RIJEKA – Kolektiv Igralke, ovoga puta u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavodom Vidne, premijerno je u prostoru bivšeg Exportdrva izveo predstavu pod naslovom »Cure« autorica Sendi Bakotić, Ane Marije Brđanović, Tjaše Črnigoj, Anje Sabol, Tijane Todorović i Vande Velagić. Nakon »Bakica« iz 2020. godine, ovo je druga suradnja ovog riječkog kolektiva i slovenske redateljice Tjaše Črnigoj.

Angažirana, dokumentarna predstava »Bakice« progovorila je o životu žena koje su uslijed životnih okolnosti prisiljene prikupljati plastične boce po kontejnerima, a uslijedila je predstava »Crna vuna« koja se bavi temom beskućništva. Novim projektom »Cure« Igralke nastavljaju otvarati i problematizirati teme o kojima se najčešće šuti i koje predstavljaju svojevrsni tabu. Predstavama ovakve vrste prethode opsežna istraživanja, pri čemu se autorice oslanjaju na etnološko-antropološku metodu.

Gubitak nevinosti

Na sličnim premisama nastala je i dokumentarna predstava »Cure«, kojom Kolektiv Igralke otvara još jednu, mogli bismo reći još uvijek tabuiziranu temu ženske seksualnosti i ženskog tijela preko kojega se prelamaju različiti društveno-politički i religijski svjetonazori. Predstava ima i konkretnu inspiraciju, članak učenice Vite Tijan »Moje tijelo, moje vlasništvo« koji je objavljen u časopisu Kult Prve riječke hrvatske gimnazije. Komentar je objavljen u programskoj knjižici »Cura«, a opisuje društveni kontekst današnjeg odrastanja djevojaka u Hrvatskoj. U svojem članku Tijan se bavi aktualnim fenomenom takozvanih klečavaca, muškaraca koji se klečeći mole za »čistoću i čednost žena« na središnjem gradskom trgu glavnog hrvatskog grada. Pri kraju teksta Vita Tijan podsjeća i na neke druge primjere u kojima je isti profil »mužjaka« klečao na ulicama, s podsjetnikom: »Klečali su tamo gdje žene nemaju autonomiju nad svojim tijelima.«

Osim ovog poticaja za predstavu, Igralke su napravile i istraživanje u kojemu su ispitanice bile njihove bake i majke, a imale su i radionice na kojima su sudjelovale današnje djevojke. Iz svega toga nastao je materijal za predstavu »Cure«, čiji naslov, upućuje se na početku izvedbe, dolazi od »curiti« jer se curenje vezuje za ženski spolni organ. Činjenica da se izvedba odvija u Exportdrvu poslužila je redateljici i dramaturginji Tjaši Črnigoj za ovakvo pojašnjenje: »Igralke pred nama ocrtavaju drvo koje podsjeća na obiteljsko drvo, a u suštini je nešto drugo – drvo ženskih linija.« Pred publiku izlaze Igralke – Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, odjevene u ženske narodne nošnje, uglavnom bijele s pokojim detaljem nakita i ukrasa, uz pratnju tradicijske narodne glazbe.

U ovom svojevrsnom kazališnom vremeplovu one nas vraćaju u 1950-e godine, evocirajući to vrijeme uz pomoć fotografija njihovih baka iz prošlosti i tonskih zapisa u kojima intervjuirane bake objašnjavaju, manje ili više otvoreno, kad su i u kakvim okolnostima »izgubile nevinost«. Izvođačice i njihove bake su iz razih dijelova i sredina Hrvatske, što predstavi daje i zanimljivu etnološku dimenziju. Jedna od baka, iz ruralnog kraja, tako svjedoči o gubitku nevinosti izvan kuće, na nekoj livadi/polju, kad je imala 16 godina. Bilo je to 1954. godine, kada ovo vremensko putovanje predjelima ženske seksualnosti i počinje. Baka dalje tumači kako u to vrijeme nije ni znala za ginekologa, a ubrzo je zatrudnjela i kako se kaže u predstavi – i da je htjela, nije mogla napraviti abortus. Usporedno s ispovijedima baka, na ekranu se ispisuju podaci o zakonskoj regulativi pobačaja, koji je u bivšoj Jugoslaviji legaliziran 1952. godine.

Pobačaj

Slijedi potresan prizor koji progovara o brojnim ilegalnim pobačajima, učinjenim mehaničkim sredstvima ili uz pomoć raznih biljaka, koji predstavljaju opasnost za zdravlje žene, a kao posljedica moguća je i smrt. Ova tema kazališno je prikazana motivom konopca za rublje na koji izvođačice vješaju okrvavljene ženske gaćice. Kad je riječ o simbolici, moglo bi se reći da se čitava predstava »Cure« temelji na snažnom kontrastu bijele i crvene boje – bijele kao simbola nevinosti, djevičanstva (društveni konstrukt izmišljen kao alat za kontrolu žena koji je postao sinonim za »čisto«) i crvene kao boje krvi – menstrualne, one nakon gubitka nevinosti, one nakon abortusa… Bijele su nošnje, bijela je i majčina haljina za prvu pričest, a istodobno se po bijeloj pozornici razmazuje crvena boja, ili bijela papirnata podloga »puca« i »krvari« pod udarcima remena kojim je otac tukao kći, jednu od baka, zbog toga što »hoda« s mladićima.

Sljedeće godine na vremenskoj crti su 1970-e u kojima svoje gubitke nevinosti evociraju majke izvođačica. Za to vrijeme paradigmatična je majka koja se pridružila tada aktualnom hipi pokretu, koji je promovirao slobodnu ljubav. Sukladno tome, i ova je majka sklona otvorenije progovarati o svojim prvim seksualnim iskustvima, no ima i onih majki koje o tome ne žele toliko eksplicitno govoriti (jedna je majka čak poslala fotografiju na kojoj joj kosa zakriva lice kako se ono ne bi vidjelo). Indikativan je i komentar na ekranu – »Tišina«, ili ono o čemu se s majkama nije razgovaralo.

Edukativna komponenta

Nakon baka i majki, predstava dolazi do 1990-ih i 2000-ih godina, kad o svojim iskustvima progovaraju kćeri, same izvođačice. Sada se na ekranu projiciraju njihove fotografije iz tinejdžerske dobi, a svaka od Igralki evocira, u direktnom obraćanju publici, vlastita iskustva gubitka nevinosti i prvih seksualnih kontakata. Njihove priče su različite – jedna je izgubila djevičanstvo već u 14., dok se drugoj to dogodilo tek u 24. godini. Duhovita je scena u kojoj ljubiteljica Disneyja slaže figurice koje predstavljaju njezine bivše partnere, sve do posljednjeg s kojim se dogodila penetracija, što otvara pitanje kad i kako zapravo »gubimo nevinost«? Druga je pak izvođačica svoje seksualne partnere prikazala u obliku licitarskih srca. Potresna je i ispovijed o neželjenoj trudnoći u vrijeme studiranja (dotaknuta je i tema kontracepcije) i gorkom iskustvu pobačaja, što je scenografski naznačeno zakačenim listovima papira kojima je opisana putanja od ginekološke ordinacije do obavljanja abortusa u Svetom Duhu. Jedna od izvođačica pak svjedoči kako je zbog »mjerenja kalorija« izgubila menstruaciju, što iznova načinje temu ženskog tijela.

U kronološkom, vremenskom hodu od 1950-ih godina Igralke stižu do današnjeg vremena, s poražavajućim statističkim podacima prema kojima danas veliki postotak ginekologa u Hrvatskoj odbija pobačaj zbog takozvanog priziva savjesti. Ovaj podatak neminovno dovodi do pitanja jesu li bake Igralki možda imale veća (reproduktivna) prava od današnjih žena i nije li u današnjoj Hrvatskoj zapravo na djelu degradacija ženskih prava? Na kraju predstave dolaze i neke nove djevojke, njihove fotografije, koje progovaraju o tome kako se danas »gubi nevinost« i kakav je njihov stav o svemu tome.

U ovoj dokumentarističkoj predstavi, koja je nastala na temelju istraživanja, na otvoren, pa i provokativan način progovara se o temama koje su društveno još uvijek tabuizirane i stoga je važno o njima govoriti. Osim što imaju dokumentarističku vrijednost, »Cure« sadrže i edukativnu komponentu pa bi ih svakako trebao pogledati i svaki srednjoškolac i srednjoškolka. Istodobno, predstava je kritična prema današnjoj situaciji u hrvatskom društvu, za koje postaje simptomatičan i fenomen »klečavaca«. Predstava je uspjela i u pogledu svojeg kazališnog jezika u koji su pretočeni rezultati poduzetih istraživanja, za što su zaslužni i suautorica koncepta i scenografije te kostimografkinja Tijana Todorović, scenograf Ivan Botički, oblikovatelji svjetla Marin Lukanović i Tjaša Črnigoj te autorica videa Mara Prpić.