Foto Nikola Blagojević
Predstava služi kao propitivanje autorske pozicije Ladik, verificiranje njezina nasljeđa i kao kontekstualiziranje njezine aktualnosti
povezane vijesti
RIJEKA – Koja je uloga jezika, kakav je suodnos jezika, glasa i tijela, koje su granice (i mogućnosti) glume, perfomansa, poezije te eksperimentalnog, pitanja su na koja nikako jednoznačeno, već višeznačno, slojevito i povezano odgovara u sklopu festivala TranziT nedavno izvedena predstava »U.F.O. – Posveta Katalin Ladik«, najbolja prošlogodišnje 11. Gibanice – bijenala slovenske suvremene plesne umjetnosti koja je, kako i sam naziv naznačuje, posvećena multidisciplinarnoj izvedbenoj umjetnici, pjesnikinji i glumici Katalin Ladik.
Yoko Ono Balkana
Umjetnica mađarskog-srpskog podrijetla smatra se pionirkom noisea i performansa u jugoistočnoj Europi, a zbog svoje je interdisciplinarnosti, konceptualnosti te istraživanja tijela, glasa i prostora znana i kao Yoko Ono Balkana. Jedan od njenih najpoznatijih autorskih potpisa nedvojbeno je njezin radikalni avangardni performans »UFO Party« s početka sedamdesetih, koji odlikuje eksperimentalnost pristupa propitivanju uloge glasa, tijela, kao i ograničenja samoga performansa.
Istražujući rodne uloge i drugost u kontekstu jugoistočnog europskog lokusa, izvorna je predstava Ladik svojom provokativnošću i ekspresivnošću bila šok na tadašnjoj umjetničkoj sceni. Iako sama umjetnica nije nikada potvrdila feminističku potku svojih djela, ostala je poznata kao glas feminizma, na što se u određenoj mjeri oslanja i nedavno izvedena predstava (izvode je njemačka plesačica zvuka Jule Flierl i slovenska koreo-vokalistica Irena Z. Tomažin).
Ritualno i mitološko
Vrlo jednostavna, odmjereno ukrašena scenografija i zagasito osvjetljenje uključuje viseće objekte, jedan radiokasetofon te dva konopa na čiji su krajevima zadebljani i resicama pokriveni zvučnici koji pomažu u nadogradnji zvukovne komponente. (D)označena dvama širokim i šarenim različitim, no izričajno susljednim kostimima predstava je na tragu ritualnog i mitološkog, s dodanom suvremenom proceduralnošću. Dakako, kod takve intencionalno minimalistički popunjene pozornice do izražaja je došlo ono što je i trebalo – tijelo i glas koji se rastežu do poprimanja izvanprostornih i izvanvremenskih relacija, što je izvrstan podsjetnik na značaj Ladik, čija su djela dio njujorške MoMA-e i londonskoga Tate Moderna.
Glasovni ostvaraji u predstavi su zaokruženi su guturalnošću, a jačinom kreću se od onih tiših, do postupno glasnijeg, od razgovornog, recitativnog, vrištanja, pa sve do pjevanja. Iako su performerice različitih glasovnih mogućnosti (s obzirom na njihove pozadine), predstava, obzirom na glasovne varacije, ostavlja dojam finalne ujednačenosti. No ipak, ostvaraj Jule Flierl uvjerljivije je evociranje potentnosti glasovne skale same Ladik.
Razgrtanje jezičnoga
Takvo impostiranje glasovnih mogućnosti koje dijelom signalizira (i) ono (tjelesno) primordijalno razgrtanje je jezične slojevitosti i ukazivanje na postojeće granice i njegovu rastezljivost. Ono soničko koje upućuje na djelo Ladik je, naravno, ovdje zaokruženo i fizičkim potretiranjem različitih stanja, misli, stoga tjelesna oblikotvornost premutacijama (p)ostaje znakom transformativnog potencijala. Razni pokreti rukama dok performerice stoje, dok su na tlu, čak i trenuci tjelesnog diskontinuiteta naznačeni deformacijama u stilu kakva propadanja, koji ukazuju (i) na krhost i žilavost ljudskog, transponiraju i sam glasovni impuls koji odjekuje izvanprostorno i izvanvremenski, dosljedno pronoseći nasljeđe Ladik.
Glas u predstavi oruđe je kojim se podcrtava jezična kompleksnost (korištenje različitih jezika), odnosno kompleksnost identiteta i kulturna (među)povezanost. Tijelo je u predstavi ključni označitelj, dok su pokreti, geste i prostorna koordiniranost oznaka nelingvističke komunikacije. Glasovne preoblike – šaptanje, pjevanje, vika – dodatni su sloj označitelja koji prenosi zvuk i apostrofira (tjelesnu) ekspresiju. Možemo reći i da tijelo i glas, kao signal tjelesno-duhovne harmonije (p)ostaje hibridni označitelj. S druge strane, označeno je pitanje identiteta, feministički podkontekst, tjelesno-jezična razgraničenost, kao i pitanje medija (glas kao medij).
Glas i jezik kao konstanta
Zvukovni ostvaraj generiraju većinski perfomerice, uz dijelove u kojima im pomažu snimljeni materijal koji dolazi s matrice, sa zvučnika, a radi se o izmjeničnome glasanju i naglasavanju, u manjim dijelovima i preuzimanju glasa, pa u dijelovima ono što dolazi s matrice podsjeća primjerice na autoričino zvučno djelo »Phonopoetica«.
Uostalom, i sama umjetnica izjavila je da ako smo najranjiviji s našom poezijom, valja njome prožeti naša tijela, bića. A upravo to čini sama predstava koja prvenstveno lijepi etiketu glasovnog. Glas i jezik, poezija i umjetnost kao konstanta. Ili, Riemenovim riječima, predstava može biti i oduzimanje jezika lažljivcima koji su ga oteli. Za Ladik, koja proširuje granice poezije, tô nije samo ono zapisano, već mnogo šire od toga. I predstava tako, kao i autoričina poezija, reklamacija je društvenoga na jednoj nadrazini, razini atmosferičnosti, prenošenja, osjećanja i shvaćanja onoga izvedenog.
Propitivanje autorske pozicije
Ritmički je predstava ujednačena, s time da osim ritmički ravnolinijskog u trećoj polovini zadobiva i kakvu dinamiku. Atmosfera koju predstava ostavlja stoga je meditativne naravni, u određenoj mjeri stvara menetekelski osjećaj koji služi da bi u ozračju suvremenog, simboličkom gestikulativnošću, uputio na ono ritualno, feminističko. U tom smislu, predstava služi kao propitivanje autorske pozicije Ladik, verificiranje njezina nasljeđa i kao kontekstualiziranje njezine aktualnosti. A nazivna simbolika i retorika vanzemaljskog zapravo je glas onog društveno marginaliziranoga Drugog, s obzirom na oznaku rodnog, etničkog, a napose umjetničkog, koje je – u potrazi za smislom onkraj (naših) granica – posve jasno artikulirano i razvedeno.