Na pozornici HKD-a na Sušaku premijerno je izvedena predstava »Regoč«, poznata priča Ivane Brlić-Mažuranić, u režiji i adaptaciji Olje Lozice. U ovom novom pristupu klasičnom predlošku sudjeluju glumci Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, u suradnji sa studentima smjera Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Vjerojatno svima poznati »Regoč«, makar iz školske lektire, pripada Brlić-Mažuranićkinim »Pričama iz davnine«, koje su prevedene na mnoge svjetske jezike i koje su autorici donijele naziv hrvatskog Andersena, pa je dvaput predlagana i za Nobelovu nagradu.

Začudni jezik

Stil njena pripovijedanja uspjelo je prilagođen dječjoj perspektivi, a bajke rabe mnoge postupke usmene književnosti. No Ivana Brlić-Mažuranić razrađuje i svojevrsnu osobnu mitologiju nadahnutu slavenskim folklorom. Likovi ovih priča imaju bajkovitu osobnost, pa tako i div Regoč i vila Kosjenka. Podlogu »Priča iz davnine« čini borba između dobra i zla, što je preuzeto iz mitologije, ali je prikazano na novi način. Tako se Kosjenka i Regoč (spomenut već kod Ignjata Đurđevića i vjerojatno podrijetlom iz mletačke pučke predaje) bore protiv zlih sila prirode i ljudske mržnje.

Redateljica i autorica adaptacije Olja Lozica preuzima motive iz »Regoča«, ali ih interpretira vlastitim, prepoznatljivim kazališnim rukopisom. Za bajkovite likove vila i Regoča izmišljen je začudni ili zaumni jezik (zvučne i asocijativne kombinacije izvan logike, gramatike i sintakse), dok realni likovi seljana komuniciraju gledateljima razumljivim jezikom.

U interpretaciji Olje Lozice vile su nestašne i razigrane, komuniciraju na neobičnom jeziku i svaka ima prepoznatljiv karakter. Vile su utjelovile Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec i Aleksandra Stojaković Olenjuk, pridajući svojim likovima i komičnu crtu. Među vilama se izdvaja mala Kosjenka, koju izvrsna Jelena Lopatić igra dječje zaigrano, naivno i dobroćudno, pridajući joj u izvedbenom smislu obilježja likova iz animiranih filmova.

Kameni čovjek

Ipak, »zvijezda večeri« bio je impresivni Edi Ćelić u ulozi diva Regoča, koji cijelu predstavu izvodi na štulama i dojmljiv je u izvedbi pokreta diva koji premješta i slaže teško kamenje. Likovi malene Kosjenke i golema Regoča postavljeni su kontrastno, što Lozica dodatno naglašava – Kosjenka je lagana i lepršava, poput oblaka i zraka, dok je Regoč »kameni čovjek« sazdan od kamenja i zemlje. Unatoč razlikama, oni se zbližavaju i postaju prijatelji, a redateljica uvodi i romantični moment. Za ovo dvoje posve oprečnih bića jezik nije problem, jer oni se sporazumijevaju jezikom srca i emocija.

U »Regoču« mit uzmiče pred realnošću ili iz realnosti ponovno izrasta u mit. Realni plan priče tako predstavljaju zbiljska djeca iz zavađenih sela i stvarna poplava. Likovi Šukunbake i Šukundjeda, koje tumače Denis Brižić i Biljana Torić, negdje su između bajke i realnosti – s glavama u obliku velikih maski. Brižić i Torić glume i Stražare koji utjelovljuju sukob, mržnju i pohlepu. Seosku djecu (neki i konjare) igraju Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Mario Jovev, Tonka Mršić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Štefanac i Nataša Veselinović.

U svoju predstavu Olja Lozica uplela je dosta folklornih elemenata, koji se mogu prepoznati i u scenskom pokretu koji je osmislio Damian Cortes Alberti (narodno kolo, kretanje u stilu zvončara…) te u glazbi Josipa Maršića. Kao i u svakoj bajci, i u »Regoču« dobro na kraju pobjeđuje zlo, a predstava odašilje poruku o važnosti uvažavanja različitosti, prijateljstva, tolerancije i ljubavi. Premijerna publika, mala i velika, ispratila je »Regoča« pljeskom i ovacijama.