ZAGREB Tekstovi Đurđice Čilić najprije su se pojavili na Facebooku, zatim su objavljeni u Disputovu izdanju (»Fafarikul« 2020. godine, »Novi kraj« 2022. godine), da bi na kraju stigli do Dvorane za tonske probe zagrebačkog HNK-a, u režiji Ivana Planinića. Programska knjižica donosi ih s kritičarskom potkrjepom mlađe generacije koja u njima vidi uzornu autofikciju, a sudimo li po široj recepciji koju su dosad primili i od iskusnih pisaca i kritičara, svuda se ističe kako je riječ o »divnom liku pripovjedačice«, koja piše o svom djetinjstvu u Vitezu, roditeljima, ljubavi prema poljskim pjesnicima i Krakovu, djeci, bivšim dečkima i tome kako joj je Zagreb postao dom. Osobno, čini mi se da je riječ o bilješkama koje forsiraju altruizam kao mjeru svih stvari, ali i zapisima koji kičerski, sentimentalno fotošopiraju sve čega se dotaknu. Sve je predivno. Ako slučajno nije, treba spasiti što se spasiti može. Ako se netko slučajno opire spašavanju, svakako treba zabilježiti da je spas višekratno pokušan (kao u slučaju prodavača knjiga na ulazu u zgradu Filozofskog fakulteta, kojeg autorica nastoji počastiti bilo kupnjom knjige, bilo ručkom, ali sve uzalud, njemu ne treba njezina sućut).

Pripovjedačica o sebi govori kao o najboljoj učenici, predsjednici razreda, sjajnoj prevoditeljici, predanoj znanstvenici, brižnoj majci, ali i vještoj zavodnici, odanoj kćeri, solidarnoj kolegici. Ne da nema mana, nego je samoj sebi uzor svekolike vrline. Za razliku od mnogih mračnih autofikcionera koje čitamo posljednjih godina, jedina teška emocija koju si Čilić dopušta je nostalgija za predratnom Bosnom, kao i nostalgija za roditeljima. Zbog toga tekstovi ove autorice pobuđuju moju duboku skepsu. Ili zbilja autorica pripada hagiografskoj literaturi, svetica je u svakom pogledu (partizanska, ne kršćanska), ili joj je možda jako stalo da uvijek ispadne »dobra djevojčica«. A zašto bi ikome ikada i u kojoj varijanti bilo stalo da bude »zaštićen« plaštom univerzalne dobrote? I nisu li dobre djevojčice pomalo fejk, točnije nisu li zastrašujuće nepovezane s umjetničkom istinoljubivošću, kojoj nije nikakav problem prepoznati u sebi i pokoju etičku napuklinu?

Kazališna varijanta

U maloj dvorani HNK-a pozornica je postavljena između dvaju praznih okvira drvenih vrata, s malim rotirajućim klupicama u središtu scenskog pravokutnika. Četvero glumaca igra Đurđicu Čilić: Daria Lorenci Flatz, Živko Anočić, Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar. Pristup nije psihodramski, nitko ne ulazi u unutarnje aspekte protagonistice, nego glumci redom i s odjekom ponavljaju iste autorske replike, s minimalnim emocionalnim varijacijama. Općenito se dramaturginja Mirna Rustemović ne usuđuje ozbiljnije pozabaviti narcizmom predloška. Priča kreće od toga zašto autorica nosi divno ime Đurđica, zašto bi se (da je kojim slučajem muško) zvala Jurica i zašto je svom sinu dala ime Juraj. Već ovdje naslućujemo sobu ogledala: »ja« se čak i nominalno multiplicira, funkcionira jedino kao prepoznavanje sebe i sebisličnog u svijetu. Zatim prolazimo kroz priče njezinih roditelja o odrastanju u siromaštvu, odličan tekst o afričkom safariju koji je grozničava uspomena na to da je brak koji se kasnije raspao u jednom trenutku bio čista avantura, kao i kroz svjedočenje majčinoj bolesti i smrti.

Daria Lorenci Flatz igra Đurđicu kao snažnu, entuzijastičnu i strogu ženu kojoj vjerujemo da se svima želi svidjeti i da u svemu želi briljirati, ali zapravo emocionalni centar predstave drži Vlasta Ramljak u roli mnogo toplije Majke. Ramljak utjelovljuje dobrotu čovjeka koji skromno, ali vrlo nježno voli svoje bližnje, a ne sebe u svojim bližnjima. Njezin osmijeh lišen je gorčine, uvijek sa zvijezdama u očima, premda nastupa u ulozi žene koja se oprašta od života, kod publike izaziva dirnute reakcije. Muške uloge su odigrane korektno, ali neupečatljivo. Franjo Kuhar je ipak intenzivniji na sceni od Živka Anočića. S time da je Anočićeva pripovjedačka mlakost ujedno i problem režije. Pohvalno je što se Planinić nakon serije redateljskih groteski upustio u mirnu (doduše povremeno i prestatičnu) ispovjednost literarnog teksta, ali nije mi jasno zašto je repertoarno kocka pala baš na prozu Đurđice Čilić. Ako sudimo po izjavama u povodu predstave, razlog nije jasan ni autorskom timu. Završna reakcija publike na predstavu bila je strpljiva i naklona, ali ništa više od toga.

Poetika dodira

Ono što predstava ne otvara (osim kroz ruke Darije Lorenci Flatz koje na samom početku predstave nježno i polako prelaze preko klupice u sredini pozornice), a čini mi se zanimljivim aspektom svih tekstova Đurđice Čilić, vezano je za njezin izrazito taktilan odnos prema svijetu. Jer mimo moraliziranja kao karakteristike mnogih crtica koje objavljuje, Čilić ostavlja dojam pisca koji pamti i njeguje dodire, duboko čezne za vremenom djetinjstva kada je »uskočiti« u nečiji krevet značilo ući u intimno (ne mislim seksualno, nego baš obiteljski privrženo) prihvaćanje od druge osobe, kao što je i kroz kasnije opise podizanja svoje djece, ali i zaljubljivanja i odljubljivanja, stalno prisutna velika taktilna inteligencija. Ona bi i scenski, gotovo plesno, mogla biti vrlo inspirativna. Jer kao da je neki daleki, neizgovoreni cilj ove autorice sa svakime, čovjekom i psom, automehaničarem i prijateljicom iz djetinjstva, stablom i poljskom knjižnicom, uspostaviti zagrljaj. Taj zagrljaj prečesto izmiče, pretvara se u žudnju zagrljaja, ali nešto u prozi Đurđice Čilić djetinje iskreno i nefalsificirano priznaje da joj je taj kontinuirani i sveobuhvatni zagrljaj duboko, duboko potreban. Možda se zato toliko trudi biti »dobra djevojčica«; možda zato u ogledalu vidi samo svoje vrline (ne znajući da jedni kod drugih volimo upravo mane); možda je to razlog zašto ima poriv spašavati sve socijalne slučajeve na koje putem nabasa.

Ali »sindrom spasiteljice« u terapijskoj literaturi nema nimalo simpatičnu reputaciju. Obično je u pitanju osoba koja si teško priznaje da joj je potrebno da i sama bude spašena. I ta neka duboka, ali nepriznata i neizgovorena melankolija kao obilježje tekstova Čilić također radi za nju kao umjetnicu. Bilo bi sjajno da je predstava bar malo razbila bajkovito ogledalo koje nastoje uspostaviti autoričine dosad objavljene prozne glose. I da je ljepotica naučila u ogledalu prepoznati i prigrliti vlastitu zvijer. Ovako će se »Fafarikul« najizravnije obratiti »sjetnoj« i zavičajnoj publici, koja kroz tekst proživljava vlastito biografsko stasanje, posebno migracijske valove vezane za poratni prostor bivše Jugoslavije, žudnju za Bosnom kao netaknutim utočištem osobitog kozmopolitizma (što apsolutno prepoznajem kao vrijednost). Ali Čilić ima potencijal da bude mnogo snažnija autorica od zavičajnog pisca. Pod uvjetom da se obračuna s potrebom da bude miljenica društvenih autoriteta. Podsjećam ovdje i na stihove Nikole Šopa, koji joj je po interesu za nesračunatu dobrotu začuđujuće srodan: »Bilo je tako strahovito,/ da su se dodiri naokolo/ odjednom pojavili/ kao bezbrojni rojevi iskara.//« Ono strahovito, nimalo pojmljivo, vezano za recentnu povijest Bosne i Hercegovine, također traži svoj glas, a čini mi se da Čilić treba osloboditi i radikalnije pisanje o taktilnom. Nije li to dosta pouzdan način za iskoračiti iz ogledala: zatvoriti oči i pisati iz kaosa, a ne »korektnosti« naših emocija?