RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 23. studenoga u orkestralnoj dvorani u 20 sati izvesti autorski projekt »Kad se zaljubljujemo« u režiji Ivana Plazibata. U predstavi glume Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Deni Sanković, Romina Tonković i Ana Marija Brđanović.

Dramaturginja i oblikovateljica teksta je Petra Pleše, scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, a skladatelj Sandi Bratonja. Uoči premijere razgovaramo s Ivanom Plazibatom.

Kako je nastala ideja za predstavu »Kad se zaljubljujemo«?

– Ideja za predstavu nastala je iz pregovora s jednim drugim kazalištem. Naime, direktorica kazališta i ja tragali smo za tekstovima koji govore o ženskoj žudnji i to u godinama kada društvo takve strasti ne gleda kao primjerene, tako da smo pričali i razmišljali o »Šumi« Ostrovskog i romanu Dubravke Ugrešić »Baba Jaga je snijela jaje«. Na kraju, naravno, izbor je pao na potpuno drugi tekst s drugom temom. Ipak, iz tih razgovora i tih tekstova ostala je tema koja me kopkala i sada sam pred premijerom predstave u Rijeci, u obliku i formatu kakav nisam tada mogao ni maštati. Nekad je tako najljepše. Sretan sam što su je Marin Blažević i Ana Vilenica prihvatili i dali mi tu slobodu.

Tekst nastao na probama

Kao autori teksta navedeni ste vi, dramaturginja Petra Pleše te glumci koji sudjeluju u predstavi. Kakav je bio proces nastajanja teksta i kakav je finalni rezultat?

– Petra Pleše i ja došli smo s inicijalnom idejom; svečane obiteljske večere gdje mater familias svojoj djeci i prijateljima objavljuje da se zaljubila i odlazi živjeti s njezinoj djeci nepoznatim muškarcem. U razgovoru s glumcima probali smo izmaštati likove, priču i situacije koje će postati okidač za sve naše predrasude, strahove i neuroze, ali da ostane u okvirima vjerojatnosti. Zatim je došla faza improvizacija u zadanim okvirima, nakon koje je tekst zapisan i ostao nam je onaj klasičan rad na predstavi s dramskim tekstom. Samo je ovdje taj dramski tekst nastao na probama, a ne u samoći radne sobe.

Kakav je općenito bio proces rada na predstavi?

Foto Davor Kovačević

– Glumci su ovdje punopravni kreatori teksta, predstave i cijelog projekta i da nije tako, ovaj projekt ne bi preživio ni prvu probu. Bacili su se od prvog dana u proces kreacije i improvizacija i nekad ih je u tome bilo teško i zaustaviti. I za ovaj projekt je bilo bitno da, iako imamo glumce raznih generacija, da im zaista vjerujete da su obitelj. To nikakvim redateljskim postupcima i trikovima izvana ne bih mogao napraviti. Oni su napravili taj nevidljivi, sitni vez ljudskog pripadanja i topline. Iako u predstavi igraju i nacionalna prvakinja Olivera Baljak i najmlađa članica ansambla Ana Marija Brđanović, jednako i bez zadrške su sukreirali. U riječkom ansamblu našao sam kombinaciju glumačke vještine, zanata, mašte i ljudske topline. Kao redatelj više od toga ne mogu tražiti.

Intimniji tip glume

Što se krije iza naslova »Kad se zaljubljujemo«? Koje teme predstava otvara?

– Predstava otvara teme o pravu na ljubav, pravu na izbor i pravu da sami pišemo svoju životnu priču. Nekad na ovim prostorima kao da je propisano klasom, rodom i narodom – tko ima pravo na kakvu priču i jao si ga tebi ako izađeš iz zadanih okvira. Pravo pojedinaca na potragu za srećom univerzalna je vrijednost i književnost je puna priča gdje pojedinci izlaze izvan okvira u toj potrazi. Nastojali smo našoj glavnoj junakinji dati još jednu granicu koju mora prijeći – onu životne dobi.

Zašto ste kao prostor izvedbe odabrali orkestralnu dvoranu riječkog HNK-a?

– Odgovor je jednostavan – ovaj tip predstave tražio je i intimniji i neposredniji tip glume kakva ne bi bila moguća na velikoj sceni riječkog kazališta. Da ovako glumimo na velikoj sceni, definitivno ne bismo mogli doprijeti do publike.

Nove predstave

Posljednjih godina mnogo režirate i traženi ste kazališni redatelj. Što ćete sljedeće raditi nakon Rijeke?

– Nakon Rijeke slijedi mi rad u HNK-u Varaždin gdje radim prvi dramski tekst Lidije Deduš »Drvene ptice« i jako sam uzbuđen oko toga. Riječ je o pjesnikinji koja je definitivno prodrmala našu scenu svojom zbirkom »ja se zovem Lidija Deduš« i utoliko je onda odgovornost i veća. Zanimljivo je da kao jedan Splićanin u kratkom vremenu drugi put u kratkom vremenu radim tekst na kajkavskom narječju. Onima koji imaju nešto za prigovoriti na tu temu, samo ću reći: »Najte, najte…«

Nakon toga u HNK-u Osijek radim »Vještice iz Salema«, tekst danas beskrajno aktualan u svakom pogledu – nažalost po društvo, nasreću po kazalište – i taj budući susret s divnim glumcima iz osječkog ansambla me beskrajno veseli.