Dramaturginja i koreografkinja, viša savjetnica za izvedbene umjetnosti u Ministarstvu kulture i medija, urednica Dramskog programa Hrvatske radiotelevizije, selektorica svih važnijih kazališnih festivala u Hrvatskoj i okolnim zemljama – sve su to važne bilješke koje stoje u zavidnoj biografiji Željke Turčinović. Na sreću hrvatskog kazališta, krije se u toj višedesetljetnoj karijeri još jedna – za Turčinović možda ne najvažnija, ali za naš teatar zasigurno, a to je vođenje Hrvatskog centra ITI – Internacionalnog teatarskog instituta pri UNESCO-u na čijem je čelu naša sugovornica od 2001. godine. Jedan od najvažnijih projekata ITI-ja zaigurno je Showcase hrvatskog kazališta koji se održao prošloga mjeseca u Zagrebu i Rijeci, pa smo s tom temom započeli razgovor s ovom velikom kazalištarkom.

– Često me znaju pitati koji je cilj showcasea. Riječ je o događanju vrlo važnom za male zemlje i male jezike, a u tu grupu, između ostalih, spadamo i mi. Na showcase pozivamo ljude iz Europe i svijeta, ljude koji su selektori festivala, ravnatelji kazališta, umjetnički savjetnici kazališnih manifestacija te očekujemo da se, nakon showcasea, uspostavi suradnja, odnosno cilj je da naše predstave idu na festivale i gostovanja. Jednako važno – na showcase pozivamo i prevoditelje koji se upoznaju s domaćim autorima i njihovim dramama te ih prevode i plasiraju vani. Dobar primjer za to su naše dvije stalne suradnice, prevoditeljice/agentice za španjolsko i poljsko govorno područje, a to su Nikolina Židek i Gabrijela Abrasowicz koje, osim što prevode drame naših suvremenih dramatičara, spomenute nude »na terenu« kazalištima i festivalima u Buenos Airesu, Olsztynu i Bratislavi. Kada govorimo o rezultatima, ima ih pregršt. Mate Matišić je predstavljen u istanbulskom gradskom kazalištu svojom dramom »Žena bez tijela« prevedenom na turski, tu je i prevoditeljica Karine Samardžija koja za francusko govorno područje prevodi drame Tomislava Zajeca.

Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb financijski podržavaju showcase. Tu je važan i natječaj Ministarstva za književno prevodilaštvo, kao i natječaj za strane nakladnike pa je tako Gabriela Abrasowicz objavila dvotomnu antologiju suvremene hrvatske drame na poljskom. Sve su to mogućnosti i načini za kvalitetnu međunarodnu suradnju i promociju hrvatske drame i kazališta u svijetu. Kao Centar moramo biti propulzivni i u stalnoj startnoj poziciji da reagiramo na nove izazove i zahtjeve kad je riječ o plasmanu našeg kazališta i drame vani pa zato i kreiramo programe koji to omogućuju. To je konačno i naša funkcija. Sličnu strategiju promocije imaju i baltičke zemlje. Puno je predstava, od osnutka showcasea, gostovalo vani, drame naših dramatičara su prevođene i objavljivane u stranim kazališnim časopisima (poljski Dialog) i izdavačkim projektima, a zahvaljujući showcaseu, Hrvatska je pozvana kao glavna gostujuća zemlja na festivale u Bratislavi – Nova drama i Demoludy festivalu u Olsztynu. Zaista mislim da je Hrvatski kazališni showcase važan program za međunarodnu suradnju koji svojim djelovanjem pozicionira Hrvatsku na kazališnoj mapi Europe i svijeta.

Promocija naše drame i kazališta

Kako biste opisali strategiju Hrvatskog centra ITI?

– Moja strategija vođenja Hrvatskog centra ITI temelji se na vidljivosti našeg rada kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini. U Hrvatskoj smo prepoznati kao specijalizirani nakladnik za teatrološku i dramsku literaturu – biblioteka Mansioni, časopisi Kazalište i Kretanja, zatim radimo inkluzivne kazališne radionice i programe za marginalizirane skupine te programe za razvoj publike. Na međunarodnom planu tu su programi koji nude mogućnost reciprocitetne suradnje sa stranim kazalištarcima – Hrvatski kazališni showcase, Međunarodna dramska kolonija u Grožnjanu i edicija antologija u Biblioteci Mansioni, a kada bih trebala izdvojiti posebno neki uspjeh, onda je to svakako prodor našeg dramatičara Ivora Martinića u zemlje španjolskog govornog područja i nemjerljivu zaslugu prevoditeljice Nikoline Židek u tom projektu. Sve je počelo 2014. kada smo predstavili Martinićevu dramu »Moj sin samo malo sporije hoda« na Festivalu dramatike Europa + Amerika u Buenos Airesu. Umjesto tri tjedna, što su pravila Festivala, Ivorova drama ostala je na repertoaru u argentinskom kazalištu pet godina, a uslijedile su izvedbe širom Južne Amerike od Čilea, Bolivije, Urugvaja, Paragvaja, Venezuele pa do Meksika, ali i Španjolske. Martinić sada gradi svjetsku karijeru, što je naš cilj i veliko zadovoljstvo. Nije nam cilj isticati ITI centar kao subjekt, već radimo u službi promocije naše drame i kazališta. Svake godine nastojimo otvoriti nove suradnje, upoznati nove ljude, dosegnuti nove manifestacije i tako pozicionirati Hrvatsku kao kazališnu kulturu.

Pandemija je, vjerojatno, usporila rad.

– Tako je. Dvaput smo morali otkazati showcase, ali sada smo se vratili. Imali smo, ove godine, dvadeset i pet gostiju iz deset zemalja, to jest iz Poljske, Slovenije, Sjeverne Makedonije, Srbije, Estonije, Meksika, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Francuske i Mađarske. Ono u što sam sigurna i što je neoboriva činjenica, bez obzira na to kako se naša kulturna javnost odnosi prema Oliveru Frljiću, on je naš jedini »izvozni kazališni proizvod« za kojega zna gotovo svaki europski kazalištarac pa nastojimo uvrstiti njegovu predstavu u program ako postoji na repertoaru hrvatskih kazališta. Ove godine gledali su bogat i raznovrstan program, od »Braće Karamazovih« u ZeKaeM-u koji su velika, kompleksna i financijski zahtjevna predstava, preko haenkaovske predstave »Sorry« Bobe Jelčića do nezavisnih produkcija kazališne i plesne scene. Naša kazališta na inozemna gostovanja sa sobom ne vode novinare. Kada ste već spomenuli »Sorry«, gostovanje te predstave u Španjolskoj ove je godine u našim medijima prošlo nezapaženo, iako je madridska publika izvrsno reagirala na predstavu. To je nekada bio običaj. Legendarni Foretić i Kurdjavcev često su išli na gostovanja s teatrima. Ne znam točno u čemu je problem, možda nema dovoljno financijskih sredstava za putne troškove kritičara, iako mi to zvuči više kao izgovor nego kao istina. Po mome mišljenju, kada si kazališni kritičar ili selektor nema mjesta pristranosti i trgovini. Pišeš i biraš ono što pripada visokim standardima kazališne umjetnosti s jakim moralnim stavom i odgovornošću prema struci i publici. Ako kazališni kritičar ide na gostovanje s teatrom, to ne znači da izvedbu mora hvaliti na sva usta ako je spomenuta loše prošla ili obratno. Objektivno i nepristrano treba svjedočiti koliko je to moguće. Sasvim je sigurno da je »Sorry« kvalitetna i inventivna predstava koja će svojim univerzalnim jezikom lagano prijeći kazališnu rampu i osvojiti publiku pa me uopće ne čudi uspjeh predstave u Španjolskoj. Žao mi je da je ne vidim na repertoaru zagrebačkog HNK-a.

O repertoarima

Prije nekih dvadesetak godina kazali ste: »Geografske udaljenosti u Hrvatskoj nisu velike, ali je praksa posljednjih godina pokazala da su kazališne udaljenosti teško premostive. Dobre predstave događaju se u svim hrvatskim gradovima, a Zagreb to zna samo po usmenoj predaji, dijelom zahvaljujući sveopćoj pauperizaciji, a dijelom nefleksibilnosti kazališnih uprava«. Je li se išta promijenilo?

– Situacija je slična, ali se neke stvari ipak mijenjaju. Pokrenut je K-HNK-a – dogovor o razmjeni predstava pet nacionalnih kazališta, što mislim da je važan projekt decentralizacije kazališnih događanja. Velika je stvar što imamo festivale kao što su Dani satire ili Marulićevi dani tijekom kojih zagrebačka, odnosno splitska publika može vidjeti predstave koje inače nema priliku gledati. Otvaranjem nekih regionalnih kazališta – Pula, Požega, Zadar, Vinkovci i Šibenik, koja su sedamdesetih godina bila zatvorena, je odluka kojoj bi svatko zapljeskao. Ali, ta su kazališta otvorena bez jasne vizije o repertoaru i umjetničkom kadru pa smo dobili repertoar koji je često stihijski bez definiranih potreba što publici treba i što ona želi. Zatim, dogodilo se da je u tim kazalištima više administracije nego umjetničkog kadra. Mislim da bi ta kazališta mogla biti poligon za mlade glumce i redatelje koji će svoja prva profesionalna iskustva stjecati upravo u takvim kazalištima gdje će igrati repertoar koji je zahtjevan i koji će usmjeriti njihov kazališni potencijal i talent. Evo, nedavno je preminula Sanda Langerholz, velika umjetnica i profesionalka. Kao mlada plesačica plesala sam u Komediji, u svim mjuziklima. Tamo sam upoznala nju i Martina Sagnera koji su svoje glumačke početke vezali za varaždinsko kazalište. Često su pričali kako su tamo u zahtjevnom repertoaru postali profesionalci s iskustvom, i tek onda došli u Zagreb. Njihova imena sve govore, a dokaz su da nije izgubljeno vrijeme raditi izvan kazališnog centra kakav je Zagreb. Nije neuspjeh biti u malom kazalištu. Ovaj slučaj s »Gavellom« je sramotan! Da se kazalište, u tri godine, nije moglo otvoriti?! U to ne vjerujem. Ne znam tko je kriv za takvu situaciju, ali čini mi se da je riječ o inertnosti i neprepoznavanju prioriteta. Kada je stvarana Hrvatska, propadala je industrija, brodogradilišta, tvornice, ali kazalište je ostalo isto – jednom uđeš u angažman i deset godina ne moraš stati na pozornicu, a plaća ide. To nije u redu. Za mene je takvo stanje nemoralno jer mladi su ljudi željni rada i nastupanja, a moraju čekati da netko ode u mirovinu. Evaluacija je potrebna i na razini repertoara, ali i na razini umjetničkog angažmana.

Umjetnost nije matematika

Kada ste se već dotakli repertoara, u jednom ste intervjuu govorili o kreiranju spomenutog. Naime, redatelji su ranije dolazili u kazalište, dobro upoznali ansambl vodeći računa o žanrovskoj atribuciji kazališta i na temelju tih koordinata odlučili koji će se komad raditi, dok je u praksi danas suprotno – redatelj odlučno dođe sa svojom idejom imao za tu ideju glumce ili ne.

– Kod nas je, prije svega, problem i dramaturga u teatru. Nemamo osobe koja iščitava tekstove, koja je za to školovana i koja kaže – igrat ćemo »Hamleta« jer imamo Hamleta, nećemo ga dovoditi iz drugog kazališta. Intendanti, ravnatelji i dramaturzi trebaju pratiti domaću dramsku produkciju i njoj davati šansu jer nacionalna povijest kazališta ispisuje se na domaćim autorima (Krleža, Marinković, Brešan, Hadžić, Šnajder), a ne na svjetskoj i domaćoj klasici koja mora biti repertoarni odabir, to nije upitno. Mislim da naša kazališta premalo vode računa o domaćim dramatičarima. Imamo Ninu Mitrović ili Ivana Vidića, ali ih već dugo nisam vidjela na hrvatskim pozornicama. Ravnatelji kazališta trebaju biti hrabriji i spremni na rizik kada je o domaćoj drami riječ. Također postoji nepisano mišljenje da se drame ne ukoričuju, nego su pisane za izvođenje na pozornici. Za mene je to apsolutno pogrešno mišljenje. Pa, kako bismo znali za Shakespearea da to nije negdje nekad zapisano. Nećemo valjda iz inspicijentskih knjiga za pedeset godina rekonstruirati dramu Ivora Martinića ili Tomislava Zajeca? Svaka nacija ispisuje povijest kazališta kroz nacionalne pisce, a ne kroz igranje Shakespearea. Kada koncipiramo showcase, goste ne zanimaju predstave »glavne struje«, njih zanimaju naši suvremeni dramatičari, kako i što pišu. Oni žele gledati inovativni teatar visokih standarda, nešto novo, a istovremeno univerzalno što bi publika u njihovim zemljama prepoznala i kao svoj problem.

Mala smo bara, a krokodila je puno. Barem se više kritičarima ne zabranjuje ulazak u kazalište.

– Od zabrana nikad nije bilo koristi. Naprotiv, zabrana ideološke ili estetske naravi mami da joj se suprotstaviš jezikom umjetnosti, a ne ideologije. Kritičar u kazalištu je korektiv, produktivna kritika je korisna pa ako je prihvatiš, sljedeća predstava može biti samo bolja. Ako povjeruješ u PR promociju koja glorificira predstavu bez argumenata s ciljem da je proda i privuče publiku, ta slava bit će kratkog vijeka jer će usmena predaja o predstavi i situacija na blagajni otkriti pravo stanje stvari. Negativno mišljenje kompetentnog kritičara nije zavjera, već poticaj. Često sam članica stručnih žirija festivala ili kazališnih nagrada pa sam se imala prilike uvjeriti da se ponekad pogoduje kazalištu ili umjetniku iz nekih, meni nepoznatih, ali nekazališnih razloga. To se ne smije događati. Nepristranost, znanje i iskustvo u određivanju kvalitete kazališnog čina jako je važno, a i onda se može pogriješiti. Umjetnost nije matematika!

Čini se da cijelo društvo, na svim razinama, tako funkcionira.

– Ali kazalištarci bi trebali biti korifeji pozitivne energije, moralnih načela i umjetnosti. Trebali bismo stalno dokazivati da smo drukčiji i da smo mi ti koji rade prve korake k pomirbi, zajedništvu i prijateljstvu. No, što je manja država, ego je veći.

FSK i Dubrovačke ljetne igre

Bili ste jedna od voditeljica Festivala svjetskog kazališta. U posljednje vrijeme opet se digla zbrka oko spomenutog jer ga se želi »udomiti« u »Gavellu«. Kako komentirate čitavu priču?

– U svojoj osnovi Festival svjetskog kazališta jako je dobra zamisao. Na samom početku, kao predsjednica Hrvatskog centra ITI, dala sam svoj doprinos Festivalu u smislu logistike i izvršne produkcije. Krenulo se vrlo ambiciozno, vidjeli smo Lepagea, Ostermeiera i mnoge druge kazališne majstore i to je bio važan prozor u svijet u formiranju ukusa i informiranosti umjetničkih profesija i kultiviranju publike. Mislim da je greška učinjena u trenutku kada je festival počeo »šetati« od jednog do drugog kazališta, to jest od ZeKaeM-a do HNK-a, ovisno o činjenici gdje je Dubravka Vrgoč postajala ravnateljica, odnosno intendantica. Sada, kada festival nema više domicilno kazalište, postaje nelegalna tvorevina koju treba negdje smjestiti. Festival treba registrirati kao samostalnu pravnu činjenicu ili ga pridružiti nekom kazalištu, institutu ili udruzi. U praksi imamo primjer Dubrovačkih ljetnih igara koje su registrirane kao samostalna kazališna kuća ili Splitsko ljeto koje je dio programa splitskog HNK-a. Zakon o kazalištima tu mogućnost predviđa. Festival nije privatna svojina neke osobe jer se financira novcem poreznih obveznika. Neosporna je činjenica da su Vrgoč i Buljan dobro vodili FSK, ali sada kada se našao na vjetrometini bez pravnog rafinmana i registracije, on zapravo ne postoji. Ako me pitate treba li ga smjestiti u Dramsko kazalište »Gavella«, pitat ću koji su argumenti da Festival baš tamo nađe svoje utočište. Jedan domaći redatelj je rekao: »Da sam ranije vidio Lepagea, moje režije bile bi drukčije.« Te i slične izjave govore da je Festival zasigurno važan i potreban, ali ga se ne može nositi »u cekeru« i istovariti kako kome padne na pamet.

Festival treba postati pravna osoba koja će imati svoj samostalni život i umjetnički integritet.

Kako, kao Dubrovkinja porijeklom, gledate na Dubrovačke ljetne igre danas?

– Emotivno sam beskrajno vezana za Dubrovnik, predstave sam gledala kao djevojčica i željela bih da Igre budu najbolji festival na koji će se dolaziti radi kazališta, glazbe i plesa. Ne mislim da se na Igrama treba igrati samo Držić i Vojnović, ali ako neće Dubrovnik, tko će? Recite mi, kada se zadnji put igrala dubrovačka dramska klasika izvan Dubrovnika? Ne sjećam se! Igre vidim kao pozornicu mediteranskog identiteta, svjetskih klasika i domaće suvremene dramatike. Ambijentalnost je tvorbeni element Igara, bio je i uvijek će biti. Kažu da nema prostora jer je sve okupirao turizam. Možda nema onih na kojima smo naučili gledati predstave prije 30 ili 40 godina, ali ima novih koje treba pronaći i prilagoditi ambijentalnoj izvedbi. U Gradu kao što je Dubrovnik scenski prostori su na svakom koraku, ali se gradska vlast treba potruditi da oni budu prioritetna mjesta za izvedbe u vrijeme trajanja festivala. Pohvaljujem repertoarni potez Igara da se u Dubrovnik dovode najbolje hrvatske predstave u tekućoj sezoni i taj odabir naišao je na veliko zanimanje publike. Kritična sam prema odluci vodstva Igara da se uspješne predstave »skidaju« s repertoara nakon dvije sezone. Krležin i Parov »Aretej« išao je trinaest godina jer je bila uspješna i gledana predstava. I ne samo »Aretej«! Mislim da nije problem u publici već, između ostalog, u nemarnom oglašavanju predstava po Gradu i okolici. Nekad su plakati Igara »vrištali« na svakom koraku po trgovima, placama, hotelima u Gradu i okolici. Bili su čitljivi i znali smo kada i gdje se nešto događa. Problem vidim i u odabiru intendanta ili intendantice. Da biste postali ravnatelj ili ravnateljica bilo kojeg nacionalnog, gradskog ili regionalnog kazališta, morate pripremiti i obrazložiti program za četiri godine i na temelju tog dokumenta možete biti izabrani ili ne. Kako je moguće da za najstariji, najprestižniji i najskuplji festival to sve ne morate, nego ste jednostavno imenovani. Na temelju čega? Programi, autorski i izvođački timovi određuju kvalitetu i suvremenost festivala. Nije lako stvarati umjetnost. To je krvav posao i često ne dočekate rezultat koji ste željeli postići. Parafrazirat ću izjavu velikog koreografa Milka Šparembleka, koju je izrekao u povodu njegovog osamdesetog rođendana, kada je uredništvo Kretanja organiziralo simpozij o njegovu radu. Tada je slikovito i jednostavno objasnio na svom primjeru čin umjetničkog stvaranja riječima: »Da pojednostavimo računicu – jer umjetnici su loši matematičari, pa ću reći da sam napravio sto koreografija u životu. Pedeset ne valja ništa, dvadeset i pet tako-tako, petnaest vrlo dobro, pet odlično, a samo ih je pet bilo umjetnost.« Nije lako biti intendant/ica Igara, to je mjesto na kojem si uvijek i stalno na meti kritike. Ali, znam da ima znalaca koji to mogu ozbiljno i stručno raditi. I, umjesto zaključka, Igre su za mene Mediteran, ambijentalnost, dubrovačka i svjetska klasika, iskorak u suvremenost preko hrvatske dramatike, velikih imena glazbene scene, stranih i domaćih gostovanja koji su najbolji primjeri u izvedbenim umjetnostima.

Balet i plesna scena

Primabalerina Maja Bezjak je, na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, u svom desetominutnom govoru kritizirala vlast zbog lošeg odnosa prema plesnoj umjetnosti. Vi ste svoju karijeru započeli u suvremenom plesu, a istovremeno diplomirali na Filozofskom fakultetu i na Akademiji dramske umjetnosti. Možete li podijeliti svoj pogled na zagrebačku plesnu scenu?

– Balet je uvijek imao zaštitu institucije i na taj je način lakše egzistirao u teškoj i nepredvidivoj umjetnosti kakva je plesna.
To je profesija koja ovisi o zdravlju vašeg tijela, riskantna i kratka, a da ne govorim da oko četrdesete godine života prestaješ raditi taj posao i odlaziš u mirovinu. Završila sam Školu za ritmiku i ples i plesala aktivno jedanaest godina i to su bile prelijepe godine i neprocjenjivo iskustvo, no rizik kratkoročne profesije bez zaštite institucije nisam željela prihvatiti. U kazalište sam se zaljubila preko plesanja u mjuziklima sedamdesetih u Kazalištu Komedija i sudjelovanja u predstavama novoosnovane Glumačke družini Histrion kao koreografkinja. Zato sam, nakon studija književnosti, upisala studij dramaturgije na ADU i bila prva generacija novootvorenog studija. Bila je to 1978. Imala sam toliko intelektualnih izazova i znatiželje pa je ples pao u drugi plan. Suvremena plesna scena stalno je pionirska i konstantno se bori za egzistenciju i vidljivost. Ne postoji politička volja da se nezavisna plesna scena digne na višu razinu u kojoj egzistencijalni problem neće biti prevladavajući i glavni. Dugo smo željeli taj Zagrebački plesni centar koji je, s arhitektonskog gledišta, divno mjesto i moderan dom. Ali nije funkcionalan za ples. U ZPC-u ulazite na predstavu preko poda na kojem će bosi plesači plesati nakon ulaska publike.

Ne znam tko je nadgledavao radove i kako je moguće da se taj propust dogodio? Bez obzira na brojne pozornice koje imamo u gradu, plesači sve to moraju debelo platiti i dok sve poplaćaju, nemaju adekvatnu financijsku satisfakciju. Da bi preživjeli, bave se plesnom pedagogijom i ostalim primjerenim poslovima vezanim za ples. Suvremenoj plesnoj sceni nije dana mogućnost da se etablira i profesionalizira u financijskom pogledu. Naime, oni jesu profesionalci s formalnim obrazovanjem, posvećeni svom poslu, ali od toga ne mogu živjeti. Vrtimo se u krug već desetljećima.

Ne može scena biti u povojima šezdeset godina.

– Tako je. Kako je Borislav Mrkšić napisao – avangarda umire mlada. Avangarda živi kratko, prelazi u neku stilsku formaciju ili nestane. Iako imamo kvalitetnih plesača i koreografa, ljudi u tom poslu ne ostaju, jer se umore od stalne i nepravedne borbe za preživljavanje.
Kazalište za djecu

Posljednje što ste radili bila je dramatizacija »Čarobnog frulaša« za Kazalište Marina Držića u Dubrovniku. I sami ste autorica bajki, a C.S. Lewis je izjavio da priča za djecu u kojoj samo djeca mogu uživati uopće nije dobra priča. Slažete li se?

– Itekako se slažem. Uživam i danas u bajkama i svijetu književnosti za djecu i mlade. Ples mi je pružio veliku satisfakciju, a kada sam diplomirala dramaturgiju, Tahir Mujičić me pozvao u Zagrebačko kazalište lutaka kako bih dramatizirala »Carevo novo ruho«, svoju prvu predstavu za koju sam odmah dobila i nagradu na SLUK-u. Najčešće sam u kazalištu radila s redateljem i mojim prijateljem Zoranom Mužićem koji me u jednoj fazi naše suradnje pitao da napišem komad za manji broj glumaca, koji bi sa scenografijom i kostimografijom mogao stati u kombi jer kazalište ide u renovaciju pa su htjeli komad s kojim bi mogli putovati. Napisala sam »Umišljenu mišicu« koja je na repertoaru bila 25 godina. Ponekad se stvari dogode slučajno, ali iza njih stoji predan i dugotrajan rad na sebi i s drugima. Volim tekst, volim dramaturgiju izvedbe, to mi je svaki put izazov i zadovoljstvo. Kada radite kazalište za djecu, priča mora biti jednostavna i jasna. Ne smijete komplicirati, biti pretenciozni i praviti se pametni. Jednostavnost je imperativ kazališta za djecu. Ako u djetinjstvu gledaju dobre i uzbudljive predstave, djeca postaju kazališna publika za sva vremena i zavole kazalište bez kojeg više ne mogu.

Važno je da djeca iz kazališta izađu ozarena i znatiželjna. U životu, kako privatnom tako i profesionalnom, imate razne faze i zahvalna sam što imam profesiju koja mi stalno donosi izazove, kreativnost i nove mogućnosti. Volim raditi za djecu jer su pametna i zahvalna publika. A kazalište je važan kriterij za njihov duhovni razvoj. Također je važno da u fokusu kazališta za djecu bude dobra namjera, a ne taština ili preuveličan ego.

Dramski program na HRT-u

Što mislite o HRT-ovom dramskom programu?

– Palma Katalinić je 1980-ih u jednom intervjuu za televiziju izrazila svoju zabrinutost za dramski program jer se sedamdesetih godina radilo po deset TV-drama godišnje, a osamdesetih je, po njezinim riječima, jedva realizirala šest do osam?! Danas nema vlastite dramske proizvodnje unutar HRT-a jer sve radi vanjska produkcija. Mislim da je to šteta jer postoje resursi, ideje, ljudi koji to mogu i znaju. Javnoj televiziji bi to trebao biti prioritet. Radio još uvijek proizvodi vlastiti program. On je, u usporedbi s televizijom, jeftin i nije predmet interesa vanjskih producenata. Rekla bih da je Dramski program radija jedini umjetnički dio HRT-a koji se proizvodi u kući, iako se HRT prema njemu maćehinski odnosi, ne shvaćajući da je dramski program javna potreba zbog koje, između ostalog, HRT prima pretplatu.