RIJEKA – U prostoru Delte 5 HNK-a Ivana pl. Zajca gostovala je predstava »Pod naponom« nezavisne kazališne družine Mašina igre, nastala u suradnji sa zagrebačkim kazalištem KNAP. Riječ je o monodrami inspiriranoj tekstovima Ariela Dorfmana i Franza Xavera Kroetza, a u središtu predstave je čileanska djevojka iz vremena Pinochetove diktature koja biva izložena stravičnoj psihofizičkoj torturi.

Pinochet je bio vođa vojne hunte, koja je 1973. s vlasti svrgnula socijalističkog predsjednika Allendea. Monodrama »Pod naponom« prikazuje žrtvu brutalne diktature kroz žensko iskustvo, odnosno kroz tragičnu sudbinu žene koja je stradala zbog politike.

Minimalizam

Redatelj Davor Kovač postavio je predstavu krajnje minimalistički, stavljajući u prvi plan prostoriju u kojoj je mlada žena prošla nezamislive patnje. Atmosfera predstave je prigušena, tamna, prepuna sjena, s tihim ženskim glasom koji dopire iz pozadine… Oblikovanje svjetla Luke Matića zamišljeno je kao škljocanje dijapozitiva kojima se »kadrira« žrtva. Scenski prostor naznačen je dugačkim stolom za torturu, pokojim rekvizitom (metalni lavor, zakrvavljene plahte) i zamrljanim fragmentiranim ogledalom koje postaje odrazom slomljene duše i strahovite fizičke boli protagonistice.

Žrtva režima

Žrtvu Pinochetova režima ekspresivno i potresno utjelovila je riječka glumica Andrea Slama, koja je uz pomoć Paole Slavice zadužene za scenski pokret – s vrlo malo riječi – kroz formu koreodrame prikazala tijelo boli koje se trza pod elektrošokovima, grči se i krvari podvrgnuto mučenju, a naročito je mučna scena silovanja nakon koje žrtva pokušava isprati krv sa sebe. Zatočena žena bila je izložena i davljenju u vodi te krvoločnim psima, no sve to nije ju uspjelo do kraja slomiti. U jednom trenutku u njoj se javlja pobuna, navlači crne vojničke čizme, a u pozadini je čeka bijela haljina koju će na kraju iznova odjenuti i pročišćena krenuti u slobodu… Svojom predanom, dojmljivom interpretacijom Andrea Slama dala je žrtvi glas, pretvarajući je u protagonisticu koja je smogla snage za konačni obračun s vlastitim odrazom i osjećajem krivnje. Njezin grč i trzanje postupno prelaze u ples, a klaustrofobična soba za mučenje polako se otvara prema novom životu. U tom smislu kraj predstave je osnažujući i katarzičan, slaveći pobjedu života nad smrću i patnjom.