ZAGREB – I pjesnički i dramski i prozni rukopis Milene Marković bavi se pravom autorskog lica na različite vrste protesta, otpora, agresije, izravnog obračuna, pljuvačke i psovke, šamara i biča. Stječe se dojam da su načini na koji društvo »oblikuje ženu« ili njezine dopuštene uloge ne samo krotiteljski, nego i humorno preograničeni, kao i da Marković razbija svaki kavez u koji je pokušavaju smjestiti. Ako nema dinamit, razbija ga sjekirom. Ako nema sjekiru, razbija ga glavom.

Njezina je ljutnja orkanska, kao što je to i potreba ekstaze. Zanimljivo je da je predstava »Deca« u »Gavelli« izašla u vrijeme svjetske premijere filma »Uboga stvorenja« redatelja Yorgosa Lanthimosa i pisca Alasdaira Graya (doduše s ogromnim odmakom od pisca), gdje također susrećemo ženski lik »čudovišta« koje zapravo donosi sa sobom sve ono što je ženama društveno zabranjeno: pravo na stalno učenje, na neobuzdanu seksualnost, na izvanserijska prijateljstva, na iskakanje iz tračnica malograđanskih konvencija. Tu srodnu žensku eksploziju nepristanka na ulogu žrtve – ili bi bilo točnije reći: averziju na to koliko docilno i »zahvalno« u patrijarhalnoj kulturi treba odigrati ženskost, supružništvo, žensku karijeru i majčinstvo – u oba slučaja režiraju i dramatiziraju muškarci, dok je ženama/glumicama dopušteno da kroz svoju izvedbu iskažu svojevrsni erotski mačizam, zavodljiv i dopadljiv, ali mnogo manje subverzivan od onoga što je pokretač teksta i Milene Marković i Alasdaira Graya: ljubav prema čudovišnom. Pogotovo onda kad su »čudovišna« djeca.

Puke frajerice

Viktoria Bubalo, Nataša Dangubić, Jelena Miholjević, Barbara Nola i Ivana Roščić angažirane su da utjelove »kor« ili žensko pleme prvog lica pjesničke jednine predloška Milene Marković. Predstava se otvara njihovim frajerskim kostimima zavodnica u crnim čizmama, kao i izazovnim i nijemim pogledom koje glumice netremice razmjenjuju s publikom u trajanju od nekoliko minuta. Odmah vidimo da su pred nama »zavodnice«. I njihov stalno erotizirani ples također ih neprekidno vraća u potrebu da budu lutke s ambicijom fatalnih žena (dramaturg: Dimitrije Kokanov; kostimografkinja: Marita Ćopo). Zašto je to banalno plesuckanje bitno za tekst Milene Marković? Zato što žena na sceni mora biti kronično gladna osvajanja muškog pogleda? Usput budi rečeno, »Deca« govore o tragičnim dimenzijama mladenačkog frajerisanja: sve ono što se izborilo seksom, drogama i rokenrolom već se u devetnaestoj godini protagonistice dramskog predloška pretvorilo u neželjeno i mukotrpno majčinstvo djeteta s posebnim potrebama. Nije, dakle, poanta da samo treba rokati po alkoholu i noćnim razvaljivanjima kako bi žena sebi dokazala da je klasični mačo (donžuanski muškarac), nego se tekst mnogo više bavi time kakva točno kultura stvara u ženi potrebu da na sve te seksualizacije koje su joj stalno nametane odgovori time da ode u njihov ekstrem. Odnosno da postane »mašina za seks«, jer sve ostalo joj se čini manje spektakularnom vokacijom.

Foto Nina Đurđević

To je dosta ozbiljno i dalekosežno pitanje, koje predstava Saše Božića ne dotiče. Jer nakon što smo vidjeli pleme »mačkica«, slijedi pleme starica u crnim (viktorijanskim) krinolinama, koroti. Protagonistice tom crninom (valjda) oplakuju svoje napušteno mjesto u plesnom klubu, za nekim šankom, u nekom krevetu. Ali tko su te žene na »Gavellinoj« maloj pozornici? Zašto se glumice ne usude otvoriti pitanje ženske samomržnje, također snažno prisutno u predlošku? Surovi i istovremeno potresno prisni jezik Milene Marković stalno se sudara sa zatvorenom glumačkom izvedbom (osjeća se i da glumice s mukom igraju ekavicu, odnosno da bi im nadasve koristio pažljiviji dikcijski rad na samom jezičnom materijalu), a među okupljenim umjetnicama izdvaja se jedino Barbara Nola – i to zato što najmanje od sviju »šarmira« publiku. Najmanje se zaštićuje lažnim bravadom velike zavodnice. Način na koji se u predstavi koristi mikrofon također usmjerava izvedbu prema ciljanoj »koncertnoj« glamuroznosti, za koju zapravo nema potrebe, čak ni u kratkim dionicama koje su pjevane.

Lutke

Pretpostavljam da se suvremena glumica jako teško može osloboditi ideologije lutke, recimo »dijabolične barbike«, ma koliko da je i barbika samo još jedna klasična frankenštajnovka ili slagalica mrtvih komadića »idealnog« ženskog izgleda. Ali čemu raditi predstavu na osnovi teksta čiji je jezik fenomenalna lekcija iz autoironije i autokritike ženskog mačizma, ako na pozornici opet dobijemo klišeje zavodnica? Može li hrvatska glumica makar na trenutak slupati u tisuće komadića iluziju o tiraniji ljepote koja je tobože dovodi pred gledatelje? Jer zapravo glumicu ne čini zanimljivom njezina fizička dopadljivost. Kazalište od Euripida i Aristofana nadalje demontira lutke, pokazujući da je neprekidna seksualizacija žena zapravo jedna okrutna politika kojom se može i štrajkati (recimo u »Lizistrati«). Glumicu, kao i pjesnikinju, kao i likovnu umjetnicu, kao i pjevačicu, čini sposobnost da prozre, ismije ili naprosto ignorira korzete koje nameće kultura. Baš tog otpora u predstavi »Deca« ima premalo: eventualno kroz prizor pojačano grotesknog zajedničkog roktanja svih glumica, sada ne više kao kraljica ulice, nego prasica.

No, kad bih morala »Decu« kao literarno djelo Milene Marković svesti na jednu rečenicu napisala bih »žena koja gori«. I u toj buktinji ne pada mrtva, nego polako uči kovati svoje vatre. A kad bih morala opisati Božićevu predstavu »Deca« u jednoj rečenici, ona bi glasila »zgarište zavodništva«. I to posve bespotrebnog, jer tekst nije himna ekstatičnoj kulturi noćnih klubova i kokaina. Ekstaza u tekstu Milene Marković ima veze s time koliko duboko lirski subjekt voli upravo udarac sudbine koji ju je udario: dijete koje nikada neće odrasti, dijete koje ostaje majčina vječna briga i vječni suputnik, dijete kao siroče svih naših sustava skrbi, dijete kao signal da nikad nismo odgovorni samo za sebe. Ne zove se slučajno čitava stvar »Deca«, a ne »Majka koja seks koristi kao sedativ«. Bilo kako bilo, publika je na premijernu izvedbu reagirala mlako. Možda zato što Saša Božić kao redatelj (ni ovaj put) nije dotaknuo jake emocije: kružit će oko njih, biti njima fasciniran, izabrat će ih kao svoju temu, ali onda ih na neobične načine scenski zaobići, preskočiti ili minorizirati. Nije pomoglo ni okupljanje vrlo jakih glumačkih osobnosti, ni činjenica da se u završnoj sceni koristi »maska« životinjskog kostura, dakle da se izvedba upušta i u određeni eksperiment sa slikovnim nadrealizmom. Uz iznimnku britke i tople Barbare Nola, ostao je dojam izrazite povanjštenosti, kao i nespremnosti da se izvorno radikalan tekst još više scenski razmontira, radikalizira, pomakne iz literarnog prema kazališnom eksperimentu.