Ovoga ljeta, na ovim stranicama, dosta smo pisali o događanjima u sklopu Festivala Ljubljana. Program je i ove godine bio respektabilan, sudjelovala su brojna svjetski poznata i velika imena, tako da nam se iz naše perspektive ovaj festival čini nedostižnim uzorom. Nedavno smo u Ljubljanu putovali drugim povodom – u Drami Slovenskog narodnog gledališča postavljena je predstava »Kabaret Kaspar« prema tekstu suvremene hrvatske autorice Tene Štivičić. Redatelj i skladatelj je i riječkoj publici poznat Marjan Nećak, a u autorskoj ekipi je i Riječanin Marin Lukanović, autor videa. Lijepo je i pohvalno što se u jednom slovenskom teatru izvodi tekst suvremene hrvatske autorice Tene Štivičić, koja je zapravo nadišla granice Hrvatske.

A njezin »Kabaret Kaspar« odvija se na jednom pustom otoku, na koji dolazi neobična skupina ljudi – daleko od ratova, pandemije, politike, društvenih mreža, loših vijesti i medija, hektičnosti svakodnevnog života… Oni se na otoku susreću sa suvremenim Kasparom (aluzija na Kaspara Hausera, neobičnog dječaka nepoznatog podrijetla), kojim Štivičić aktualizira motiv »plemenitog divljaka«, romantizirani ideal primitivnoga čovjeka koji je zbog nedostatka utjecaja moderne civilizacije zadržao svoju slobodu i vezu s prirodom te mnoge vrline koje je moderni čovjek izgubio. Osnovni dramski sukob i proizlazi iz konfrontacije »civiliziranih« i »divljaka«.

I dok se u Sloveniji, pa i Srbiji, Makedoniji, BiH, i danas izvode djela hrvatskih pisaca, pitanje je koliko se u hrvatskim kazalištima postavljaju predstave prema djelima autora s područja bivše države. Ono što je, mogli bismo reći, standard u slovenskim kazalištima su i lijepo opremljene programske knjižice, koje gotovo u pravilu donose i integralne tekstove autora i autorica čiji se naslovi izvode. Tako je i u slučaju »Kabareta Kaspar«, u čijoj je kazališnoj programskoj knjižici objavljen prijevod teksta Tene Štivičić na slovenski jezik koji potpisuje Darja Dominkuš. Bogate programske knjižice, primjerice, kod nas ima HNK Zagreb. U tom pogledu solidna su i neka druga zagrebačka kazališta, što se posljednjih nekoliko godina ne može reći i za riječki HNK Ivana pl. Zajca. Nekad je i ovo riječko kazalište imalo ponekad bogatije, ponekad skromnije, ali ipak programske knjižice i neizostavnu sezonsku knjižicu. Valjda pod izlikom štednje, taj se običaj izgubio, a uz predstave u riječkom HNK-u dobije se komad papira s osnovnim podacima o izvedbama. Čini nam se, možda smo u krivu, ali već podulje vrijeme na oglasnim panoima po Rijeci nismo vidjeli da se oglašavaju predstave koje se igraju u »Zajcu«.

Ono što oduševljava vezano za Dramu SNG-a Ljubljana je i njihova kazališna kavana, ukrašena fotografijama iz predstava, a u ugodnom ambijentu u kojem svira lagana glazba može se uz kavu prelistati i kazališna izdanja. Dok se čeka na početak predstave… Ono što mi je ovoga puta »upalo u oko« je i da Ljubljana praktički na svakom koraku vrvi knjižarama i antikvarijatima, u kojima se mogu pronaći i izdanja iz regije, pa nas je tako razveselilo kad smo u zaista ogromnoj knjižari Mladinske knjige u središtu Ljubljane ugledali novi roman »Štakori« riječkog pisca Jana Bolića.

U ljubljanskim knjižarama može se uzeti i besplatan primjerak revije o dobrim knjigama Bukla, koja na šezdesetak stranica nudi pregršt informacija o novim izdanjima, kao i razgovore s autorima. Između ostalog, doznali smo i da je ove godine preminula Marlenka Stupica (1927.), velikanka slovenske ilustracije. Slovenci su u jednoj ulici postavili i zvijezde u spomen na svoje pisce i ilustratore knjiga, a u glavnom slovenskom gradu sve je u znaku njihovog pjesnika Francea Prešerena. Na besplatnoj mapi grada, među ostalim, reklamira se i Azil, najmanja knjižara u Ljubljani koja jest mala ali nudi sjajne naslove.

I tako je prošao jedan naš dan u Ljubljani, uz, na kraju jednu gorku spoznaju – autobusni ljubljanski kolodvor nije ništa bolji od riječke Žabice.