ZAGREB – Gledali smo EXIT-ovu premijeru predstave »Vrata do« Fabricea Roger-Lacana, u režiji Rajka Minkovića i u prijevodu Željke Somun.

Glavna junakinja drame »Vrata do« dramatičara Fabricea Roger-Lacana po zanimanju je psihoanalitičarka, što samo po sebi donosi na scenu nemali komički potencijal.

Riječ o terapeutkinji srednjih godina koja se nije makla dalje od doktrinarno psihoanalitičkih ladica i etiketa, koje su sasvim sigurno bile revolucionarne početkom dvadesetog stoljeća, ali danas zapravo više nitko tko je prošao ozbiljnu medicinsku edukaciju iz formativne i razvojne psihologije ne koristi psihoanalizu kao ključnu, a kamoli »krucijalnu« terapijsku paradigmu.

Prije kao plodne povijesne začetke terapijskih učenja koja su (daljnjim istraživanjima) rezultirala brojnim ispravcima, radikalnim prevrednovanjima i novim uvidima (čak i unutar same psihoanalize).

Tema predstave je, međutim, ne samo uigrana arogancija pomalo klišejizirane psihoanalitičke struke (pod geslom: »sve što kažete zapravo je vaša zabluda, jer psihoanaliza – baš kao i nekoć inkvizicija – bolje od vas zna što je skriveno značenje vaših riječi i vašeg ponašanja«), nego je na sceni i arogancija ženskog dramskog lika, uvjerenog da je nedvojbeno kompetentniji tumač događaja od svih koji je okružuju, što s velikim užitkom nabija sugovornicima na nos.

Molijerovski rečeno, sva su njezina »raskrinkavanja« humorno promašena.

Da je kojim slučajem na sceni jednako tako intelektualno i emocionalno rigidna realitetna terapeutkinja, ili geštalt-psihoterapeutkinja, ili kognitivno-bihevioralna, ili logoterapijska, ili transakcijska ili bilo koja druga terapijski isključiva osoba, rezultat bi, naravno, bio podjednako komičan: tvrda grana puca na svaki udar vjetra; nema u njoj ni naznake savitljivosti.

Nepomirljive razlike

Psihoanalitičarku glumi Jadranka Đokić, borbeno temperamentno i vehementno, točno u skladu s propisanom karakterizacijom, ali isto tako mjestimično i dirljivo bijesno na samu sebe, zbog čega lik sve više podsjeća na razjarenog bika kojemu najviše od svega treba prepoznavanje istine da svijet nije korida i da bi eventualno mogao malo prošetati livadom, umjesto da se stalno zabija u neku ogradu.

Njezin susjed je skromni radnik u marketingu, u glumačkoj interpretaciji Živka Anočića.

On je oprezan, nježan, nesiguran i blago zgranut intenzivnim erupcijama svekolikih frustracija svoje prve susjede.

Ona se, pak, ne može načuditi njegovoj »naivnosti«.

Kao u svakoj ljubavnoj priči koja ima potencijal preživljavanja vikenda, oba dramska lika zapravo dosta uče jedan od drugoga, odnosno šokovi susreta polako se pretvaraju u mogućnost (krhkog) zajedničkog jezika. Taj jezik-u-nastajanju nije međusobno slaganje, još manje povlađivanje.

Oni su toliko različiti (čak i politički: ona je umjerena desničarka, on ljevičar) da se čine gotovo nepomirljivima, no u tome je i njihova međusobna privlačnost. Samo iznimno blaga osoba može se nositi s erupcijama bijesa hodajuće vulkanice, kao što i samoj vulkanici najviše od svega nedostaje manje dramatičan, bitno mirniji pogled na svijet.

Živko Anočić i Jadranka Đokić / Foto: Mak Vejzović

Tu treba spomenuti i živ, duhovit prijevod Željke Somun, pun suvremenih kolokvijalnih idioma.

Oba glumca i napadaju i brane svoje likove mnoštvom finih, odlično tajmiranih emocionalnih nijansi, što zapravo i jest glavni zalog ove predstave: na EXIT-ovoj sceni sa samo jednim stolcem i dva paravana, moć izvedbe je na emocionalnom plesu sjajno odigranih glumačkih varijacija.

Redatelj Rajko Minković također je zauzeo stav da je glumačku igru (u trajanju od sat vremena) najbolje pokazati publici u posve čistom obliku, na praznoj sceni, bez ikakvih izrazitijih kostimografskih ili scenografskih dodataka.

Nepomirljive razlike završavaju songom »Treblebass« skupine Svadbas, s čuvenim stihovima: »I svijet je opet mlad«, što je regeneracijski refren predstave u cjelini.

EXIT-ova politika

Kao i u mnogim drugim predstavama Teatra EXIT, političnost izvedbe nije u držanju prodike okupljenoj publici (kao u banalno didaktičnoj predstavi stripu pod nazivom »Mala povijest nejednakosti« redatelja Miloša Lolića u Zagrebačkom kazalištu mladih), nego u demonstraciji težine ljudskog uvažavanja i približavanja.

Kako je početkom prošlog stoljeća zapisao Tolstoj: teže se baviti emocijama približavanja, nego emocijama udaljavanja, jer ovo drugo smo i previše uvježbali (nije ni slutio kako će se alijenacija tek zahuktati).

Zato i kazalište koje se bavi umjetnošću dijaloškog rasta i prihvaćanja onoga što nam je najstranije kod drugih ljudi (ili sebe) često napravi puno za svoju zajednicu, makar se predstava ne reklamira kao »angažirana«.

Ali čini da baš ta političnost povjerenja u ljudskost, sa svim njezinim nevjerojatnim ludostima i slabostima, mekša zapečene slojeve hejtova.

Pa i u rodnom ključu: muški lik je topliji, empatičniji i više sklon opraštanju od ženskog lika. Takva karakterizacija je, dakle, također oblik borbe protiv stereotipa o muškarcima i ženama.

Zapravo, gluma je ovdje lukavi demitologizator, ali ne onaj koji nam drži poučno predavanje s podignutim kažiprstom, nego onaj koji nas razoružava upravo mekim točkama uzajamnog razumijevanja.