RIJEKA – Nakon što se prošle godine riječkoj publici predstavila plesnim uratkom naziva »Aproprijacije: teritorij«, riječka autorica s njemačkom adresom, Marta Rak, vratila se pred riječku publiku, i to svojevrsnim nastavkom prošlogodišnje predstave – »Krabuja: The Mirroring Territory« – odnosno njezinom nadogradnjom, sada u sklopu ovogodišnjega devetog Periskopa – festivala suvremenog plesa i cirkusa.

Produbljivanje tradicijskog

Dok se prošlogodišnja predstava značenjski odvijala u kontekstu prostora/prostornosti (teritorija i okoline) to jest poistovjećivanja s prostorom, nova je predstava produbljivanje onog tradicijskog iz prošle predstave – (d)označivanje simbolike krabulje i (raz)otkrivanje semantičkih mogućnosti povezanih s njome.

Kako sam za prošlogodišnju predstavu napisao, autorica »u svojem prvome autorskom projektu analitički (dekonstrukcijski) pristupa razgraničenju pojmova teritorija i okoline s ciljem njihova pojašnjenja, rekontekstualiziranja i problematiziranja, pritom djelujući multidisciplinarno i multimedijski te nudeći jedno imerzivno iskustvo koje nameće promišljanje, i o samoj slojevitoj i višeznačnoj predstavi, i o onome na što nas ona usmjerava«. I ova je predstava, dakle, multimedijska i multidisciplinarna te jednako tako omogućuje imerzivno iskustvo.

Obrađeni videozapisi

Početak predstave označilo je performersko odsustvo u prizemnim prostorijama Exportdrva gotovo u mraku, uz bijeli vodoravno označen izvedbeni dio na kojemu su se projicirali dvostruki videozapisi, kao i jedan postrance na zidu s velikim željeznim vratima. Projekcija videozapisa trajala je oko deset minuta, a radilo se o kombinaciji videa prikazanih u sklopu prošlogodišnje predstave, s time da su dodatno, u skladu sa samom tematikom predstave koja se tiče identiteta i dualnosti prirode, montažno obrađeni. Scene iz prethodnih videa koje se javljaju u ovim videozapisima (jedan veći i jedan manji ili dva spojena koja čine jedan veći i drugi manji) one su koje evociraju kakvu promjenu, izmjenu, katarzičnost, a otpadaju na protagonističin boravak na zelenoj ravnici te na njezin »Ego Is Not A Dirty Word« kontemplativno bivstvovanje na uzvisini kamenjara. Te su scene kombinirane i obrađene tako da novi videozapisi imaju »glitch« notu, odnosno distorzivne su naravi. A s druge strane, onaj video postrance prikazan na zidu s vratima isti je prošlogodišnji video koji u krupnim i planovima blizu i detalj planovima, prikazuje protagonisticu u haljini, u tmini, a poetske je naravi.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Metalni elektronički zvuk

Glazba koja prati spomenute videozapise teška je, metalna zvuka i elektronička predznaka, koji se kasnije miješa s onim izvornim remiksiranim zvukom s ranijih videozapisa, a sve zadobiva zaglušujuću, ominoznu konotaciju, da bi prešla u ponešto mirnije dionice kontemplativnije naravi koje i dalje zadržavaju elektronski predznak, miješaju se, u trenucima preuzimaju (i) doslovan »glitch« zvuk te mijenjaju dinamiku i ritam. I među svime time može se čuti još jednom dodatno obrađena melodija pjesme »Ego Is Not A Dirty Word« grupe Skyhooks, da bi potom glazbeni dio koji razdvaja videozapise od konačnoga participiranja performerice bio također sugestivne slijedne naravi, zvuka koji se kreće od onog visokofrekventnog, koji uključuje zvon crkvenih zvona, dijelom ominoznog i dijelom onoga koji daje osjećaj smiraja. A nakon završenoga dijela s videozapisima i pojave protagonistice, opet se javlja metal zvuk Rammsteina u pjesmi »Ausländer« i epska, mistična pojava protagonistice koja, u dugome kožnom mantilu i s krabujom na glavi, otvara željezna vrata i koja znakovito koristi zadržane pozicije i spore kretnje.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Odlaganje odjevnih dodataka simbol je entitetskog presvlačenja, rasterećivanja, ono što će se u plesnome dijelu pokazati kao signal dualnosti da-ne, za-protiv, nakon čega izvođačica ostvaruje interakciju s publikom (kao i u predstavi koja joj je prethodila, sada čak i doslovniju, pogledom i izrazom lica koji se mijenja). (Na)dodavanje auri tradicijskoga značila je i melodija koja definitivno upućuje na tradicijske »a cappella« popevke, da bi prelaskom na ritualni zvuk bubnja i ostala na tome tragu, uz kasniji elektronski »metalni« rez koji (opet potvrđuje) atmosferičnost makabričnosti.

Odupiranje negativnome

U tome plesnom dijelu pokreti stoga koincidencijski uključuju takozvani energijski »body flow« odupiranja onome negativnom (gdjekad i hip hop predznaka), doslovno klizanje po glatkome izvedbenom dijelu, bijeg, borbu polariteta/dualnosti. Sam naziv predstave upućivački je, odnosno sugestivne naravi, pa tako implicira poveznicu s krabujom, kao i postupkom zrcaljenja. Krabuja, tradicionalni naziv za masku izrađenu od prirodnih materijala poput drva, kože i ovčjeg krzna, koja je povezana s ritualnim i folklornim obredima, ovdje se odnosi na krabuju koju protagonistica nosi na glavi (a javlja se i u videozapisima), a sliči onoj zvončara. Sama maska, krabuja, veže se za rituale preobrazbe i zaštite, a onome koji je nosi, nerijetko zvončaru, omogućuje da simbolički postane koje nadnaravno biće, sila, odnosno duh. U tom kontekstu krabuja ovdje ima transformacijsku moć, a nadovezuje se i na drugu riječ koja ukazuje na kakvo zrcaljenje. U antropološkim okvirima, krabuja pak omogućuje prijelaz(e) u drugo stanje svijesti ili identiteta, pa protagonistici i omogućuje zaodijevanje, propitivanje dualnosti ljudske prirode, a u konačnici i ritualno pročišćavanje.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Uzimajući u obzir fizičku i digitalnu bazu predstave, kao i korištenje krabuje, valja reći da u kontekstu tih dvaju opozicija, krabuja može biti onaj transformativni objekt, odnosno može ukazivati na suštinsku sposobnost ljudske jedinke – time i fluidnosti identiteta i same stvarnosti – na prilagodbu na ono što nailazi – na svijet brzih tehnoloških promjena. Uvođenjem tradicionalne pozadine (što je u određenoj mjeri u autoričinom slučaju i autobiografska referenca), turnerovski, izvedba može zapravo značiti svojevrstan povratak korijenima, pa se (i) sam identitet liminalno redefinira na temelju zajedničkog (ja-publika) iskustva u prostorima (izvedbe). Ničeovski pak, dualnost ljudske prirode na koju predstava ukazuje može održavati napetost između dvaju svjetova, unutarnjeg i vanjskog, slobode i kontrole.

Tematsko-idejno zatezanje

Za razliku od prošlogodišnje predstave koja je bila dulja, u svome se novome radu autorica odlučila za razvijanje svega jednoga aspekta – onoga sa simbolikom krabuje – koji je pak povezan s cjelokupnim ranijim kompleksnim narativom. Inkorporiranjem ranije začetih motivskih silnica, multimedijska predstava »Krabuja: The Mirroring Territory« nastavak je autoričine ranije predstave, fizičko i digitalno tematsko-idejno zatezanje tradicijskog/mitskog/ritualnog poriva, projiciranje aspekta identitetske složenosti i uvijek aktualne dualnosti ljudske prirode. Svojom složenošću i višeznačnošću prva predstava daje dodatne mogućnosti produbljivanja započetog narativa, čak i autoričine nedavne druge predstave. Dakle, predstava je svojevrsna studija identiteta i kulture, time i dualnosti ljudske prirode i slobode. Također, s obzirom na tradicijske, kulturne reference, predstava se može okarakterizirati i kao evolucijska projekcija identiteta koji je uvijek prenapregnut pod težinom idoluma i okoline.