Ovih dana u sklopu Marulićevih dana u Splitu predstavljena je knjiga kazališne kritičarke Nataše Govedić naslovljena »Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika«, objavljena u izdanju Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Riječ je o važnom izdanju posvećenom kazališnoj kritici, ali i šire od nje. Svoje obraćanje publici Nataša Govedić, kako i priliči, počela je kritikom – dolaskom u Split, naime, zapazila je manjak knjižara u ovome gradu, barem onih koje bismo mogli nazvati pravim knjižarama. Zato Split obiluje raznim sadržajima usmjerenima prema turistima i ono što bi trebalo predstavljati kulturu ovoga grada kao da je »progutao« turizam. Zato je ovom prilikom Govedić pozvala Splićane na kritičko promišljanje, bez kojega nema ni umjetnosti ni kulture. U jednom trenutku Nataša Govedić prisjetila se Antuna Gustava Matoša, koji je na našim prostorima gotovo sinonim za »omiljenu umjetnost koja se zove kritika«. Ove godine navršila se i 150. obljetnica Matoševa rođenja, što je još jedan povod za prisjećanje.

Hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku 13. lipnja 1873., a preminuo je u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine. Ovako je o njemu 1978. pisao Veselko Tenžera, još jedan naš važan kritičar: »Kavgadžija pera, pamfletist, dezerter, emigrant, skitnica i osrednji čelist zaljubljen u kapljicu, s fizionomijom žgaravičavog primaša koji zabavlja dosadne goste (…) prvi je hrvatski pisac koji je poput biblijskog Lazara pobjegao iz grobnice sabranih djela, što nije uspjelo ni Tinu. (…) Matoš je jedan od rijetkih koji je uspio da se o njemu i nakon smrti loše govori.«

Ovom prilikom podsjetit ćemo na iskričav raspravljački duh kojim se A. G. Matoš tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima. Između ostalog, ostavio je dubok trag i u žanru kritike, esejistike te feljtonistike. U njima je uz naglašen impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović) Matoš nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao istoznačnicu za lijepo, on intenzitet pjesnikove nadmoći riječi i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrednovanje djela. To je i razlog što ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz kojih na prvom mjestu treba zračiti individualna osobnost stvaraoca i njegova vještina plastičnog i nebanalnog izražavanja.

Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s osloncem na francusku književnu kulturu.

Kao primjer Matoševe kritičnosti navodi se njegov osvrt na djela Janka Polića Kamova pod naslovom »Lirika lizanja i poezija pljuckanja«. Ovaj kritički osvrt upućuje na poznatu Matoševu polemičnost i zahtjevnost. Ovako je pisao Matoš: »Izdavati knjigu u času kada sam u svađi gotovo sa svim našim novinama i pozvanim i nepozvanim recenzentima, nije baš probitačno. Šta ćemo! Ja nisam praktičan, i da to jesam, ne bih bio hrvatski književnik.«

Matošev doživljaj pjesništva J. P. Kamova je ovakav: »Ali štipanje i motanje nije najkarakterističnije obilježje te napredne poezije. Najmiliji izrazi Polićevi su glagoli pljuvati (pljuckati) i lizati… Po toj naprednoj koncepciji svijet je pljuvačnica, a glavni pjesnički zadatak je grditi, rušiti. Pljuvati i – lizati…«

Iz današnjih novina duh polemike je praktički iščeznuo. Pogotovo nema polemika koje bi vodili vodeći pisci i intelektualci. Ukoliko se i pojavi, najčešće se svodi na sitna obračunavanja povrijeđenih ega.