U odabiru Kasandre za naslovnu ulogu kojom se Mira Furlan prvi put nakon 1991. godine vraća na scenu jednog nacionalnog kazališta, i to riječkog, ima mnogo simbolike. Sudbina svećenice i proročice Kasandre – kćeri trojanskog kralja Prijama i kraljice Hekube, koja se opire destruktivnoj ratnoj atmosferi koja vlada u njezinom gradu prije nego će ga razoriti grčka vojska – kao da se zrcali u sudbini glumice Mire Furlan. U romanu »Kasandra« njemačke spisateljice Christe Wolf, koji je za predstavu Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca dramatizirala Nada Kokotović, iščitavaju se poveznice s životnom pričom Mire Furlan (ali i Nade Kokotović), koja  izgovaranjem Kasandrinih rečenica kao da priča vlastitu životnu priču koja ju je odvela u egzil.

U duhu postmodernizma i historiografske metafikcije, Christa Wolf posegnula je za mitskom Kasandrom kako bi progovorila o svojem vremenu. Roman je objavljen 1983. godine, a u njemu autorica feministički reinterpretira antički mit i ponovno ga ispisuje. Ovo djelo – kako u pogovoru objašnjava Wolf – nastalo je kao odgovor na tadašnju društveno-političku stvarnost: s obje strane njemačko-njemačke granice bile su postavljene rakete srednjeg dometa, atomski je rat u Srednjoj Europi strategijski bio iskalkuliran i o njemu se sasvim ozbiljno razmišljalo kao »mogućem« rješenju napetosti između blokova. Christa Wolf pita se kad i kako je ta samorazarujuća crta dospjela u zapadnjačko mišljenje i praksu.

Krivnja i kazna

Kasandrina tragička krivnja počinje u trenutku kad je odbila Apolonovu ljubav, a on ju je kaznio tako što više nitko nije vjerovao njezinim proročanstvima. Predvidjela je uništenje Troje, ali ga nije mogla spriječiti. Njena ratna i ženska sudbina bila je takva da je prigodom podjele plijena i zarobljenika pripala mikenskom kralju Agamemnonu. Pobjedničko pravo grčkih gospodara protezalo se ne samo na porobljavanje i silovanje žena, nego i na djecu.

Kad su se Kasandra i Agamemnon vratili u Mikenu, ubila ih je Agamemnonova žena Klitemnestra. Kasandrina sudbina poznata je iz Homerove »Ilijade« i »Odiseje«, zatim iz prvog dijela Eshilove trilogije »Orestija« te iz Euripidovih »Trojanki«.

Uzimajući Kasandru kao središnji lik svojeg romana, Christa Wolf u njemu preispituje povijesne narative pisane rukom pobjednika. U središtu je propitivanje pozicije žene, koja je u društvu tretirana isključivo kao objekt – muške požude, političkih i obiteljskih interesa, ratni plijen, svojina muškarca i žrtva silovanja.

Kasandrina sudbina prepuna je brutalnosti, koja je naglašena i u režijskom, dramaturškom i koreografskom pristupu Nade Kokotović. Predstava se može iščitati na dvama planovima: na prvom to je Kasandrin predsmrtni monolog u kojemu rekapitulira vlastiti život, a drugi – plesni plan – odraz je njenih unutarnjih previranja, borbi sa samom sobom i svijetom koji je okružuje, a plesno su evocirani i intimni trenuci…

Tragička heroina

»Kasandra« je na neki način monodrama jedne glumice, dok su ostali likovi sekvence iz Kasandrina života. Mira Furlan utjelovila je Kasandru kao tragičku heroinu, ekspresivno i proživljeno, interpretirajući Kasandru kao suvremenicu i buntovnicu protiv nametnutih pravila. Metafora zida, na kojemu Manfred Schneider temelji svoju scenografiju (svjetlo je oblikovao Boris Blidar), ovdje se pojavljuje kao simbol ograničenja, ali i želje za pomicanjem granica i slobodom. U plesnim dijelovima zid postaje dinamički element igre – on više nije statičan i zarobljujući, već se pomiče u prostoru i zaziva oslobođenje.

Kasandrina introspektivna poniranja Nada Kokotović prikazala je plesom – odlični plesači Anca Zgurić i Ali Tabbouch iz riječkog Baleta, koji utjelovljuju Kasandru plesačicu i Eneju plesača, kazališni su dvojnici i svojevrsni alter ego Kasandre i branitelja Troje Eneje kojega tumači Petar Cvirn. Ljubavni odnos između Kasandre i Eneje kontrast je brutalnim prizorima rata i ostalim muškim likovima koji Kasandru tretiraju kao objekt. Neke plesne sekvence, naglašene žestokim rock zvukovljem, djeluju repetitivno, odvodeći Kasandru prema unaprijed znanom tragičnom ishodu.

Likovi oca Prijama i majke Hekube pokazuju Kasandrin položaj unutar obitelji, iz koje je na neki način također prognana. Davor Jureško tumači autoritarnog Prijama, dok je Tanja Smoje utjelovila pasivnu i nemoćnu Hekubu koja Kasandru prepušta strašnoj sudbini.

Koreodramski »rukopis«

U galeriji muških i ženskih likova posebno je zanimljiva Pentesileja, kraljica Amazonki koja je pomogla kralju Prijamu u Trojanskom ratu. Ubio ju je Ahilej, ali se pritom zaljubio u nju. Pentesileju, ženu ratnicu, igra Jelena Lopatić, a u ovoj suvremenoj interpretaciji mita ona će se obračunati s Ahilejem (Nikola Nedić, koji se još pojavljuje i u ulozi Apolona), koji nosi gasmasku i ubija je rafalnom paljbom, plešući zatim u grotesknom plesu s mrtvom Pentesilejom.

I drugi muški likovi uglavnom su ilustracija muške dominacije nad ženama i militantnog mentaliteta – agresivnog i arogantnog Panteja glumi Jasmin Mekić, a vojskovođu Agamemnona tumači Dražen Mikulić. Prema Kasandrinoj viziji, Klitemnestra (Marija Tadić) mučki ubija Kasandru i Agamemnona. Na kraju predstave na zidu se ispisuju rečenice Christe Wolf, podsjećajući na Kasandrine proročke riječi: »Prije slika umiru riječi«.

Kroz predstavu sugestivno vodi naratorica Olivera Baljak, u ulozi Pripovjedačice i komentatorice zbivanja. Isprepletanjem teksta, pokreta i ekspresivnih slika, Nada Kokotović i u »Kasandri« nastavlja ispisivati svoj prepoznatljiv koreodramski »rukopis«. Kroz mitsku priču o Kasandri ispričana je suvremena priča o ženi, dok vremenski i prostorno neutralni kostimi Joanne Rybacke, temeljeni na crvenoj i crnoj boji, ovu priču čine svevremenskom i, nažalost, aktualnom i u današnje vrijeme.