Dvije mlade glumice Tonka Mršić i Gala Nikolić napisale su tekst »Zemlja vukova«, koji je Tonka Mršić premijerno izvela kao diplomsku predstavu i debitantsku monodramu u ambijentu iza Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, u režiji Gale Nikolić. Što je »Zemlja vukova«?

U ovom slučaju to je Lika, iz koje dolazi Tonka Mršić i kroz sudbine triju žena – iz vlastite perspektive i prožimajući predstavu autobiografskim elementima – progovara ne samo o Lici i svome Gospiću, nego i o nasilju nad ženama, ratu, mržnji, nacionalizmu, zadrtom patrijarhatu i njegovim posljedicama.

Sudbine triju žena

Predstava je postavljena ambijentalno, koristeći zatečeni prostor – sasušenu ljetnu travu, drveće, kamenje…, koji prizivaju divljinu i oporost Like. Scenografija je naturalistička – kuhinjski stol, ormarić, nekoliko cjepanica, bijeli drveni križ, krumpiri, boca rakije…

To je scenografski okvir za isto tako naturalističku glumu Tonke Mršić, čijoj ekspresivnoj glumi poseban kolorit daju lički govor i narodne pjesme. Prvi ženski lik je majka koja uporno priprema ručak sinu koji je – doznaje se u tragičnom obratu – ubijen u ratu i kojega nije uspjela pokopati.

Poveznica između triju priča različitih žena je portret slavnog Ličanina Nikole Tesle, kojemu se one obraćaju kao nekoj ikoni. No, u predstavi ima i podosta ironije, samoironije i poigravanja stereotipima vezanim uz Liku, pa primjerice u toj Teslinoj zemlji ima ljudi koji žive bez struje.

I sama sintagma »Zemlja vukova« koristi se u turističkoj promociji Like, a toj Lici za zabavu, relaksaciju i odmor u predstavi je kontrastirana slika minskih polja.

Tonka Mršić nastavlja monodramu pričom o trudnoj Ličanki, koja naglašava da čeka muško dijete, a kao najveći doseg žene u takvoj sredini je to što se uspjela udati. Njena životna priča razotkriva se u telefonskom razgovoru s najboljom prijateljicom, koja nije udana i otkrit će se da je u preljubničkoj vezi s mužem trudnice, svoje prijateljice.

Tradicionalistički i patrijarhalni okvir, odnosno licemjerstvo sredine, dodatno su naglašeni motivom odlazaka na mise. U jednom trenutku predstava iz realizma prelazi u nadrealno – protagonistica se pretvara u vučicu (dojmljivost prizora naglašava majstor svjetla Marin Lukanović), što asocijativno može prizvati knjigu »Žene koje trče s vukovima« Clarisse Pinkole Estes čija je temeljna teza da u svakoj ženi, bez obzira na dob, kulturnu pripadnost i obrazovanje, postoji moćna intuitivna snaga, ispunjena strašću i stvaralaštvom.

Ta »divlja žena«, koja čini samu bit ženine instinktivne prirode, i danas se bori za opstanak jer nas društvo svojim nastojanjima da nas »civilizira« i ukalupi u različite krute uloge, od nje otuđuje i – kako kaže P. Estes, »zamagljuje duboke, životodajne poruke iz naših duša«.

Gušenje pod lancima

No, hoće li se junakinje »Zemlje vukova« uspjeti izboriti za svoju slobodu? Treća priča je o mladoj ženi iz ličke sredine koja se pokušala oteti okovima patrijarhata i očeve stege, slobodno izražavajući svoju ženstvenost, ljubav i seksualnost te maštajući o bijegu u Englesku, no za kaznu će biti – doslovno – stavljena u lance jer je otac namjerava udati za »prikladnijeg« muža, što uključuje i njegovu ispravnu nacionalnost.

Ova žena guši se pod lancima, a svojevrsna katarza stiže na kraju predstave. Dok su tri prethodne žene bile odjevene u crno, Tonka Mršić u završnom se prizoru pojavljuje u bijeloj haljini pročišćenja, ispirući noge vodom i donoseći sliku mora i soli na ustima, naznačujući moguće oslobođenje…

Karakaš i novi ženski glas

U novije doba Lika je književnu obradu najviše dobila u knjigama Damira Karakaša, koji je zbog svojeg pisanja često i na kritičkom udaru dijela zemljaka. U jednom razgovoru Karakaš je rekao o Lici: »Život je tamo znao biti vrlo nemilosrdan.

Događale su se situacije da čovjek ide poljem, sav sretan, da ga pitaš zašto je sretan, a on kaže: »Umrlo mi je dijete, ono jedanaesto«. Smatrao je da će zbog toga onih preostalih deset lakše preživjeti. Opisivao sam naprosto svoj kraj kroz povijest, a činilo mi se da je ono što je najviše svijetlilo kroz povijest bila ljudska krv…«

Čini se da je s monodramom »Zemlja vukova« Tonke Mršić i Gale Nikolić sada Lika dobila i suvremeni ženski glas, i kao što je nakon predstave rekla Mršić, bilo bi zanimljivo vidjeti kakve bi bile reakcije na predstavu u Gospiću.

Glumica je dodala i to da se u Lici žene žrtve obiteljskog nasilja nemaju kome javiti, pa joj je u planu pokretanje nekog takvog centra.

Publika je izvrsnu mladu glumicu Tonku Mršić te redateljicu Galu Nikolić ispratila pljeskom i ovacijama, a iz prvog reda su im pljeskali i njihovi učitelji – Lenka Udovički i Rade Šerbedžija, koji premda više ne rade na riječkoj Akademiji i dalje kroz svoje studente i studentice vide rezultate svoga rada.