RIJEKA – U svojim istraživanjima Michel Foucault je, između ostaloga, propitivao i koncept i značenje prostora kroz prizmu moći i nadzora (kako oblikovanje prostora utječe na pojedinca, sam identitet). Prostorom se bavio i Michel de Certeau kojem je pak u fokusu bila praksa svakodnevnog života, odnosno mogućnost pojedinčeva preoblikovanja onog istog prostora koji mehanizmi moći i strukture oblikuju, pa i kao oblik svojevrsnog otpora ili subverzije. Nastavljajući se na istraživanja o prostoru začeta još od Michela Foucaulta i Michela de Certeaua, koji su, dakle, generirali simboličku dimenziju prostora, u simboličnome prostoru Ivexa, odnosno DeltaLaba, održana je predstava također simboličnoga naslova – »Nekretnine«.

S obzirom na smještaj/odvijanje predstave u zgradi negdašnjeg Ivexa, na prvome katu, hladni su zidovi toga industrijskoga zdanja i okoštala struktura unutrašnjosti izvrsno poslužili kao podloga za idejnu projekciju onoga o čemu predstava govori. Iako već njezin kratak i jasan naziv ponešto sugerira, ona zapravo govori o mnogočemu drugome i širemu.

Simbolika pokreta

Predstava uključuje četvero performera, dva muška i dvije ženske performerice (Nataša Antulov, Lucija Luque Akrap, Nebojša Zelič, Espi Tomičić), nekoliko mikrofona, jedne metalne ljestve i jedan mobitel. Početno, barem prvi dio predstave, otpada na performericu koja u ulozi naratora daje jednu smislenu i zaokruženu cjelinu, dok ostalo troje, koji su u suglasju s onime što prva priča, tvore značenjske pokrete mogućnosti i (ne)doslovnoga. Jedna performerica, stojeći na prečkama ljestava, intonirano nisko, jednolično, no i gdjekad rečeničnozavršeno sugestivno, upućuje na simboliku pokreta ostalo troje performera – naginjanje, odbijanje, pružanje otpora (zidu), savijanje, rastezanje, dohvaćanje čega, no i iscrtavanje (životnih) linija u prostoru – koja lefebrovski signalizira ritam, onaj koji ovisi o meditaciji o vremenu, gradu i samim ljudima.

Foto Ana Križanec

Način na koji su te linije (i doslovno) iscrtavane, u trenutku poklona ili tvoreći položaj skleka na jednoj ruci (dok drugom performer iscrtava), simbolika su dakako one prave putanje i linije, životne, ne uvijek ravne, krivudave, one koja se iscrtava teškom mukom, jednako kao što se teškom mukom gradi i sama kuća, životni prostor. Nakon takve podjele, performerica/naratorica – ostali performeri, priliku da svoja iskustva, svoja sjećanja, kao i priliku da na svoje asocijativne veze ukažu dobili su i ostali performeri. Simbolični »locus« predstave, pa i okvir u koji je ona smještena, nije nipošto onaj statičan, ljudski »spremnik« u kojem se odvijaju kakvi procesi, već se radi o, tvrdit ćemo uvjetno napuštenom prostoru koji je i sam ovom predstavom »prodisao« i zadobio jedno novo značenje. O prostoru koji svjedoči o mijenama grada, ljudi, time i procesa, jer Lefebvreovim tumačenjem, prostor je društveno-politički konstrukt koji se, prema tome, oblikuje svim onim kompleksnim društvenim praksama.

Prostori koji oblikuju

I značenje ove predstave tako proizlazi iz njegova shvaćanja prostora, prema kojemu se on pod utjecajem ekonomskih prilika, političkih, pa i onih kulturnih, mijenja – i oblikom i funkcijom. Jednako kao što se prostor mijenja, mijenjaju se ljudi, no ipak, oni bivaju vezani za (svoje) prostore, kao uostalom i četvero performera koji će se javiti svojim naizmjeničnim svjedočenjem o onim prostorima iz prošlosti koji su ih oblikovali, malim ili velikim, interijerima ili eksterijerima. Neki su od njih (primjerice par) svoj život započeli u manjim prostorima, vrlo skučenim, u kojima su izvrsno funkcionirali, a kumulacija svih životnih procesa dovela ih je kasnije i u nešto veće prostore. Kao što je kapital bio razlog boravka u onim manjim prostorima, podstanarskim, tako je, iščitava se iz životne priče para, kapital pozadina i razlog boravka i u onim novim, većim, sada njihovim prostorima. Upravo kapital, odnosno kapitalizam, dakle prema Lefebvreu, no i prema životnim pričama performera, oblikuje prostor(e).

Foto Ana Križanec

Nestajanje javnih površina, parkova, livada koje su, uzgred rečeno, definitivno u deficitu u našemu gradu, zasluga je, na što i upućuje tekst predstave, tržišta nekretnina, samog kapitalizma, koji ide u smjeru cilja kapitala, naravno profitnog. Slično je o prostoru govorio i Eward Soja, koji je pak (funkciju) prostor(a) analizirao kroz leće moći, no i društvene nejednakosti, a potom i otpora čiji se signali daju iščitati iz predstave.

Društveni procesi

Prostor tako biva definiran raznolikim društvenim procesima (kolektivno/javno) koji utječu na pojedinca (osobno), a prostori o kojima performeri govore (i svemu onome što čini određeni prostor) samo su dio njihovih sjećanja, no prostori su to koji su ih i odredili. Pozicionirajući predstavu na Bachelardovoj ravni, prema kojoj su i sami performeri dijagram funkcija stanovanja u određenome prostoru (kojeg se svi performeri prisjećaju), prostor tako biva konotiran emocionalno (prostor slobode), pa performeri, par Antulov-Zelič, ističu kako su, sukladno financijama, živjeli u malo kvadrata, a onda, kad su se zaposlili, kupili su kuću na kredit. Već je samo taj narativni dio jasan znak, potvrda ideje koja stoji iza predstave – trokut društvenih procesa, pojedinca i prostora, odnosno njihov suodnos. Drugim riječima, ideja je predstave pokazati kako određeni prostori utječu na nas, na naš život te kako nas emocionalno određuju, a potom i kako se ti isti prostori mijenjaju uslijed mnogih i mnogostrukih procesa.

Takva idejna postavka jasno ukazuje na suodnos prostora i pojedinca, uslijed pridodanih procesa jer kapital, sudeći prema iskustvu performera, uvelike oblikuje (naš) prostor, njegovu veličinu, izgled, kao i njegovu imovinsko-pravnu stavku. To potvrđuje i biografska crta drugoga performera (Tomičića), ili bolje rečeno predviđanje jer se (opet) s obzirom na njegovu ekonomsku situaciju ističe i njegova potencijalna budućnost, to jest svrhovitost njegovih potencijalno budućih prostora.

Na samome kraju (conclusio), vrlo sugestivno, klupa koja je bila izvan funkcije, naslonjena na zidu, dobiva svoju svrhu, a performeri gledaju ljestve, lampu i naratorski glas koji, dopirući iz zvučnika telefona, pojašnjava kako je planiranje »način poznavanja svijeta, kao i način njegova preoblikovanja«, što je bitno, saznajemo, jer upravo planiranjem shvaćamo kako grad funkcionira, kako sačuvati i kako promijeniti ono što treba. Sam kraj simboličan je, no i sugestivan, ostvaren čak i u formi doskočice, posebno zbog njegova zahvaćanja onih pitanja koja su i u nas, u javnome prostoru, aktualizirana, no ona koja u našemu društvu i u našoj sredini valja još i dodatno naglasiti.