraju predstave.

Suočavaju se s problemima i na pozornici, i u gledalištu, i u radionicama, i u fundusu, i u skladištu. A unatoč svemu ovo je najuspješnije kazalište u Rijeci koje redovno prezentira riječku kulturu i izvan granica Hrvatske. Sudjelovanje GKL-a na domaćim i svjetskim kazališnim festivalima i gostovanjima svake godine (u Italiji, Albaniji, Meksiku, Bugarskoj, Turskoj, Mađarskoj, Finskoj, Francuskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Ukrajini, Iranu, Švedskoj, Japanu, Čehoslovačkoj), a na nekima prvi put uopće kao jedini hrvatski predstavnici), pribavilo je riječkim lutkarima mnogobrojna strukovna priznanja i nagrade, među kojima je i Nagrada Grada Rijeke.

Kako nalazimo na službenim stranicama Gradskog kazališta lutaka Rijeka, tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, u zapadnom, talijanskom dijelu grada Rijeke – Fiume, postojao je ustaljeni lutkarski ansambl, a program se odvijao na talijanskom jeziku.

U istočnom dijelu grada zvanom Sušak, lutkarsko kazalište povremeno je održavalo predstave na hrvatskom jeziku. Tek je 1960. godine utemeljeno lutkarsko kazalište Domino kao jedno od pet profesionalnih lutkarskih kazališta u Hrvatskoj, a od 1961. djeluje u današnjem prostoru. Godine 1993. kazalište je preimenovano u Gradsko kazalište lutaka Rijeka, a od 1996. u obnovljenoj zgradi sa 180 sjedala svakodnevno se održavaju predstave iz domaće i svjetske književne baštine za predškolsku i školsku djecu, no naravno, ima i odrasle publike.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka je više od 60 godina na sadašnjoj adresi Blaža Polića 6 i već smo navikli da je tamo. Volimo i njegovu malu pozornicu i sve u njemu što je nekako po mjeri malih gledatelja, no prema svemu onome što smo imali prilike čuti od riječkih lutkara, uvjeti za rad ovog kazališta više nisu primjereni 21. stoljeću. A potencijalno rješenje zapravo već postoji i to nekih dvadesetak godina.

Sjećamo se arhitekta Davida Lušičića, koji je još davno diplomirao radom koji je bio idejni projekt oživljavanja već tada zapuštenog paviljona tržnice na Brajdi, i to na način da se u njega useli neki kulturni sadržaj. Jedna od ideja kako riješiti problem riječkog lutkarskog kazališta je upravo preseljenje u sada napušteni paviljon.

Lušičić je nedavno u razgovoru za Radio Rijeku izjavio:

»Nisam imao na umu konkretno Gradsko kazalište lutaka, već bilo koji kulturni sadržaj. Lutkari se sada čine logičnim odabirom jer imaju kontinuitet i više su nego prepoznatljivi, a mislim da zapuštene prostore treba popunjavati na način da budu izrazito vidljivi i da privlače ljude. Originalni projekt je podrazumijevao i ukopavanje dodatnih prostora ispod zemlje.

No, postoji i jednostavnija varijanta, ujedno i jeftinija, a to je da kazalište zadrži jedan dio u sadašnjim prostorima i da se paviljon pretvori u pozornicu i gledalište gdje bi igrali predstave.

Postoji, naravno, više varijanti pa o cijeni ne mogu uopće govoriti, ali što se roka izvedbe tiče, tu bi u idealnim uvjetima trebalo 4 do 5 godina. Naravno, pod uvjetom da postoji opća suglasnost da se krene u realizaciju«, zaključio je Lušičić.

Nisu samo lutkari u problemima. Tema 22. tematske sjednice Odbora za kulturu bila je jednako alarmantna – »Riječka industrijska baština na aparatima: sanacija i revitalizacija Lansirne stanice Torpedo«, što je tek »kap u moru« zapuštene riječke baštine općenito – Teatro Fenice, Hartera, bivši Torpedo, razrezani srednjovjekovni gradski bedem, Murtićev mozaik uklonjen iz bivše pošte na Korzu i tako dalje.

Ovih dana nekoliko je puta ponovljeno – Rijeka nema strategiju razvoja kulture, a više nema ni samostalnog Odjela za kulturu.