RIJEKA – Otkad je krenula pandemija koronavirusa, nije trebalo dugo a da mnogi u ovoj situaciji koja je zadesila današnji svijet prepoznaju analogiju s »Dekameronom« Giovannija Boccaccia (1313. – 1375.). Radnja ove zbirke od 100 novela smještena je u Firencu 1348. godine. Gradom hara kuga, a sedam djevojaka i tri mladića povlače se u ladanjsku sredinu i pričaju deset dana po deset priča. Ovim djelom Boccaccio je utemeljio novelu u povijesti europske književnosti, oslanjajući se u tematski raznolikim pričama kako na pučku predaju tako i na mnoge književne izvore. U pravilu je u središtu jedan lik i jedan događaj, a pripovijedanje se razvija od ekspozicije, preko zapleta do raspleta, često s naglašenom poentom.

Jednostavnim stilom, ne libeći se erotskih, pa i lascivnih priča, a ponekad i okrutnih prizora, Boccaccio je, kao nitko dotad u kršćanskom svijetu, u središte svih zbivanja stavio takozvanoga običnog čovjeka. Živo i naturalistički uvjerljivo, usred 14. stoljeća, ispričao je stotinu komičnih i tragičnih storija o dosjetljivim ljubavnicima, prevrtljivim lukavcima, prepredenim prevarantima, pohotnim crkvenjacima, prevarenim supružnicima, putenim djevojkama, potentnim mladićima…

Izrugivanje moćnicima / Foto DAMIR ŠKOMRLJ

Aktualnost »Dekamerona«

Svaka priča prosljeđuje neku poruku direktno od samog autora, koji ukazuje na poroke u kojima se može prepoznati svako vrijeme, pa tako i ovo današnje. Neznanje, primitivizam i praznovjerje samo su neke od tema Boccacciova djela. Osim aktualnosti »Dekamerona«, stavljanje ovog kanonskog djela talijanske i svjetske književnosti na repertoar Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca važno je i iz kazališno-kulturoloških razloga. Pod naslovom »Decameron« adaptaciju je napravio argentinski redatelj Luciano Delprato, koji je svojim režijskim postupcima i bitno osuvremenio klasični predložak. Iz opsežnog materijala od gotovo 700 stranica koliko ima zbirka novela, Delprato je izdvojio deset priča, no umetnuo je i fragmente i iz ostalih novela. Kao što »Dekameron« počinje proslovom i završava piščevim zaključkom, tako početak i kraj predstave povezuje lik samoga pisca – Giovannija Boccaccia – kojega je utjelovio Aleksandar Cvjetković, glumačko pojačanje Talijanske drame. Uz njega se pojavljuje u crno odjevena maska kuge i smrti (Denis Brižić), a Boccaccio čita Dantea i zaogrnut je Petrarcinom dekom. Odmah slijedi i poveznica s današnjim vremenom – umjesto nekadašnje kuge danas se suočavamo s COVIDOM-19.
Dok su Boccacciovi djevojke i mladići pobjegli negdje na selo kako bi uživali u mladosti te nastojali zaboraviti na bolest i smrt koja je odnijela mnoge živote i opustošila Firencu, Delprato je radnju smjestio u kazalište, gdje glumci postavljaju deset malih predstava inspiriranih »Dekameronom«.
Tako je nastao svojevrsni kazališni omnibus, čiji su dijelovi žanrovski i stilski različiti, krećući se u rasponu od komedije i parodije do satire, farse i groteske. Pritom se Delprato služi i raznim kazališnim oblicima, između ostalog koristeći i medij lutkarstva. U ovom začudnom teatarskom amalgamu muške likove često igraju žene i obrnuto, ima tu i podosta »montipajtonovskog« humora, a očita je i nakana redatelja da jedno klasično djelo približi i mladoj publici – generaciji interneta, Facebooka i Instagrama. Začudnost nerijetko proizlazi i iz glazbe Federica Rossignolija, Teodore Tommasi i Francesca Gulica, odnosno iz izvođenja popularnih melodija koje na neobičan način poentiraju temu neke priče.

«Ljubav na daljinu«

Primjer aktualizacije Boccaccia je priča o jednom moćniku, koji postaje današnji političar kojega u televizijskom studiju ugošćuje novinarka, što u parodijskom ključu prerasta u kritiku današnjih vlastodržaca, politike i medija. Djelomično u mediju lutkarstva izvedena je predstava o sultanu koji je poslao svoju predivnu kći kralju za ženu. Doživjela je brodolom i tijekom četiri godine razne nezgode učinile su je ženom i ljubavnicom devetorici muškaraca. Spletom okolnosti bivši sultanov dužnosnik vraća je ocu kao djevicu, da bi se napokon udala za kralja kao nevina djevojka…
Zanimljivo je režijski riješena i priča o gosparu Francescu, kojemu Zima daruje svoga konja i zato s njegovim dopuštenjem govori s njegovom ženom; dok ona šuti, on sam umjesto nje odgovara i po svojim se odgovorima poslije ravna. Ova dosjetka prisutna kod samoga Boccaccia poslužila je Delpratu za ideju da glumci Ivna Bruck i Mirko Soldano, kao u koncertnoj izvedbi ili animiranom filmu, čitaju tekst i daju glasove likovima.
Jedna od novela transponirana je u naše vrijeme i pretvorena u »ljubav na daljinu«, koja se održava putem interneta. Kroz sve ove male predstave kao provodni motiv pojavljuju se glumci Hrvatske drame Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Nikola Nedić i Mario Jovev, koji poput kakvih nijemih svjedoka, pokretom i mimikom komentiraju i nadopunjuju scenska zbivanja. Tako oni u spomenutom prizoru s motivom interneta postaju »smajlići«, »srčeka«, »lajkovi«, »pošta«… A onda kreće prizor s rave partyjem, asocijacija na današnju mladost koja se – kao i ona firentinska iz vremena kuge – oslobađanjem tijela na svoj način suprotstavlja bolesti i smrti. No sljedeća scena odvija se na groblju, gdje se pojavljuje lik talijanskog pjesnika Guida Cavalcantija.

Po nekoliko uloga

U predstavu je uvrštena i novela o ljubomornom mužu (Mirko Soldano), koji prerušen u popa ispovijedi ženu (Serena Ferraiuolo), koja mu je natuknula da ljubi nekog popa koji joj dolazi svake noći. Komična je priča o dvama mladićima koji prenoće kod nekog čovjeka (Bruno Nacinovich), pa jedan od njih legne s njegovom kćeri, a žena mu nehotice legne s drugim. Posljednja je priča o Mitridanu, koji zavidan zbog Natanove velikodušnosti pođe da ga ubije, no na kraju postaju prijatelji… Ovdje se kao lik pojavljuje Boccaccio, koji u završnom monologu stavlja naglasak na slavlje života. U današnjem kontekstu, glumci i autorska ekipa »Decamerona« pokazali su to onim što najbolje mogu i znaju – kazalištem, kao utočištem i mjestom otpora nedaći s kojom se suočavamo.
U ovako zamišljenoj predstavi većina glumaca Talijanske i Hrvatske drame igra po nekoliko uloga – Bruno Nacinovich, Elena Brumini, Serena Ferraiuolo, Ivna Bruck, Mirko Soldano, Anton Plešić (izdvojimo začudnu ulogu bebe u kolicima), Giulio Settimo, Andrea Tich, Stefano Surian, Denis Brižić, Giuseppe Nicodemo, Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Nikola Nedić i Mario Jovev, koje je premijerna publika ispratila pljeskom i odobravanjem. Scenografija Aleksandre Ane Butković temelji se na dijelovima scenografija i kazališnim rekvizitima, a raznovrsne kostime za svaku pojedinu malu predstavu kreirala je Manuela Paladin Šabanović. Dinamičnosti izvedbe pridonijela je koreografija Michelea Pastorinija, a oblikovatelj svjetla je Robert Pavlić.