Ovih dana i »ozbiljni« mediji u Francuskoj, ali i šire, pišu o 40. izdanju stripa o legendarnom Galu – Asterixu. Pod naslovom »Bijeli iris« strip je objavljen istodobno na dvadeset jezika, u više od pet milijuna primjeraka. Ovoga puta Asterixov neprijatelj je lik gurua filozofa, zagovornika »pozitivnog razmišljanja«, koji se zove Vicevertus. To je šesti strip Didiera Conrada, koji je preuzeo seriju 2013. nakon odlaska u mirovinu jednog od dvojice autora Asterixa, Uderza. Asistirao je u projektu autora Fabcara koji je postigao velik uspjeh. Na konferenciji za novinare u sjedištu izdavačke kuće Hachette Livre u Vanvesu, nedaleko od Pariza, autori su objasnili da će se radnja vrtiti oko Tulliusa Vicevertusa, liječnika Julija Cezara, koji je uz to filozof, a koji je došao motivirati obeshrabrene postrojbe oko sela »nepobjedivih Gala«.

Vicevertus će ne samo ohrabriti rimske vojnike, nego i iskoristiti podjele u galskom selu. Njegova nova filozofija, koja zagovara blagost, vegetarijanstvo i meditaciju, pronaći će svoje pristaše, poput supruge šefa sela Bonnemine, ali i svoje protivnike poput skeptika Asterixa. Conrad je prvo taj lik zamislio kao prilično mladog muškarca. No izbor je zajedno sa scenaristom i urednikom naposljetku pao na zrelog čovjeka sijede kose srednje dužine.

O najnovijem stripu i njegovom zagonetnom naslovu više je kazao Fabcaro: »’Bijeli iris’ je naziv nove škole pozitivne misli koja je započela u Rimu i proširila se velikim gradovima od Rima do Lutecije. Cezar odlučuje da bi ova metoda mogla imati blagotvoran učinak na rimske logore oko poznatog galskog sela. Ali njegova načela počinju utjecati i na same seljane… Htio sam pronaći naslov u duhu albuma Goscinnyja i Uderza gdje je tema često utjelovljena stvarnim predmetom ili likom (Kotao, Vrač, Veliki razdor, Zlatni srp…). U ovom slučaju, iris simbolizira dobronamjernost i ispunjenje, ili se barem tome svi nadaju…«

Čak i francuski filozofski časopis Philosophie magazine ovom je stripu posvetio esej. Naslov teksta autora Frédérica Manzinija je »Bijeli iris: Asterix protiv pozitivne misli«. U tom smislu, smatra Manzini, strip postavlja aktualno pitanje: što ako je pozitivno razmišljanje, unatoč svom dobronamjernom dojmu, zapravo najpodmuklije oružje dominacije? »U albumu »La Zizanie«, sjećamo se, zloglasni Tullius Détritus umnožio je insinuacije kako bi potaknuo rasprave među stanovnicima galskog sela ne bi li ih okrenuo jedne protiv drugih. Stripovi »Obélix et compagnie« i »Le Domaine des Dieux« također su funkcionirali na istoj logici: podijeli pa vladaj, drugim riječima zaoštravanje napetosti između Gala u nadi da će konačno nametnuti rimsku moć – u skladu sa službenom verzijom Galskog rata, kako je rekao Julije Cezar. Ali u »Bijelom irisu« događa se upravo suprotno: zahvaljujući metodi koja je navodno »nadahnuta grčkim filozofom Granbienvoufasom« (bez sumnje ironija prema radijskoj emisiji Alija Rebeihija), liječnik Tullius Vicevertus destilira pozitivnu misao sačinjenu od blagosti i ljubaznosti, dajući komplimente svima – čak i prodavaču ribe Ordralfabétixu, kojeg naziva »plemenitim trgovcem« i čiju »svježu ribu punu bitnih elemenata« hvali.

Pa što, u čemu je onda šteta? Ne ide li sve dobro kada svi vide sebe, ako ne polaskane, barem prepoznate onakvima kakvi jesu? U galskom selu, čiji se život čini mirnim kao nikada prije, više nije vrijeme za svađu. Više se ne svađamo, ne šalimo se, cijenimo jedni druge s tolerancijom i poštovanjem. Čak i pjevač Assurancetourix mijenja status i prestaje biti uobičajena žrtva maltretiranja svojih vršnjaka, na veliko zgražanje zaprepaštenog Asterixa koji uzvikuje: »I to, oni toleriraju? Nije moguće.« Zato što Asterix ima inteligenciju da se odupre ovom valu dobronamjernosti koji dobiva podršku većine. Sa svojim metaforama vezanim za svjetlo (»Da osvijetlite šumu, dovoljno je cvjetanje jedne perunike« ili »Uberite ono što vam je dostupno ako želite dobrobit«) Vicevertus ga živcira i čini sumnjičavim: on u njemu ne vidi liječnika za naše napaćene duše, već nepodnošljivog i teškog laprdatelja, lažno naivnog.

Tko je taj Vicevertus? Novi scenarist Fabcaro ne krije da je svoj lik zamislio kao svojevrsnu mješavinu Dominiquea de Villepina i Bernarda Henri-Lévyja… Ali prava meta koju ovaj Asterixov album osuđuje očito je ono što nazivamo pozitivnim razmišljanjem i pozitivnom psihologijom, tako nježno i tako laskavo, ali toliko opasno za kritički um da otupljuje. Njegovi sadašnji predstavnici hvale (ili prodaju) moral ispravnog razmišljanja koji je privlačniji tim više jer se hrani konvencionalnim formulama i konsenzualnim klišejima. Vicevertus je u tom pogledu obrnuta figura Sokrata, vezano za kojeg se moramo sjetiti do koje je mjere uznemiravao svoje sugrađane i pokazao se neugodnim u očima većine Atenjana, izazivajući jedne, zahtijevajući odgovornost od drugih, ne oklijevajući pokazati pred moćnima da su slabi, a takozvanim mudrima da znaju mnogo manje nego što tvrde. U svojoj »Apologiji Sokratovoj« Platon tako uspoređuje filozofa s mušicom koja bode, koja uzbuđuje i koja budi veliko klonulo tijelo koje je Grad Atena… Sasvim suprotno od umirujućeg Vicevertusa.

»Bijeli iris« postavlja i drugo pitanje. U svijetu opće tolerancije iz kojeg je isključena svaka zloba, gdje čak i divlje svinje i Rimljani gledaju na Gale s blagošću do te mjere da ih se više ne boje, Asterix i Obelix su izbezumljeni, kao da im nedostaje sukoba i suprotstavljanja; ne samo zato što su navikli boriti se, već i zato što im se egzistencija čini beznačajnom kada se više ne susreću s nevoljama. Pax Romana, kakva dosada! Jesu li Gali po prirodi svadljivi, nesposobni biti sretni kad više nemaju motiva i prilike za borbu? Trebaju li se boriti za život kako bi napunili svoje živote energijom?«, pita se Manzini.

Frédéric Manzini smatra da je ono što ovaj strip prije svega želi pokazati nemogućnost društva bez sukoba u kojem bi sve bilo mir i ljubav: »Čak i ako svi sanjamo da tome stanemo na kraj, moramo priznati da su napetosti, pa čak i protivljenja sastavni dio našeg svijeta i naše demokracije. Nema sumnje da bi Vicevertus odgovorio da pravi neprijatelj nikada nije onaj drugi nego uvijek on sam… I možda je u pravu, ali bi tada bio u sukobu sa samim sobom, budući da licemjerno iznosi svoje učenje o naredbi Cezara i s ciljem slabljenja Gala. Bilo otvoreni ili skriveni, spontani ili zainteresirani, nismo spremni odustati od sukoba. Pogotovo u Galiji.«

Podsjetimo, strip »Asterix« su stvorili 1959. René Goscinny (priču) i Albert Uderzo (ilustracije). Nakon Goscinnyjeve smrti 1977. Uderzo je nastavio rad na stripu. »Asterix« je najpoznatiji francuski strip, preveden na 77 svjetskih jezika, uključujući klasične jezike i dijalekte. Ključ uspjeha je u tome što su primjereni svakoj dobi: maloj djeci privlačni vizualno, dok odrasli mogu cijeniti brojne aluzije i poveznice s povijesnim događajima, te njihovo ismijavanje. Imena likova također u sebi sadrže aluzije pa stoga njihovi prijevodi variraju od jezika do jezika. Po nekima od stripova napravljeni su animirani ili igrani filmovi.

Asterix živi oko 50. pr. Kr. u izmišljenome selu na sjeverozapadu Galije, području današnje Bretagne. Selo je poznato među Galima po tome što je jedino koje još nisu osvojili Julije Cezar i rimski legionari. Stanovnici sela vuku nadljudsku snagu iz magičnog napitka koji priprema druid Panoramix. Selo s jedne strane okružuje ocean, a s druge strane četiri rimske utvrde, čija je namjena paziti da Gali ne stvaraju nevolje. Čest motiv u mnogim »Asterixovim« stripovima su pokušaji Rimljana da onemoguće druida da stvara magični napitak ili pokušaju ukrasti recept za vlastitu upotrebu. Te pokušaje svaki put osujete junaci ovih stripova – oštrouman Asterix i njegov nespretan, debeo, ali jako snažan i dobrodušan najbolji prijatelj, Obelix.

Humor koji se susreće u »Asterixovim« stripovima tipičan je francuski humor, koji se često oslanja na aluzije, karikature i stereotipizaciju europskih naroda i francuskih regija. Neki prijevodi su čak dodali i humor karakterističan za svoje prostore. Na svakom mjestu koje posjete, Asterix i Obelix susreću likove i događaje iz raznih razdoblja povijesti. U prvim stripovima, na primjer, Goti predstavljaju militaristički poredak koji podsjeća na kraj 19. stoljeća i početak 20. u Njemačkoj. Jedan od vođa Gota tako nesumnjivo podsjeća na Otta von Bismarcka.