RIJEKA – U HKD-u na Sušaku održana je predstava »Sportsko srce« Zvezdare teatra iz Beograda, redatelja Milana Karadžića i pisca Đorđa Milosavljevića. »Sportsko srce« je tragikomedija o susretu pet različitih ljudi – jednog osramoćenog oca i njegove kćerke, autodestruktivnog kuma, razočarane advokatice i momka sumnjivog podrijetla – te govori i o opraštanju i pomirenju. Petero protagonista tumače Milutin Mima Karadžić (u ulozi Branka Macure), Nina Nešković (u ulozi Maje), Aleksandar Đurica (u ulozi Kuma), Nela Mihailović (u ulozi Profesorka) i Nikola Šurbanović (u ulozi Pavla).

Prvotni, nepromjenjivi scenski plan čini zemunska pečenjara vlasnika Branka Macure, čiji interijer mnogo govori o »pučkom« karakteru iste. Od jeftinih crveno-bijelih stolnjaka do izlizanih zidova na kojima su izložene slike koje utjelovljuju sakralizirane povijesne narative, sama prostorija već na živopisan neverbalan način uvodi nas u karakterizaciju likova i sredine u kojoj se radnja odvija.

Sudar urbanog i ruralnog

Macuri u posjet dolazi kćerka Maja, koja se vratila u rodne krajeve s partnerom Pavlom, novinarom koji je »živio u Amsterdamu i Londonu, a mnogo piše o Srbiji« kojega želi upoznati sa svojim ocem u nedjelju u 17 sati, terminu kada se odvija finale svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, koje igraju Hrvatska i Francuska. Štoviše, autor Đorđe Milosavljević naglašava kako je ideja za ovaj komad nastala upravo u trenutku kada se zaista odigravala finalna utakmica između ovih dviju europskih reprezentacija.

Foto Ana Križanec

Prvi čin na svojevrstan način postavlja i prevladavajuću, humoristično-ironijsku intonaciju predstave u kojoj se sudaraju polarnosti »urbanog« i »ruralnog«, ali i obiteljskih očekivanja i dostojanstva. Cjelokupna radnja koja se odvija prije »sudbonosnog« susreta Macure i Pavla konfigurira se oko svojevrsnih bontonskih priprema za nadolazeću utakmicu, koja zahtijeva da Branko zatomi svoje, kako Maja ističe, »srbovanje«. »Odgojnu« funkciju preobraćenja Branka Macure u dostojnog građanina preuzima Profesorka, koja iako Branku predbacuje »arhaično, narodnjačko izražavanje« u interakcijama s ostalim likovima pokazuje kako dijeli identičan kulturni uzorak.

Utakmica kao katalizator

Krucijalni fabularni moment utakmice u tom kontekstu djeluje dvojako; njegova funkcija kao okidača familijarnih iskustava nešto je što neumitno uspijeva gledatelja uvući u priču i izmamiti salve smijeha, dok na simboličko-identitetskoj razini ona se pretvara u utakmicu baštine i mentaliteta koje je nemoguće potisnuti.

Utakmica uostalom postaje i katalizatorom internih sukoba među likovima; među kojima se počinju raspetljavati povijesno zatomljivane priče i unutarnje kvazietničke podjele između »Srba« i »dođoša«. Upravo u ovom komadu klasični kazališni »sudari svjetova« prikazani su u svojoj punoj ekspoziciji; autentičnosti i sirovosti u obradi lika pridružuju se tragikomične situacije s brojnim zapletima i raspletima koje se nižu iznenadnom brzinom. Glavnu ulogu u tim antagonizmima svakako imaju već utabani sukobi, kako izjavljuje Karadžić, »pretencioznog, snobovski umišljenog svijeta sa stradalnim, ali autentičnim svijetom skorojevića«.

No, kako to obično biva, maske uvijek padaju, a pravda biva zadovoljena. Maja kao medijator dvaju svjetova – »kozmopolitskog« i »narodnjačkog« – raskida s Pavlom, izabirući vrijednosti jednostavnog, pučkog života i manira.