RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca uprizorila je glasoviti roman »Fahrenheit 451« Raya Bradburyja, u režiji i dramatizaciji Ivana Penovića. U ovom distopijskom djelu, objavljenom 1953. godine, Bradbury je dao zastrašujuću sliku budućnosti totalitaristički ustrojenog svijeta iz kojeg su izgnane knjige.

Držanje ovih drevnih simbola civilizacije i kulture predstavlja težak zločin u svijetu »Fahrenheita 451« (naslov romana odnosi se na temperaturu na kojoj se papir zapali i izgori), a razlog ovog pogroma knjiga je paranoidni strah vlastodržaca da je u knjigama zabilježeno sjeme pobune potlačenih. U ovoj stravičnoj viziji nekog budućeg totalitarizma postoje kafkijanski dosjei o građanima koji čitaju knjige, dok je pokornim građanima televizija postala kolektivna opsesija koja vlada njihovim mislima i osjećajima. Anticipacija je to jednoga svijeta bez misli, riječi i govora, koje smetaju zato jer sve dovode u pitanje.

Kritika televizije

Sâm Bradbury je tumačio da njegov roman pokušava dati naglasak na kritiku televizije, koja suptilno uništava racionalno i kritičko razmišljanje, tako da gledateljstvu daje djelomične i kratke informacije izvučene iz konteksta, dajući tako iluziju informiranosti i znanja. U vrijeme nastanka Bradburyjeva romana većina Amerikanaca nije posjedovala televizor, a ovaj pisac u svojoj knjizi predviđa budućnost u kojoj su televizori veliki i tanki i na njima se po cijeli dan vrti gomila gluposti. Takva budućnost nam je, prema svemu sudeći, već odavno stigla pa ono o čemu piše Ray Bradbury danas više i ne djeluje kao znanstvena fantastika. U međuvremenu, pojavio se i internet…

Foto S. Drechsler

Dramatizacije romana za kazalište nisu jednostavne jer romaneskno tkivo treba pretočiti u jezik kazališta i učiniti ga sceničnim. Kad je riječ o filmskoj adaptaciji, to je izvrsno pošlo za rukom F. Truffautu u filmu »Fahrenheit 451« iz 1966. godine. Ne namjeravamo uspoređivati taj film i Penovićevu predstavu, no u riječkom uprizorenju romana ritam predstave je nekako usporen (naročito u prvom dijelu), pauze među replikama su preduge, glumci tekst često izgovaraju deklamatorno. Možda je to i bila intencija – opći ton predstave je »hladan«, tjeskoban, a glumci i glumice djeluju (emocionalno) distancirano od likova koje tumače.

Spaljivači knjiga

Sukladna takvom ozračju je i scenografija Zdravke Ivandije Kirigin, kojom dominiraju siva pročelja zgrada s prozorima i vratima, koja se povremeno rastvaraju kako bi iz njih izišla manja prizorišta koja prikazuju različita mjesta radnje. Dojmljivi su prizori spaljivanja knjiga (i ljudi) u kojima je oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića ritmički usklađeno s odličnom glazbom Osmana Eyublua i Pedra Rosenthala Campuzana, jednim od boljih segmenata predstave. Kostimi Manuele Paladin Šabanović vremenski nisu definirani, a atmosferu tjeskobnosti i straha kreiraju odore i maske spaljivača knjiga.

Glavnu ulogu Guya Montaga, vatrogasca posebne vrste, tumači Mario Jovev, koji u početku igra pomalo prostodušnog spaljivača knjiga koji nikad ne preispituje svoj posao. Svakodnevno ga obavlja te se nakon toga vraća kući, svom ispraznom životu i supruzi Mildred, koja dane provodi sa svojom televizijskom »obitelji«. U interpretaciji Aleksandre Stojaković Olenjuk, Mildred je oličenje zatupljenosti televizijskim programima, otuđenja u braku, a kao i uz neke druge likove iz romana i za nju je vezan motiv (pokušaja) samoubojstva. Dok jedva komunicira s mužem, ili vodi besmislene razgovore s prijateljicama koje u predstavi u komičnoj maniri igraju Olivera Baljak i Biljana Lovre, Mildred je najviše fokusirana na glumicu s televizijskog ekrana, koju je utjelovila Ivna Bruck, koja glumi i televizijsku reporterku.

Pobuna

Od poslušnog spaljivača knjiga Montag se postupno pretvara u pobunjenika. Jednog dana počini prekršaj: pročita nekoliko rečenica iz jedne od knjiga koje je trebao spaliti. Privučen egzotičnim osjećajem novog i zabranjenog, Montag počinje sakrivati i spašavati knjige koje bi trebao spaliti i počinje ih čitati u tajnosti. Konačnu odluku da prekrši zakon i započne čitati knjige donosi i pod utjecajem Clarisse, mlade i nekonvencionalne susjede koju u predstavi igra Romina Tonković. Montag je primijetio da Clarissina obitelj živi potpuno drukčije od svih obitelji koje poznaje: televiziju nikad ne gledaju, već provode večeri u međusobnom razgovoru i druženju. No, Clarissa jednoga dana tajanstveno nestaje…

Važan je i lik Fabera, bivšeg profesora engleske književnosti i intelektualca, kojega solidno tumači Damir Orlić. Faber ima grižnju savjesti što se nije aktivno odupro sustavu kad je shvatio da društvo degenerira prema zabrani knjiga. Za razliku od Montaga koji se osvješćuje i doživljava transformaciju pod utjecajem knjiga, njegovi kolege spaljivači – Stoneman (Jasmin Mekić) i Beatty (Dražen Mikulić), natjeraju ga da bacačem plamena spali vlastitu kuću zajedno sa svim knjigama koje je sakrio. U napadu bijesa Montag okreće bacač plamena i spaljuje Beattyja, koji je zapravo priželjkivao svoju smrt. Montag postaje bjegunac: snage sigurnosti započinju potjeru za njim koristeći i robotskog psa tragača koji ima zadatak pronaći i onesposobiti bjegunce tako da im uštrca paralizirajući otrov.

Ljudi-knjige

Bježeći od progonitelja, Montag stiže daleko od grada gdje nailazi na zajednicu ljudi-knjiga, koji su izabrali živjeti izvan društva i koji su si dali u zadatak da nauče napamet cijeli sadržaj zabranjenih knjiga koje su već izgubljene. Svaki pojedinac iz zajednice izabire jedno ili više književnih djela i svaku riječ nauči napamet, a kad postane star, isto djelo prenese na mlađeg člana usmenim putem. Grangera, vođu zajednice koja živi u izgnanstvu i koja je odlučila sačuvati književnu svijest čovječanstva, tumači Dean Krivačić, koji igra i Meada te Ujaka. U predstavi ljude-knjige igraju polaznici dramskog studija Riječkog kazališta mladih »Kamov«, što otvara smjer interpretacije da budućnost čitanja i opstanka knjiga ostaje na mladima. Na taj način, makar i simbolično, vraća se nada u opstanak Riječi, pa posredno i Knjige. U tom završnom prizoru, na pozornici se otkriva motiv poznate slike Otona Ivekovića »Dolazak Hrvata na Jadran«, a tu su i još jedna slika i kipovi kao simboli ugrožene kulture i civilizacije.

Roman, kao i predstava, završava tako da svijet pada u nuklearni rat. Montagov grad biva potpuno uništen u nuklearnom napadu, a Montag i njegovi novi prijatelji, inspirirani pričom o feniksu koji se rađa iz vlastitog pepela, odlaze prema uništenom gradu s idejom da započnu novi život…

Drugi dio predstave nakon pauze nešto je dinamičniji, no ukupan je dojam da je nepotrebno »razvučena« na 2 sata i 40 minuta. Bolje je, primjerice, i dramaturško-režijski i scenografski mogao biti iskorišten motiv ekrana koji je zavladao suvremenom civilizacijom, dok i motiv Mehaničkog psa ostaje suviše statičan, izgledom više nalik nekom primorskom zvončaru.