ZAGREB – Mališani u pratnji roditelja ulaze u dugački ružičasti šator predstave napravljene za djecu u dobi od jedne do tri godine, naslovljene »Opera rosa«. Prostor je pun mekih tkanina i resica, vunenih prostirki u bojama toplog sutona, jastuka (scenografija i kostimografija: Selena Gazda). Smještaju se u roditeljska krila ili liježu potrbuške na samostalne podne sjedalice (ako su u pitanju bebe). Dočekuje ih šumorenje šuškalica, vjetrulja, sitnih ritmičkih instrumenata i violine (glazba Tene Novak Vincek). Zvukovna je kulisa blaga i ponekad zamjenjiva s pauzama dječjeg mrmorenja. Čitava atmosfera ulaska bosonoge publike podešena je na smirivanje i opuštanje. S djecom su i dvije violinistice (osim kompozitorice, tu je i Lucija Stanojević), jedna plesačica (Irma Unušić) te operna pjevačica Ivana Lazar. Ključno komunikacijsko sredstvo, osim zvuka, svakako je dodir: plesna umjetnica dodaje djeci u publici veliku čupavu loptu s resama, predmet koji je teško definirati i za time nema potrebe, baš je stvar u tome da ne znamo što je to, ali divno je okruglo i puno debelih trakica u raznim nježnim bojama. Svi želimo dodirnuti, kotrljati, staviti na glavu, pomirisati, malo nositi u rukama taj tajanstveni meki predmet. On je i vezivni interakcijski objekt koji spaja performere s publikom. Istovremeno, što god plesačica uspostavi kao svoj polagani jezik pokreta (primjerice, stoj na glavi), djeca proučavaju i zatim i sama nastoje ponoviti.

Ružina kuća

U drugom, življem i ritmičnijem dijelu izvedbe, kada se instrumentima pridružuje i ljudski glas koji pjeva melodiju bez teksta, neka djeca prilaze performerima i nastoje im se popeti na leđa ili napraviti piramide od čupavih okruglih predmeta koji »niču« po zajedničkom prostoru. Jedan dječak u zelenoj majci usredotočeno pleše: prvo se vrti oko svoje osi, onda dodiruje sve jastuke objema rukama, zatim liježe na pod i zadovoljno se kotrlja. Isti dječak kasnije će staviti na glavu tepih pun resa i njime obilaziti drugu djecu, pružajući prema njima obje ruke, kako bi ga mlada publika pomicala prostorom. Ima i stidljive djece koja oprezno opipavaju scenske objekte, ali pritom ni u jednom trenu ne ispuštaju maminu ili tatinu ruku. I one koja fascinirano slušaju melodijsko »stanje« izvedbe, pjevajući s njime neke svoje paralelne melodije. Njihovo smijanje i potpuno necenzurirano uživanje u interakciji s prostorom, drugom djecom, performerima, ružičastim svjetlom, slojevitim ritmičnim zvukovima i kotrljavom rekvizitom toliko je veliko da se prelijeva i na sve odrasle u publici. Puno toga ovisi o izvođačima, posebno o veoma druželjubivoj i kontaktno inteligentnoj plesačici (uvijek spremnoj na igru »kukuc« s povučenijom djecom), ali kako vrijeme odmiče dječja ponašanja postaju posve zarazna i »razmjenjiva«: ako se dvoje djece krene igrati »ustajem, sjedam, opet ustajem, pa naglo sjedam«, to će se uskoro igrati čitava grupica. Atmosfera je nježna, opuštena, zaigrana, puna iznenađenja koje donose susreti djece s djecom. Gdje još imamo priliku vidjeti mališane koji potpuno bezbrižno klikću od veselja jer su nekako upali u »čašku« kazališne ruže? I sada smiju puzati po njezinim laticama? Otkrivajući u sebi tko zna kakve sve poveznice s prostorom postavljenim upravo kao poligon za maštu?

Ružin grm

Dramaturginja Ivana Đula zaslužna je za uspostavljanje izvedbenog svijeta u kojem postaje moguća poezija »otvorene interakcije« ili dječjeg biranja što će učiniti s pojedinim okruglim tekstilnim »pupoljcima« (dodati ih, baciti, nositi, zakopati, otkopati, koturati itd), s time da dramaturgija dopušta i takozvanu disonantnu igru, u kojoj dijete može u prostoru izvedbe izraziti i neku svoju frustraciju, a ne samo kooperativnost. Na izvedbi kojoj sam prisustvovala ne samo da nema incidenata, nego se bez ikakvog jezičnog upozoravanja vrlo lako uspostavlja socijalni kôd međusobne znatiželje i suradnje. U trećem dijelu izvedbe, u kojem ritam šuškalica i violina izrazito ubrzava i podsjeća na neku vrstu slavlja, većina mališana je na nogama ili u aktivnom puzanju, istražujući prostor bez straha. Govoreći o tome koliko je za djecu te dobi važna primarna taktilna komunikacija te na koje su sve načine dječja lica u publici ozarena mogućnošću da istraže kazališnu situaciju u kojoj se pripovijeda rukama, pokretom i zvukovima, a ne riječima, rekla bih da predstava za bebe i one najmlađe u gledalištu paradoksalno postaje i predstava za odrasle, jer dopušta svu silu slobodnih asocijacija i reakcija, odnosno oslobađa i naš, a ne samo dječji imaginacijski potencijal.

Trnovit grm

Jedina primjedba tiče se nevjerojatno ružnog, vulgarno kičastog i dizajnerski upravo groteskno promašenog HNK-ova plakata za ovu predstavu (potpisuje ga Vladimir Resner), toliko banalne kombinacije zlatnih notnih ukrasa, baroknih oblaka i šarenih fotografija stvarne djece koja »lebde« u zraku da se čini kao da smo upali na provincijske krstitke koje je osmislio malo dekoncentriran lokalni slastičar. I inače se HNK znatno dizajnerski srozao otkad ga je napustila uprava Vrgoč/Buljan i dizajnerski studio OAZA, ali dugo već nismo vidjeli plakat za predstavu koji se može mjeriti s ovom vrstom dizajnerske »hiperkičizacije« i k tome manjka interesa autora plakata i prema i sadržaju i metodologiji same predstave. Sve suprotno od toga što bi dizajn jedne predstave trebao biti.

Kad smo već kod trnovitih tema, ne znam ni je li uprava HNK-a svjesna kakav je kazališni biser nastao u njezinu Tonskom studiju. Svakako je riječ o predstavi koja je trenutno najbolji i najdomišljeniji naslov novijeg HNK-ova repertoara. Središnjom osobom koja je zaslužna za uspjeh predstave smatram dramaturginju Ivanu Đulu, čije su predstave donijele veću vidljivost svim kazalištima za djecu s kojima je surađivala, posebno riječkom i zadarskom lutkarskom kazalištu, a dobile su i brojne umjetničke nagrade i priznanja. Đula je trenutno prvo ime domaćeg eksperimentalnog teatra za djecu, kao autorskog istraživanja koje zbilja kreće iz dječjeg iskustva – zato što i jest namijenjeno djeci. Nadajmo se stoga da »Opera rosa« neće biti samo dio kratkog programa u produkciji 32. muzičkog biennala Zagreb, Hrvatskog društva skladatelja i HNK-a, nego i stalni naslov na repertoaru HNK-a. Parafrazirat ću riječi američke ilustratorice, spisateljice i aktivistice koja iza sebe ima više od stotinu slikovnica za djecu, Rosemary Wells: kazalište za djecu danas je jednako tako ugroženo i prijelomno važno kao i čitanje naglas djeci. Djeca su više nego ikada prepuštena sebi i ekranima, a tome je tako jer marketinška industrija svojim najnovijim verzijama mobitela i igrica kolonizira i roditeljske i dječje korisnike. Čak i zdravstveno, a svakako emocionalno i intelektualno, to znači da djeci danas više nego ikada treba mir, odmor od tehnologije, izgradnja kućice na drvetu i susret sa stvarnim osobama, a ne aplikacijama. Srećom, u istom tom ljekovitom smjeru vodi nas i »Opera rosa«.