Pionirski prikaz

Virtualna stvarnost u HKD-u na Sušaku: Prikazan ples “Babae” Filipinke Joy Alpuerto Ritter

Ervin Pavleković

Foto:KatjaRenner

Foto:KatjaRenner

Ples »Babae« Filipinke Joy Alpuerto Ritter snimljen je u Pragu, a potom prikazan u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u tehnologiji virtualne stvarnosti



RIJEKA – Virtualna stvarnost i Joy Alpuerto Ritter definitivno su zanimljiv spoj. Da podsjetimo, Joy Alpuerto Ritter je 37-godišnja plesačica filipinskih korijena rođena u Los Angelesu te koja živi i radi u Njemačkoj. Prošlog je ljeta boravila u Rijeci i nastupala u sklopu mini festivala suvremenog plesa Port of Dance, a tom smo prilikom uspjeli i razgovarati s njom. Sada se pak svrćemo njezina plesa »Babae«, izvedenog tada u sklopu Port of Dance festivala, no koji smo sada prvi put imali prilike vidjeti u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u VR tehnologiji.


VR tehnologija, naime, stoji kao kratica dobivena od engleskih riječi »virtual reality«, odnosno virtualna stvarnost. Zvuči kao oksimoron, složit ćemo se, no virtualna stvarnost je ona nova, projicirana stvarnost u koju možemo zakoračiti putem naočala koje su dio VR opreme.


Tako dobivena stvarnost projicira nam predmete i objekte puno bliže te nam se čini kao da se nalazimo pored njih. Naravno, projekcija virtualne stvarnosti može se odvijati u 180 stupnjeva ili punih 360 stupnjeva, a ono što se projicira prethodno je snimljeno u realnom vremenu i kontinuitetu, bez prekida, što bi značilo da se ono što se snima ne može naknadno uređivati, rezati ili pak montirati kao što je to slučaj s običnim videomaterijalom. Snimanjem dvostrukom kamerom posebnom VR tehnologijom, koja je zahtjevnija od one standardne opreme za snimanje, dobivamo dvostruku sliku, koju naše oko raspoznaje kao jednu, no u »punom gledateljskom angažmanu«.


Žena




Prema riječima Edvina Liverića, ravnatelja HKD-a, ova je VR projekcija predstave »Babae« Joy Alpuerto Ritter ekskluzivna i pionirska, no ne samo njezine predstave, već općenito neke predstave u VR tehnologiji, stoga je Rijeka ovim činom zadobila još jedan pečat suvremenosti u tehnološkom smislu, u punih 180 stupnjeva izvedbe poznate plesačice Alpuerto Ritter.


Njezin ples »Babae« suvremeni je ples zanimljivog i tmurnog, »teškog« zvuka, koji stavlja naglasak na scenski pokret uz ekspresiju lica. Većinski »teški« tonovi zahtijevaju dobru ritmičnost i fluidnost pokreta, koji su uvijek u sinkronizaciji s glazbom, stoga možemo govoriti o sintezi pokreta, tijela i glazbe te izrazima lica koji nadograđuju značenje samog plesa. Ipak, razni mistični pokreti ruku, prstiju i udova jasno daju do znanja da je ples »Babae« više od samog pokreta; to je svojevrstan dijalog ženskog entiteta s vlastitom spiritualnošću, ženstvenošću, no i tradicijom koja je također dio njezina identiteta, a upravo taj tradicijski odnos nazire se i u samom nazivu plesa, tj. predstave. Naime riječ »babae« na tagaloškom, odnosno filipinskom znači žena, stoga zanimljiv ples žene oko posuda koje su postavljene u obliku pentagrama sugerira naznake vještičjih signala, kao i nekad nekoordinirani pokreti dviju prisutnih i oprečnih sila, onih vanjskih i unutrašnjih.


Vjerno preneseno


Posredstvom VR tehnologije svaki pokret, svaka gesta, uz mimiku lica, koji su važni faktori u ovoj suvremenoj predstavi, vjerno su preneseni, a sjedeći na samoj pozornici, čini vam se kao da ste svojevrsni pasivno-aktivni sudionik te predstave. Faktor prisutnosti posebice naglašava VR tehnologija, zbog koje se činilo kao da je plesačica Ritter uvijek nadomak, pleše ispred, izvodi seanse ženstvenosti i mističnoga komuniciranja s nekim višim silama uz popratan i gotovo realan zvuk. Isto tako, ne samo da ta tehnologija omogućuje da se osjećate kao da sjedite na blago izdignutoj pozornici te kao da vam se plesačica može približiti, već i njezini pomaci lijevo-desno na pozornici zahtijevaju pomicanje glave gledatelja u istome smjeru.


Projekcijom virtualnog plesa »Babae«, koji je VR tehnologijom snimljen u Pragu, a naknadno projiciran VR opremom u dvorani HKD-a, oživjeli su se svi elementi »živosti« plesa, artikulacija svakog pokreta i poigravanje tijela s glazbenim, ritmičkim obrascima, te je ovaj ples i dalje kreativan proces koji nudi uvijek mogućnost dubljeg poniranja i dublje razgradnje, no sada i u virtualnom obliku. Jasno je, virtualni oblik ne može i neće zamijeniti živu scensku izvedbu, no najvjernije moguće donosi onaj doživljaj koji možemo smjestiti između doživljaja koji dobivamo gledanjem običnog videosnimka nasuprot doživljaja koji dobivamo gledanjem žive izvedbe. VR tehnologija je, dakle, izvrsna virtualna zamjena realnosti, medij posebice odmjeren i primjeren našem, već digitalnom i očekivano još digitalnijem, svijetu simulakruma.


Nedvojbeno, VR medij je i potencijalno arhivsko dobro koje tek treba početi sakupljati za neke buduće generacije.