RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca, u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, premijerno će 26. veljače na pozornici »Zajca« izvesti predstavu »Kad je stao svijet« prema tekstu suvremene hrvatske dramatičarke Dore Delbianco, za koji je 2016. osvojila Nagradu »Marin Držić«. Ovim povodom razgovaramo s Vitom Tauferom, jednim od najznačajnijih redatelja slovenskog i regionalnog »novog kazališta« osamdesetih i devedesetih godina, koji je u riječkom HNK-u ostvario kultne predstave: Gogoljevog »Revizora« (1988.) te Krležino »Kraljevo« (1991.). U Rijeci je postavio i Shakespeareove »Kralja Leara« (1989.) i »Ukroćenu goropadnicu« (2008.), »Ljepoticu i zvijer« (2008.) J- Zlo Tondini po motivima bajke Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont i filmskog scenarija Jeana Cocteaua te »Maskaradu« Ljermontova (2012.).

Posljednji put režirali ste u riječkom HNK-u prije deset godina. Kako je došlo do toga da ponovo režirate u »Zajcu« i što vam to znači?

– Da, vrijeme leti. Zapravo sam dogovorio s Gordanom Jeromelom Kaić u INK-u Pula da za njih napravim predstavu, a Gordana je dogovorila koprodukciju s riječkim »Zajcem«. Na moje veselje, jer u Rijeci sam se uvijek dobro i kreativno osjećao i većinom smo dobro radili. Gogoljev »Revizor« i Krležino »Kraljevo« su sigurno među mojim najboljim radovima.

Prizor iz predstave “Kad je stao svijet”

Melankolična komedija

Sad je riječ o tekstu suvremene hrvatske autorice Dore Delbianco. Kako biste žanrovski odredili ovaj komad? Na koje vam je sve načine zanimljiv i poticajan u režijskom smislu?

– Dora se nije ograničavala pitanjima žanra, pisala je slobodno i njezin tekst može se gledati kao slobodan mix brojnih žanrova. Naslovila je to kao »melankolična komedija« i to je i ostalo jer je blisko mojem senzibilitetu. Ja sam tu Dorinu ludu priču htio ispričati kroz žanr političkog trilera o lažima i manipulaciji u okvirima obiteljske intime i društvene tragedije na državnom nivou.
Pisano je zapravo filmski, kao filmski scenarij. Originalni tekst ima ogroman broj lica i lokacija i to prevesti u jezik kazališta bio je prvi veliki izazov. Pristup priči, glumi, montaža prizora, te opće estetsko opredjeljenje inspirirano jednim klasičnim »filmskim« žanrom je i ostalo.

Aktualne teme

Koje teme će otvoriti ova predstava? Što publika može očekivati?

– Kao što sam rekao, riječ je o političkom i psihološkom trileru. Laži i varanja na intimnom nivou ljubavnih i arhetipskih bratskih, obiteljskih odnosa, makijavelizam, populizam i primitivizam ljudi na vlasti, laži i manipulacije, propadanje nekih osnovnih civilizacijskih dostignuća i vrijednosti koje nam je tako jasno pokazala ova pandemija, odnos prema životu, odnos prema smrti, odnos prema starijim ljudima, društvena izolacija, usamljenost, spojenost naših provincijalnih života sa svjetskim političkim i financijskim manipulacijama i tako dalje u tom smislu – sve je tu u toj zapravo jednostavnoj ljubavnoj priči… Zapravo se radi o dvjema paralelnim ljubavnim pričama – o intimnoj ljubavi te ljubavi prema novcu, vlasti, moći…
To su sve jako aktualne i teške teme, ali na kraju krajeva i zabavna je ta melankolična komedija, barem sudeći prema reakcijama publike u Puli. A i to je po mome jako važno. Pogotovo u ovo vrijeme histerične digitalizacije i desocijalizacije, za publiku u kazalištu treba se brinuti i boriti. Ne govorim nikako o komercijalizaciji, nego o nadilaženju otuđenosti elitne kulture i snobizma ili kulturne apatičnosti i komplementarne agresivne komercijalne trash kulturne ponude…Teatar je možda od Boga dan, tu mislim na boga Dioniza, ali na nama ljudima je da ga očuvamo. A bez publike po meni gubi smisao i pretvara se natrag u takve ili onakve misterije.

Vizualni aspekt predstave

Već ste imali prilike raditi s glumcima Hrvatske drame riječkog HNK-a. Sad ima i dosta novih, mladih glumaca i glumica. Kakvi su vam dojmovi o njima? Može li se usporediti nekadašnja i sadašnja glumačka generacija?

– U ekipi smo imali pola, recimo, zrelije generacije glumaca i pola mladih. Bila je jako različita, a potpuno idealna ekipa i raditi s njima je bio pravi užitak. Nisu važne godine, nego talent. Živimo u doba generacijskih razlika, suprotnosti, trenja, konflikta, nerazumijevanja i tako dalje. Ne mogu naći pravu, egzaktnu riječ, za taj za ovo vrijeme jako specifičan i tipičan simptom, a ova ekipa je dokazala da trebamo jedan drugome.

Vaš stari suradnik je scenograf Dalibor Laginja. Pretpostavljam da ste i ovoga puta tražili da upravo on radi scenografiju. Koliko će biti važan taj vizualni aspekt predstave?

– Vizualni aspekt i kontekst predstave je uvijek važan, iako je tu i tamo moderno se praviti da nije. Meni je važno to što se u teatru doživi kroz gledanje, ne samo slušanje, pa je vizualni dojam na kraju krajeva neizbježan. Poznavao sam potpuno slijepog čovjeka, filozofa, između ostalog bavi se i fotografijom, koji je uvijek govorio da je predstavu ili film gledao.

Režija putem Zooma

Čini mi se da su nekad veze hrvatskog kazališta sa slovenskim bile jače, kao da se nekako izgubio kontakt. Možda je za to kriva i pandemija. Kako vi danas gledate na slovenski teatar?

– Nekad su postojali ljudi koji su brinuli o tome da su veze jake. Sjećam se velikih hrvatskih kritičara, Dalibora Foretića na primjer, koji su putovali na premijere od Gevgelije do Triglava. I pisalo se zanimljive analize. U to vrijeme novine su imale ljude i davale su sredstva za to. A to je bilo drugo vrijeme – radoznalosti, i hrabrosti, i traženja širine i rušenja granica. U zadnje vrijeme ne gledam baš puno teatra.

Koliko režirate u Sloveniji i drugdje?

– Sada za vrijeme pandemije probao sam nešto režirati preko aplikacije Zoom. Bilo je zabavno i poučno, ali nadam se da neću morati nikad više. Inače nisam režirao.

Što ćete sljedeće raditi nakon Rijeke?

– Možda uspijem još malo skijati. Nisam godinama.