LJUBLJANA – Mnogima dani poput Valentinova ili 8. marta svake godine zadaju glavobolje – kako i što isplanirati da bi se provelo vrijeme s voljenom osobom na neki drukčiji, a opet ugodan način. Još ako se, kao ove godine, dogodi da upravo Dan žena pada u petak, otvaraju se brojne mogućnosti. Stanovnici Ljubljane i njihovi gosti mogli su odabrati posjet Operi i baletu Slovenskog narodnog gledališča koje je upriličilo romantičnu opernu predstavu »Werther« Julesa Masseneta i to s početkom u 18 sati. Unatoč nevelikom, ali izuzetno lijepom gledalištu ove operne kuće, bilo je slobodnih mjesta čak i za one koji su, recimo, u zadnji čas odlučili doći.

Šesta izvedba ove opere u produkciji koja je premijeru imala 18. siječnja 2024. godine ponudila je publici mirne i ugodne glazbene i scenske doživljaje koji su ipak ostali nekako hladniji od onoga što se moglo očekivati, a cijela predstava nekako je bila i bez emotivnog naboja, ljubavnog žara i ushićenja. Publika je to prepoznala pa zapravo i nije bilo aplauza na otvorenoj sceni niti nakon jedne arije, osim nakon megapopularne Puorquoi me réveiller u 3. činu. S druge strane, ne bi bilo pošteno reći da neke stvari nisu bile dobre jer u cjelini je predstava funkcionirala i korektno je izvedena.

Statični prizori

Prije svega, orkestar SNG-a iz Ljubljane zvučao je nenametljivo, prilično izbalansirano i punog zvuka, bez većih intonativnih ili drugih tehničkih poteškoća. U okviru akustičke slike ove dvorane bio je to dobro odrađen posao u svim dionicama (koncertni majstor Igor Grasselli). Dirigent predstave bi je mladi Ayrton Desimpelaere, odnedavno i stalni dirigent s ljubljanskom adresom kojem se jedino mogu prigovoriti poneka prebrza tempa koja nisu dopuštala da glazba dobije onu prepoznatljivu romantičarsku frazu, toliko karakterističnu i za Masseneta, ali i za lik Werthera. Možda i u želji da ne rasteže pjevače od nemila do nedraga, Desimpelaere je intenzivno poticao protočnost, što je na drugom kraju rezultiralo gubitkom dubokih emotivnih previranja utkanih u orkestralnu partituru kao i nestankom naglih dinamičkih erupcija goleme snage. Pomogavši donekle pjevačima, dirigent je svakako pomogao i redatelju Luisu Ernestu Donasu čija redateljska zamisao jest nedvojbeno i najslabija karika predstave. Scenska vizualizacija (scenografkinja Chiara La Ferlita) bila je pomalo bajkovita, s funkcionalnim elementima, lijepim prizorima i bojama te posebno sjenama (oblikovateljica svjetla Camilla Piccioni), a kostimi (kostimografkinja Elisa Cobello) dobro su pratili cijeli koncept.

Foto Darja Štravs Tisu

Međutim, osim statičnih prizora pravog i logično razigranog scenskog pokreta i nije bilo, a poneka rješenja su i u suprotnosti s libretom. Ostavljajući velik prostor pjevačima da sami kreiraju svoj pokret, redatelj je, u predstavi koja se igra nakon veće stanke, otvorio mogućnost da se previše gleda u dirigenta i suptilno broji ili taktira što je uvelike razbilo iluziju koju ova ili bilo koja predstava treba imati. U cjelini je tako predstava ostala lijepa, ali nedovoljno uzbudljiva za gledatelje. Aplauzi su odrađeni prije stanke nakon 2. čina, osim oni za četiri glavne solističke uloge.

Solistička podjela

Malobrojni vidljivi zbor, i statisti, bio je korektan (zborovotkinja Željka Ulčnik Remic), kao i dječji zbor (zborovođa Jakob Barbo) kojem ne bi na odmet bilo i mrvicu konkretnijeg tona s boljim fokusom kako bi ravnopravno parirali orkestralnom zvuku. Solističku podjelu u naslovnoj ulozi predvodio je kao gost iz Maribora mladi Martin Sušnik, najbolji solist večeri, kojeg iz nekih produkcija poznaje i riječka publika. Radi se o pjevaču izuzetno lijepe boje tona, jasnih i lakih visina koje kod slušatelja ne ostavljaju ni grč, ni upitnik hoće li se ili neće doći do kraja. Sigurni u ono što čuju, slušatelji su pratili Sušnikovu interpretaciju koja je bila dobro nastudirana, ali i odmjerena, gotovo proračunata. Mjestimično je izbio i pravi rasni tenorski ton koji je zvučao vrlo uvjerljivo te bi, uz razumijevanje zašto ovu ulogu treba pjevati mudro, Sušnika bilo lijepo čuti i bez zadrške od početka do kraja. Svakako pohvaliti valja i glumu i vizualni dojam koji jest uistinu Werther, kao i izuzetnu senzibilnost i muzikalnost koja iz ovog umjetnika zaista zrači.

Partnericu Charlottu pjevala je Elena Dobravec koja jest izvela sve što je u partituri zadano, ali se ipak višekratno pojavljivao prostor za napredak, posebno ako se govori o glasovnoj ujednačenosti i intonativnoj i tehničkoj korektnosti. Glumački jest bila snažnija te je korektno iznijela ulogu. Jože Vidic kao Albert nije ostavio bolji dojam od ostalih, ali je zato vrlo ljupko ulogu Sophie donijela razigrana i čistoga glasa Štefica Grasselli. Razigranosti, prije svega scenske, nedostajalo je ulogama koje se u ovoj operi i nalaze da, osim dramske radnje, glavnim likovima vječnog stradanja daju i nužni kontrast. Tako su točni, ali hladni bili Mario Filipović kao Schmidt, Zoran Potočan kao Johann i poznati ljubljanski bas Saša Čano kao Le Bailli. Njima nedostajuća redateljska ideja nikako nije pomogla u izvedbi jer se ista baš kod njih temelji manje na pjevanju, a više na scenskoj igri. U ulogama Brühlmanna i Kätchen nastupili su Marko Ferjančič i Inez Osina Rues.

Program ljubljanske Opere

Izvedba koja je s jednom stankom trajala nešto manje od tri sata bila je tako točna i lijepa, ali s nešto manje uzbudljivosti. Publika je lijepim aplauzom nagradila izvođače sukladno njihovim zaslugama, a preporučiti se ova opera ne može iz razloga što daljnje izvedbe i nisu planirane do kraja ove kazališne sezone. Ipak, program Opere u Ljubljani nije siromašan, dapače, on je izuzetno bogat i s obzirom na blizinu Rijeke svakako je dobro razmisliti ne bi li se moglo pronaći nešto za operne ljubitelje iz našeg kraja. Možda neki drugi blagdan ili vikend, uz poznatu gostoljubivost te prirodne i kulturne ljepote, može biti inspiracija, a odlazak i na neku od ponuđenih predstava svakako neće biti pogreška.