Gavellina izvedbena akcija pod nazivom »Zagreb 2020« u Laubi osmišljena je dijelom kao koncert, dijelom kao sučeljenje uživo sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem (prisutnim u publici na posebno istaknutom mjestu), dijelom kao kolažiranje glumačkih skečeva na temu života u uvjetima epidemije, potresa i potom »zabarikadiranog« matičnog kazališta u potresom oštećenoj Frankopanskoj ulici. Od samog početka izvedbe jasno je tko je najvažniji gost i povlašteni gledatelj čitavog događaja: zagrebački gradonačelnik, osoba koja odlučuje o financijama grada Zagreba i već mjesecima ne pokazuje bitan angažman oko obnove Dramskog kazališta Gavella.

Gradonačelnik u kazalištu

Milan Bandić na prvu od dviju premijernih izvedbi predstave »Zagreb 2020« kasni. Glumci otežu s početkom, glasno komentiraju kašnjenje, pitaju publiku »koliko još čekati« (isteklo je već petnaest minuta). Naposljetku započinju s izvedbom. Pola sata kasnije pojavljuje se i Milan Bandić. Sjeda u prvi red gledališta i odmah počinje intenzivno brbljati sa ženskom osobom koja sjedi do njega. Ne prati predstavu i ne prestaje govoriti na uho svoje susjede, koja se sve više odmiče od njega i daje mu znakove da prestane. Na čuđenje svih prisutnih, Bandić ne prestaje sa svojim monologom. Istovremeno, odvija se i predstava. Ali gradonačelnik također zaokuplja pozornost i publike i glumaca. Pojedini čuvari reda u Laubi opetovano prilaze gradonačelniku i mole ga se stiša, odnosno da prestane ometati izvedbu privatnim razgovaranjem. Gradonačelnik se ne obazire ni na čuvare, ni na ostatak okupljenog gledališta, a ni na glumice i glumce. Izgleda da se čudi što ga itko prekida. Očito ima toliko toga za ispričati ženi koja sjedi do njega – da ne može dočekati da predstava završi. Mora to učiniti odmah. Nema veze što ostatak publike šuti i pokušava pratiti predstavu. U kratkim prekidima svoje bujice riječi, Bandić vadi mobitel i dopisuje se. Najmanje od svega gleda izvedbu. Čini se da ne može poštovati čak ni temeljnu protokolarnu pristojnost koja je društveno propisana za boravak u kazalištu, a kamoli osvijestiti do koje mjere ometa i ljude oko sebe i ljude ispred sebe, na pozornici.

Ali zato nakon predstave, na svojoj promotivnoj stranici na Facebooku, gradonačelnik čestita autorskom timu predstave »Zagreb 2020« Filipu Šovagoviću i Dubravku Mihanoviću na »vrhunskom dramskom koncertu«. Ne treba biti ni Aristofan ni Oliver Frljić da bi se u ovoj dvostrukoj izvedbi nadasve konkretnog gradonačelnikova nepoštovanja prema kazalištu i kazališnim ljudima tijekom same predstave, nasuprot deklarativne i apstraktne »podrške« predstavi, prepoznao destruktivni obrazac upravljanja kulturom u Zagrebu 2020. godine. Formalno, tu sam za vas. Faktički, ne tiče me se umjetnost u gradu.

Kako stvarati u Potemkinovom selu

Otkad je kazališna kuća Gavella krenula u renovaciju, snašli su ih i potres i epidemija, tako da se umjesto obnove kazališta dogodilo posvemašnje fizičko i, rekla bih, simboličko urušavanje institucije koja bi trebala čuvati i nastavljati Gavellinu umjetničku baštinu. Stari repertoar preživljava selidbom predstava diljem zagrebačkih kazališta, nove se uglavnom ne pripremaju, a radikalna neizvjesnost oko toga zašto Grad Zagreb ne smatra da mu je obnova kazališta prioritet uzima svoj danak, čini se, kroz atmosferu rasula u samim umjetničkim redovima Gavelle. Protutežu tom općem osjećaju iznevjerenosti donosi upravo predstava »Zagreb 2020« ili izvedbeni projekt redatelja i glumca Filipa Šovagovića i dramaturga Dubravka Mihanovića, započet prije pola godine na društvenim mrežama (tada naslovljen »Sanjam(o) predstavu«).

Šovagović i Mihanović pokreću alternativnu, komunalnu i solidarnu obnovu Dramskog kazališta Gavella u nadi da će se njihovoj građanskoj i umjetničkoj gesti pridružiti kolege i šire građanstvo. I zbilja: vremenom se na projektu angažiraju i mnogi Gavellini glumci. Navedimo poimence Gavellin ansambl uključen u projekt »Zagreb 2020«: Bojana Gregorić Vejzović, Hrvoje Klobučar, Andrej Dojkić, Tara Rosandić, Anja Đurinović Rakočević, Amar Bukvić, Tena Nemet Brankov, Sven Šestak, Marko Petrić, Đorđe Kukuljica, Sven Medvešek, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Nenad Cvetko, Janko Rakoš Jelena Miholjević, Ranko Zidarić, Siniša Ružić i Anica Kovačević, dok su u koncertnom dijelu izvedbe angažirani Filip Šovagović (električna gitara), Fadil Abdulov (bas), Šimun Matišić (klavijature i umjetničko vodstvo orkestra) i Fran Krsto Šercar (bubnjevi). Svi nam se ovi kazališni umjetnici obraćaju iz svoje unutarnje točke apsurdne izmještenosti iz svega što su do prošle godine smatrali vlastitom »glumačkom profesijom« i »matičnom pozornicom«. Ta je izmještenost ne samo pojedinačno bolna, nego i povezana s pitanjem kako raditi kad si izložen nemilosti gradske uprave, pa još k tome i u epidemiološkim uvjetima zabrane ljudskog kontakta.

Pritom je Gavellinim glumcima znatno lakše nego zagrebačkoj nezavisnoj sceni (kazališne, plesne i novocirkuske izvedbe), prema kojoj gradska uprava već dekadama nema nikakvog poštovanja ni interesa, gurajući je u sve dublju i dublju marginu izvedbenih prostora i ne ulažući ni novac niti bilo kakav organizacijski trud u podršku najvitalnijem dijelu gradskih umjetnika. Njima je, za razliku od institucionaliziranih kazališta, potres stalno u tijeku, zbog čega se svi nezavisni performeri, kao trenutno i gavelijanci, stalno bezdomno sele po raznim privremeno gostoljubivim prostorima. Neki potpuno izlaze iz grada i igraju na livadama (BADco) ili na školskim igralištima (Studio za suvremeni ples). Pretpostavljam da i njima gradonačelnik uredno čestita na genijalnim izvedbama, možda im čak obećava Potemkinova sela novih pozornica, jer Potemkin može obećavati i obećavati, posebno u predizbornim godinama, a kasnije se posve zaboraviti na postojanje umjetnika.

Usput, bilo bi divno vidjeti da se i u redovima nezavisne scene pokrene akcija koja okuplja i sve nezavisne performere u veliki »dramski koncert« u Laubi, koji bi iz kuta srodnog Šovagoviću svjedočio o raspadu čitave kulture u gradu Zagrebu. Bio bi to »Nezavisni Zagreb 2020«. Nadam se da bi toj izvedbi podršku dali doslovce svi umjetnici grada Zagreba, bez obzira jesu li na stalnim plaćama (kao Gavellini glumci) ili žive od jednog do drugog tankog honorara. Za građane uopće ne sumnjam da su na strani kvalitetne kulture svojega grada, a ne Potemkinovih sela.

Grad čine kazališta

Kako god okrenemo, civilizirani grad čine kazališta. Na otvorenim, kao i u zatvorenim prostorima. Kazalište čine pokretne agore i povišena mjesta gdje se ljudi okupljaju oko izvedbe u svojim kvartovima. Gdje god se podigne platforma na kojoj se čovjek obraća čovjeku, već smo u zoni kazališta. I kao što će uvijek biti tržnica i svetilišta, tako će sve gradove svijeta trajno obilježavati i duboka ljudska potreba da sami sebe pažljivo pogledamo i prepoznamo na sceni. Ne na internetu, gdje su moguća različita filtriranja, cenzuriranja i masovna »obrađivanja« informacija, nego na neuljepšanoj sceni, koja najtočnije i najkompleksnije svjedoči našoj temeljnoj ljudskoj bačenosti u društvo. Izručenosti drugima. Što nam onda, baš govoreći o toj zajedničkoj kupki na daskama pozornice, govore Gavellini glumci?

Počela bih od »opasno« smirenog Ranka Zidarića koji na sceni priča s vlastitim dvojnikom, leđima okrenut publici. O tome da je bio toliko slab da nije mogao dići ni čačkalicu. Ne znamo je li to bilo tijekom korone ili potresa, ni je li stvarno bio bolestan (»Svaki dan imam neke od simptoma, svaki put druge«), ali jasno nam je da je prošao period izolacije i samoće. S diktafonom u ruci, Zidarić snima samoga sebe i podsjeća samoga sebe na to tko je. Pročitao je kompletnog Dostojevskog u tom periodu, iako nije siguran je li Dostojevski istovremeno i njega pročitao, niti je li to u stvari bio Tolstoj? Razumijemo ga: premda listom točno nabraja sve romane Dostojevskog, u vremenu u kojem srećeš jedino samog sebe dosta je teško reći što je stvarno, a što izmišljeno. Staro harmsovsko pitanje ili šala ruske avangarde ionako glasi da nikad nije jasno koji pisac progovara kroz kojeg pisca: Puškin je uvijek pomalo Gogolj, a u Tolstoju ima puno i previše Dostojevskog.
Jasno je, međutim, da je usamljenost Ranka Zidarića toliko jaka da samog sebe stalno mora podsjećati tko je (refren iz lika: »Josipe, ti si Josip.«). I mora Sebe Prvog i Sebe Drugog podsjećati da toliko ne prati društvene mreže, inače će se osjećaj panike još više pojačati. Tu je vrlo točno svjedočanstvo i o tome zašto je kazalište pouzdana terapija koja nas liječi od tiranije interneta i kompjutora. Zidarić ima neprozirno lice, ali dopušta nam vrlo dubok pogled u njegovu nutrinu posredstvom glasa i teksta. Čitav niz Zidarićevih obraćanja publici kroz mnoga svoja »ja« završen je zabrinutošću oko toga ne samo je li on – stvarno on, nego i je li Zagreb stvarno Zagreb?! Možda je u međuvremenu Zagreb nestao? Možda smo svi postali samo fantazme nekog Bivšeg Svijeta?

Prozivke

Vrlo je sugestivna i Bojana Gregorić Vejzović, koja se okomljuje izravno na gradonačelnika Bandića, adresirajući ga u publici imenom i prezimenom, s ironično intoniranim, ali maksimalno gnjevno izgovorenim tekstom: »Osim što se zakasnili, još ste nahranili i mačke na stubištu! Zabranjeno je hranjenje mačka u zajedničkim prostorijama! Pa nismo zvjerinjak!« Njezin monolog s mnogo jakih, burnih uskličnika tiče se problema koje Gavella ima i sa susjedima i s gradskom upravom – ni sa kojom od navedenih strana ne uspijevajući ništa konkretno dogovoriti po pitanju obnove vlastite kazališne zgrade. Glumica igra živčani slom almodovarovski prisno i žestoko, potpuno svjesna da je i za ansambl i za publiku bitna opravdana snaga njezine ljutnje, a ne tekst koji formalno izgovara. I ta ljutnja veoma dugo (možda još uvijek) odjekuje.

Izvrstan je i Sven Medvešek kao otac/glumac koji dolazi u središte pozornice uvježbavajući rolu Ignjata Glembaya, odigranu mnogo surovije, mračnije i snažnije nego što inače imamo prilike vidjeti na sceni: držeći se za kraljevski grimizan stolac – svojevrsno prijestolje – ali tako da ne znamo pridržava li se za stolac jer upravo strada od infarkta ili će taj tron svakog časa ljutito zavitlati na svog sina Leona Glembaya. Malo kasnije Medvešek meko, ljubazno i pomalo odsutno razgovara i s likom svoje scenske kćeri/ovisnice (u izvedbi Tene Nemet Brankov), na taj način utjelovljujući glumački raskol koji, s jedne strane, prati strast glumca prema ulozi glavnog negativca Krležina dramskog ciklusa (arhetipskog Oca/bankara), nasuprot jednake težine neke naizgled manje dramatične, ali u biti jednako tragičnije roditeljske uloge, gdje Sven Medvešek paralelno igra tatu koji nije u stanju pomoći djetetu koje voli i koje upravo razara ovisnost. Ova izvedba ponovno je i eksperimentalna i hrabra i pogođena, pitajući nas gdje je roditeljska odgovornost kad dijete propada. Svejedno igramo li oca/zlikovca ili tatu/umjetnika.

Dva kralja karnevala

Pohvaliti treba i Hrvoja Klobučara u roli kantautora čija se homoseksualna veza s plesačem raspada zbog partnerova sve većeg alkoholizma (igra ga pogođeno slomljeni Andrej Dojkić, nostalgičan prema zavičaju u Našicama koji je napustio zbog karijere u velegradu). Unatoč tome što nema ni bend ni publiku, a i lik partnera ga svakog dana sve više napušta u korist alkohola, Klobučar u liku kantautora i dalje nastavlja skladati, smišljati stihove, isprobavati akorde i pjevati; tragati za svojom originalnom pjesmom; razmišljati o tome zašto je pogrebu Arsena Dedića bilo manje ljudi nego na ispraćaju Olivera Dragojevića. Na to se nadovezuje i pitanje zašto ljudi ne žele čuti teška pitanja koja umjetnost postavlja, ali jako vole hipnotizirano pjevati o lebdenju galeba na zračnim strujama iznad mora. Klobučar nastupa u tamnocrvenom odijelu s bujnom perikom smeđe kose, igrajući rockerskog Petricu Kerempuha, kralja karnevala i ponovno – kralja usamljenosti. Tek u ovoj ulozi vidimo Klobučarev kako autorski tako i brehtijanski potencijal, kao i osobitu emocionalnu brižnost oko ljudi, jezika, glazbe, pa i samog preživljavanja rizika u vremenima kad se na sve strane govori o potrebi »veće sigurnosti«.

Njegov je par i bijeli Pierrot ili kazališni klaun u izvedbi Nikole Baće, čijim se rasipanjem oblačića bijelog pudera predstava otvara i zatvara, a koji nam pripovijeda o osobitim snovima koji ga progone. U njima razgovara s veprom/kritičarem o svojim bivšim ulogama (posebno o tome kako je odigrao Kafku) i žali nam se na to da ih nije uspio dobaciti do svog glumačkog sna o tome kako ih treba odigrati. I za ovog su glumca daleko važnije fizička i emocionalna dezorijentacija – pa i uznemiranost – koje donosi na scenu, nego bilo kakav tekst koji izgovara. To nije romantični i zaljubljeni Pierrot; poznata vitka silueta pod mjesečinom. To je masivni i nespretni Pierrot s ogromnim bijelim trbuhom, gorak i ogorčen, gnjevan na sebe i na cijeli svijet, ali istovremeno nalik lopti, koja se uvijek iznova kotrlja, kraljevski otporna na nemoć koja napada izvana i iznutra.

Satiričari

Janko Rakoš sjajno igra strogog magistra farmacije u čiju apoteku dolaze toliko nesposobni pljačkaši da čak ni oružje ne uspijeva uvesti red u kaos koji nastupa, a istoj liniji skečeva na račun epidemije i novih oblika histeriziranja zbog kako viška tako i manjka hrane, lijekova i drugih potrepština pridružuju se i »lude sestre« u izvedbi Natalije Đorđević i Antonije Stanišić Šperande. Nenad Cvetko, koji odlučno i duhovito na sceni poriče da je Nenad Cvetko, dok Đorđe Kukuljica nastoji doći na red u apoteci mimo reda. Mada Perišić donosi na scenu naglašeno neumjeren, patološki preuveličan »princip vedrine«, dok Jelena Miholjević igra totalni stoicizam medicinskih profesija u roli farmaceutkinje sa skafanderom ribarske mreže na glavi (kostimmografkinja Marita Ćopo). Amar Bukvić u stalnom je frenetičnom, ubrzanom i gotovo opsesivno zanesenom obraćanju partnerici koja živi u Londonu i očito ne mari dovoljno za svog mediteranskog ljubavnika.

Tara Roksandić igra rastrojenu majku/pjevačicu čije dijete stalno treba novu pomoć oko online-nastave, ne uspijevajući se kako valja baviti ni djetetom ni svojom glazbenom karijerom. U manjim rolama pojavljuju se i Anica Kovačević i Sven Šestak. Glazbeni dio predstave prati sve glumce pažljivo i uključeno u nijanse njihovih ritmova (katkad i namjerno ometajući tekst), no tu i tamo izvodeći songove koji rekapituliraju pojedinu dramsku priču. Glazba na sceni nije samo satirična, već sadrži i kvalitetne koncertne dimenzije jazza i kantautorskog muziciranja, što stalno produbljuje emocionalni krajolik predstave u cjelini.

Dvije arije

Još jedno važno uporište izvedbe čini i Anja Đurinović Rakočević u roli mladenke koja nikako ne uspijeva organizirati svoje planirano vjenčanje ni dobiti dozvolu epidemiološkog stožera da pozove sve goste koje želi vidjeti među uzvanicima na svadbi. Najpotresniji moment njene izvedbe je konačni slom ili molska melodija koju Đurinović Rakočević na mikrofon pjeva pred sam završetak izvedbe, sažimajući u zvuk svog glasa sve frustracije i gubitke okupljenih kolega. Ponovno vidimo da ova mlada glumica spada na Broadway ili West End ili bar u kazalište Komediju, jer je podjednako ekspresivna i u plesnom i u pjevačkom izrazu, za koju često na Gavellinoj sceni nema ni adekvatnih uloga ni umjetnički dovoljno visokih redateljskih zahtjeva. Pjevački moćan glas demonstrira i Siniša Ružić, besprijekornom operetnom čistoćom pjevajući kabaretsku numeru »Ja sam ljubičasta mrlja u tvom bijelom predvorju«, što je još jedan od zaumnih trenutaka predstave, u kojem se istina o (ljubičastom) glasu naroda u (bijelom) Bandićevu Zagrebu kaže na istovremeno duhovit, maštovit i melankoličan način.

Utoliko je Šovagovićev projekt pokazao da Gavellini glumci zbilja traju kao vrlo osebujni stupovi kazališne umjetnosti, unatoč građevinskom »potopu« zgrade njihova teatra. Ova izvedbena živost nije samo neka »slučajna« Noina arka, nego i točan pokazatelj umjetničke moći okupljenih autorica i autora, kao i toga da Gavella kao institucija mora proći kroz ozbiljne organizacijske promjene. Riječ je o kući koja se predugo podriva političkim podjelama i koju previše vremena vode ravnatelji koji ne znaju objediniti i motivirati ansambl u cjelini.
Predstava »Zagreb 2020« pokazuje da prva razina ljudskog zajedništva bilo kojeg kazališta treba biti uspostavljena upravo na temeljnoj razini glumačkog ansambla. Ako nastave raditi teatar zbog toga što im je potreban, a ne zato što to od njih traži ovaj ili onaj projekt, Gavellini glumci mogli bi vratiti svoj nekadašnji umjetnički integritet. Ali samo ako se nastave kretati stazom vlastita autorstva, ne čekajući da im bilo Bandić, bilo kazališna uprava, bilo ma koji od gostujućih redatelja ponudi spas izvana. Naravno da je važno da se Gavella građevinski obnovi. O tome nema sumnje. I ne sumnjam da će se to dogoditi. No još je važnije da se predstave nastave raditi iz samog ansambla, iz međuljudskih odnosa i umjetničkih ambicija kompletne ekipe, a ne zato što je neki redatelj ove godine slučajno izabrao neki dramski naslov. To je i moja jedina kritička primjedba na Gavellinu predstavu: jako dugo im je trebalo da shvate da su svi zajedno u istom čamcu za samospašavanje.
I da počnu veslati.