U svojoj knjizi »Wittgensteinova antifilozofija« (2019.), jedno od prvih imena suvremene francuske filozofije, Alain Badiou, navodi kako je Ludwig Wittgenstein nasljednik velike heraklitovske tradicije slamanja svih filozofskih metodologija i vrednovanja, ismijanih u korist poetskog uvida u ludost i zaigranost samog jezika. Konceptualno slamanje u Wittgensteinovu slučaju imalo je veze i s onim pedagogijskim, kao i činjenicom da je filozof tijekom života nekoliko puta mijenjao mišljenje o tome kako podučavati. Ali nikad nije bio za varijantu mirnog i poslušnog štreberluka. Suvremeni brehtijanac Zlatko Paković na ovogodišnjim se Perforacijama bavi statusom Wittgensteina kao učitelja. I to kroz biografska svjedočanstva o filozofu, kao i kroz tekst »Predavanja o etici« (1929.), u kojem Wittgenstein inzisitra na metafizici, pa i mistici same etike.

Seoski učitelj

Poznato je, naime, da je Wittgenstein oko tridesete godine svog života imao veliku krizu osobnih vrijednosti. Nakon što je obavio studij inženjerstva i doktorat iz filozofije na najprestižnijem britanskom sveučilištu, potom i ratnu službu na bojišnici Prvog svjetskog rata (odlikovan je za hrabrost), htio se riješiti svoje karakteristične privatne depresije kao naličja rigoroznog perfekcionizma i s njime povezane usamljenosti, kao i samog obiteljskog nasljeđa maksimalne financijske privilegiranosti. Želio se posvetiti zahtjevnom radu u provincijskoj austrijskoj osnovnoj školi. Sjetite se također Krležine drame »Vučjak« iz 1923. godine, u kojoj glavni lik intelektualca bježi iz grozničavog gradskog novinskog meteža »životu na korijen«, u seosku školu. Wittgenstein je na selu čak htio ispuniti Tolstojev zahtjev za etičkim postojanjem kroz odricanje od bilo kakve privilegiranosti, što je rezultiralo spavanjem u školskoj kuhinji i prehranom isključivo elementarnim namirnicama (iako su svi žitelji Trattenbacha znali da je s njima potomak jedne od najbogatijih austrijskih obitelji).

Uglavnom, sve bi se to moglo opisati i kao ambiciozni »performans siromaštva«, odricanja, fokusa na »svetost« prijenosa znanja. Finale performansa, međutim, obilježavaju Wittgensteinovi nasilni ispadi prema učenicima, udarci po glavama posebno »nedokazane« djece, zbog čega je, kako ponavlja Paković, veliki učitelj »odmaglio« iz nekoliko austrijskih sela u kojima je razljutio roditelje i ravnatelje. Skandal Wittgensteinova privatnog eksplozivnog temperamenta i briljantne intelektualne lucidnosti prema svim je svjedočenjima kojima raspolažemo bio kombinacija s kojom se nitko nije znao nositi: ne samo osnovnoškolska ekipa kolega i učenika, nego ni odrasli filozofski kolege, baš kao ni filozofovi ljubavni partneri. Eruptivnost je stalno uzimala svoj danak. A i djeca koju je podučavao mahom su ga doživljavala kao zbir kontradikcija: učiteljsku silu koja je paralelno izazivala njihov strah, divljenje, odanost, u nekim slučajevima i cjeloživotnu zahvalnost. To je ono što interesira Pakovića i njegov umjetnički tim. Što je to stvaralačka i kritička rigoroznost? Što je to njegovana znatiželja? Kada ta ogromna vrlina postaje rigidnost, nasilje? I kako se kasnije ispričati za zadane udarce? Je li to moguće? Wittgenstein se, naime, zbilja nakon nekoliko godina vratio osobno ispričati djeci koju je na ovaj ili onaj način fizički povrijedio, od kojih su nekolicina u međuvremenu preminula od bolesti nevezanih za školsko iskustvo, druga ga dočekala s ljubavlju, a treća s posvemašnjim prezirom.

»Podvrgavanje geniju«

Pakovićeva predstava bavi se prvenstveno učenicima koji prihvaćaju udarce jer zapravo vjeruju da su ih zaslužili. Što nam, dakle, to učeničko »podvrgavanje geniju« govori o društvu (ne samo školi) kao dresuri čija pseća srca vjeruju da zaslužuju sve hijerarhijsko nasilje koje se obruši na njih? Slična pitanja postavila je i Jasna Žmak svojim performansom »This is my truth tell me yours« (2023.): je li »genijalan umjetnik« (napominjem da je genijalnost osporen koncept), kao i fantastičan sportaš, osoba kojoj svi opraštaju nasilje? I možemo li prestati s tom vrstom sakralizacije neetičnog ponašanja samo zato što ga provode inače vrlo uspješni ljudi? Paković, jednako kao i Žmak, protestira protiv privilegiranosti filozofa i umjetnika koji se uvijek postavlja kao autonomna i apsolutna iznimka. Ali predstava o Wittgensteinu dopisuje tom problemu još jednu važnu diskusijsku fusnotu: što kad se učenici ne žele pobuniti? Što ako učenici vjeruju, kao recimo u brojnim sportskim tradicijama, a jednako tako i u japanskim zen samostanima, da učitelj ima pravo odalamiti učenika koji upada u lijenost, tvrdoglavost ili zaslijepljenost? Kako spojiti Wittgensteina kao učitelja koji s jedne strane nateže djevojčicu za uho jer nešto ne shvaća (tako da joj izazove unutarnje krvarenje uha) ili udara dječaka tako da mališan izgubi svijest – s istim tim Wittgensteinom koji vodi čitav razred u Beč gdje im objašnjava stilove arhitekture i likovnu umjetnost, čita im pasionirano vrhunske književne tekstove, donosi im u razred mikroskop, uči ih astronomiju na noćnim satovima predanog promatranja zvjezdanog neba? Je li to jednostavno zlostavljač? Ili vizionar s ozbiljnim emocionalnim problemima? Ili oboje? Nisu li revolucionarni umovi često na spektru autizma? Kako se nositi s njihovim darovima i emocionalno razornim reakcijama? Nikome nije sve dopušteno.

Govoreći o Wittgensteinu, riječ je o osobnosti koja je na svog kolegu Karla Poppera još u mladim danima usred predavanja zamahnula žaračem, pa odmah potom »odmaglila« (sviđa mi se Pakovićev glagol za Wittgensteinove ispade nestanka s mjesta zločina). Ništa od ovih pitanja evidentnog manjka samokontrole, kao ni talenta za pasionirani prijenos znatiželje, nije izgubilo na aktualnosti u doba političke korektnosti. Naprotiv: danas imamo razrede u kojima pojedini učenici (ne više učitelj) zlostavljaju čitave učeničke grupe, pa i samog profesora, zato što je nominalno proglašeno da se učenička okrutnost smije zaustaviti jedino blagom verbalnom opomenom. Situacija se, dakle, preokrenula od autokratskih nastavničkih zlostavljača prema autokratskim učeničkim zlostavljačima, ali nasilje u školi nije pripalo ropotarnicama povijesti.

Glas i pokret

Predstavu »Wittgensteinovi učenici« svakako treba pogledati zbog briljantne dikcije troje glumaca: Maruške Aras, Vilima Matule i Zlatka Pakovića. Oni jezik rabe kao scenografiju, kostimografiju i režiju čitavog Wittgensteinova emocionalnog i intelektualnog krajolika. Sve ono što se pedagogijski u školama glume pedaje o govoru i glasu, glasu koji treba biti u službi unutarnjeg fokusa, glasu kao intenzitetu unutarnjeg stanja, glasu koji izvire iz dubine glumačkog bića, prisutno je na pozornici. Kao da je troje performera režirao Branko Gavella. Vili Matula donosi na scenu ozbiljni, krajnje nesentimentalni, dostojanstveni tragizam Wittgensteina. Mirnu postavljenost radikalne misaone bespoštednosti, ali i olujnost tijela koje ne vjeruje ni u kakvu apsolutnu vrijednost, osim u skepticizam vlastitih uvjerenja. Matula pokazuje i Wittgensteinovo duboko uznemireno lice, suze, momente iskrenog žaljenja zbog počinjenih okrutnosti, kratke provale mahnitog nezadovoljstva. Maruška Aras nastupa kao feministička prozivačica svih mogućih Wittgensteinovih privilegiranosti, u čemu je samosvjesna, snažna i točna. I scenski posve ravnopravna Matuli i Pakoviću, iako je mnogo mlađa od njih. A Paković se pojavljuje kao Wittgenstein kojeg zanima čudesnost gole činjenice postojanja svijeta, konceptualno preuzetog divljenja/čuđenja iz »Predavanja o etici«, odnosno Paković je neka vrsta estetičke distance prema svemu što možemo smatrati ljudskim i preodveć ljudskim.

Sve troje performera, daleko više prisutnih ispred zastora, na rampi i u gledalištu nego na sceni, stavlja veliki značaj na ekspresivnost ruku i dlanova, kojima se često osporava bilo jezična, bilo socijalna bilo emocionalna konvencija upravo izgovorenih Wittgensteinovih rečenica. Te ruke Matule, Pakovića i Arasove dijalogiziraju tekst na osobito začudan način, tim više jer je predstava u velikoj mjeri sračunata na jezičnu bujnost i misaonu nijansiranost samih Wittgensteinovih citata. Sudimo li samo po rukama performera, moglo bi se reći da je pred nama kompleksna i vrlo rafinirana plesna, ne samo dramska predstava. Koreografski mnogo izazovnija od mnogih uradaka koji se službeno u nas nazivaju plesnima. »Wittgensteinovi učenici« je i također kazališna izvedba kojom se Matula, nakon višegodišnje političke karijere i zastupništva, konačno vratio »doma«, u utrobu teatra, gdje ostavlja dojam velike posvećenosti i majstorskog znanja. No, poseban je uspjeh predstave izvedbena ravnopravnost troje izvođača, u jednakoj mjeri krajnje individualnih, koliko i spretnih u stvaranju minijaturnog ansambla. S obzirom na to da je u pitanju ogledni moment kako žive misli na sceni, tako i eksperimentalnog scenskog pokreta, kao i briljantno impostiranog scenskog govora, lobiram da bar neko domaće kazalište udomi ovaj umjetnički događaj kao trajni naslov na svom repertoaru.