ZAGREB – Predstava »Nemam pojma« stigla nam je na Festival svjetskog kazališta u tipičnoj šaljivoj maniri švicarskog redatelja i kompozitora Christopha Marthalera, inače stalnog gosta domaće festivalske manifestacije.

Pozornica besprizornog stubišta stambene zgrade, otuđenog i pustog mjesta, pravog »kaveza« zarobljene ljudske jedinke, uprizorena je ovdje kao jaki kontrast dvojici ekscentričnih izvođača koji iskaču iz svih njezinih prolaza i ključanica, čak i iz sandučića za pisma, da bi taj antiprostor oživjeli zvukovima klasične glazbe, dadaističkom poezijom, pjevušenjem, čitanjem naglas, krkljanjem i smijanjem, citiranjem Wagnera, ponavljanjem izmišljenih riječi, zveckanjem ključeva. Marthaler se bavi zvukovima namjerno nepovezanih riječi i šumovima pojačano začudnih ljudskih akcija, baš kao i »brbljanjem« radijatora, više uživajući u tome što je naše intimno ponašanje neobjašnjivo i zbrkano (odatle i naslov: »Nemam pojma«) i što se nad našom sviješću svako malo »ugasi svjetlo« (na sceni i doslovce), nego u onome što bi nam mogla ponuditi »racionalizacija« neke situacije.

Usamljenosti

Glumac Graham F. Valentine i čelist Martin Zeller vode dijalog pomoću malih opsesija kojima se bave svaki unutar svog izvedbenog kutka (tradicija koju poznajemo sve od Čehova), ali sve što izvođači čine nadasve je apelativno i humorno. Bilo da na njih u jednom valu padaju džepne Biblije, a već u sljedećem reklamni plakati, ili da se vuku scenom dok za njih ostaju privezane fotelje iz kojih ne uspijevaju do kraja ustati, ova dvojica izvođača podnose samovolju predmeta stoički, uporno proglašavajući svijet lijepim. Čarobnim. On to zbilja i jest: lopov i potencijalni opljačkani susretljivo razgovaraju kako da jedan drugome što više izađu u susret. Nažalost, prošlo je vrijeme pljačke koju krasi spektakularni upad pljačkaša kroz balkonska vrata.

Danas se, veli predstava, dijele popisi stanova bogatih građana, u koje je dovoljno pozvoniti i ući kroz glavna ulazna vrata. Jedina je nevolja što su liste bogataša netočne, pa jadni lopovi ne nalaze potrebnu zaradu. Čak ni pljačka nije ono što je nekad bila. Podtekst svih ovih vinjeta je usamljenost suvremenog čovjeka, nemoć da od prvog susjeda posudimo malo brašna (oni preko puta imaju samo maslac), a tu je i nevoljkost da uopće saslušamo tuđe mumljanje po stubištu. Predstava završava kad dvojici protagonista netko istovremeno pokuca na vrata: to je već čisti beketovski moment »upadanja svijeta« u napuštenu rupu, čiji višak realnosti predstava jednostavno ne može podnijeti, pa tu i završava.

Beznačajnosti

Kao i uvijek kod romantičnog Marthalera, ima tu i suptilne apsurdističke romantike, recimo citiranja stiha »Tvoj dah napinje moja jedra« na mnogim jezicima, kao i solidno odsviranih Schuberta i Wagnera. Ali predstava je istovremeno i veoma iskrzana i hotimice nepovezana, što umara gledatelje. U kontekstu u kojem je sve moguće i sve relativno, čija je atmosfera lakša od igre, a jedino preostalo je samovolja hirova i snovitih buncanja, osjećamo i neugodnu tiraniju slučajnosti. Kao da smo u snu iz kojeg se ne možemo probuditi. Osobno, zanimljivo mi je što i glumac i glazbenik istrajavaju u svojim razlikama: jedan u sve neodređenijem govorenju, drugi u sviranju i snimanju svog sviranja, odnosno što im predstava dopušta da budu zajedno na sceni bez točaka međusobnog prepoznavanja i izravnog uvažavanja. Naprosto kao dva osebujna susjeda.

U kazalištu su uvijek zanimljive glumačke akcije koje nisu banalno motivirane, socijalno normativne ni posve logične, tako da nam »Nemam pojma« donosi i visoku dozu klaunske maštovitosti. Tako su i vrline i mane ove predstave povezane s estetikom novog cirkusa: s jedne strane bogata akustička imaginacija redatelja, potreba da osvijesti svaki detalj zvuka, a s druge strane gomilanje scenskih etida koje spaja jedino zajednički prostor ili scenografija javne zgrade. S obzirom na velikodušan aplauz publike po završetku predstave i komentare u foajeu, humor je bio odlučujući argument za prihvaćanje ove šarmantne, akoprem i pomalo isprazne predstave.