RIJEKA – U HNK-u Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena »Tosca«, nakon »Madame Butterfly« druga opera iz »Puccini trilogije« koju još čini i »La Boheme«. Otkad je praizvedena 1900. godine u rimskom Teatru Costanzi, »Tosca« Giacoma Puccinija do danas je ostala jedna od najizvođenijih i najpopularnijih opera. Komponirana je prema izrazito naturalističkoj drami Victoriena Sardoua, dok su autori libreta Giuseppe Giacosa i Luigi Illica. »Tosca« se smatra vrhuncem Puccinijeva opernog verizma, a nakon nje Puccini više nije mogao dati savršeno oblikovan brutalni scenski realizam, te je krenuo putem jačeg isticanja lirske strane svog dramskog talenta.

Operu »Tosca« riječka je publika gledala već 1902. u izvedbi talijanske operne družine, a u Narodnom kazalištu u Rijeci premijerno je postavljena 1946. u režiji Riccarda Moresca i pod ravnanjem Borisa Papandopula. Uslijedile su i druge inscenacije u riječkom kazalištu, a dvanaest godina od posljednje premijere u Rijeci novo dramaturško-redateljsko viđenje »Tosce« dao je Marin Blažević. Kao i u svojim prethodnim opernim režijama, Blažević je kanonskoj Puccinijevoj operi pristupio na inovativni način, poigravši se kazališnim konvencijama koje se uobičajeno očekuju od postavljanja klasičnih opernih djela.

Imaginarni susret

Tako su tri čina »Tosce« inscenirana na tri posve različita načina, u trima raznorodnim kazališnim estetikama. Prvi čin odvija se onako kako je Puccini i zamislio – u Rimu 1800. godine u crkvi San Andrea della Valle. U prvom činu scenografi Alan Vukelić i Marin Blažević, te kostimografkinja Sandra Dekanić, evociraju tradicionalni operni historicizam koji ona nešto klasičnija kazališna publika najviše voli. Drugi čin vremenski je smješten u Zagreb 1941. godine, čime se Blažević referira na trend osuvremenjavanja, odnosno aktualizacije dramske radnje neke opere, svjestan činjenice da se takvim vremenskim i prostornim transponiranjima operni predlošci često odupiru.

Foto: M. GRACIN

U drugom činu tako je Marin Blažević zamislio imaginarni susret Ante Pavelića (Scarpije) i operne dive Zinke Kunc (Tosce), postavljajući pitanje kako bi izgledala hrvatska povijest da je Kunc umjesto u Metropolitanu te jeseni 1941. gostovala u Zagrebu. Na prvu ovakvo postavljanje drugog čina »Tosce« može djelovati »nategnuto« i nepotrebno, no kad se uzme u obzir da je Floria Tosca znamenita pjevačica, a brutalni Scarpia prefekt rimske policije – odnos umjetnika (Toscina ljubav Mario Cavaradossi je slikar) i silnika na vlasti zapravo je u različitim vremenima uvijek isti, što se u trećem činu Blaževićeve inscenacije proteže i u današnje vrijeme, s vremensko-prostornom odrednicom »Danas. Negdje.« – čime se zapravo naglašava univerzalnost tematike Puccinijeve opere. Treći čin lišen je dekora, naglasak je na oblikovanju svjetla Dalibora Fugošića i Marina Blaževića, a u središtu su dramski odnosi među likovima u kojima do izražaja dolazi pjevačko-glumačka osobnost samih izvođača i intenzitet njihove suigre.

Idealna podjela

Tijekom trosatne izvedbe publika je prošla kroz tri moguće inscenacije »Tosce«, s time da Blaževićeva dramaturgija i režija ne odstupaju od libreta i Puccinijeve glazbe. Orkestrom Opere na premijeri je ravnao Kalle Kuusava, pod čijim je vodstvom do punog izražaja došla važna uloga orkestra u »Tosci« gdje on reagira na ugođaj i misao svake rečenice, ilustrirajući svaku promjenu situacije. Treba istaknuti i zbor Opere, koji je u pojedinim dionicama bio postavljen na balkon riječkog HNK-a.

Podjela »Tosce«, u riječkim okolnostima, bila je – moglo bi se reći – gotovo idealna. Svojim lijepim sopranskim glasom Kristina Kolar bila je dojmljiva u ulozi ljubomorne i strastvene Tosce, koja je za voljenog čovjeka sve spremna žrtvovati. Kolar je izvrsnog partnera imala u gostujućem solistu – tenoru Domagoju Dorotiću, koji je svojom interpretacijom Marija Cavaradossija nekoliko puta tijekom izvedbe popraćen pljeskom, kao i Kristina Kolar. Posebno treba izdvojiti njihove dionice u prvom činu, koje se prepliću i sjedinjuju u širokoj razvedenosti tople ljubavne melodije.

Maestralni Giorgio Surian u ulozi Scarpije

Kazališni mag Surian

Vrhunac prvog čina bio je nastup Giorgia Suriana – od prvog pojavljivanja podlaca Scarpije ovaj operni i kazališni mag osvojio je pozornicu i publiku, dok je Surianova izvedba Scarpijine arije u kojoj likuje zbog skore pobjede nad Toscom za pamćenje! Drugi čin dobrim dijelom pripada demonskom Scarpiji, podlom udvaraču koji brutalnim mučenjem zatvorenika izmamljuje ljubavnu privolu nesretne Tosce (u riječkoj predstavi tortura se odvija u ustaškom zatvoru). U drugom činu Tosca (Kristina Kolar kao Zinka Kunc u kopiji kostima iz »Tosce« Metropolitana) izvodi čuvenu ariju molitve, a zatim probada Scarpiju (Pavelića) nožem. U trećem činu pozornica je ogoljena, prekrivena gustim dimom, a u prvom je planu bravurozni duet Tosce i Cavaradossija, dok kobni plotun najavljuje smrt…

Ulogu političkog zatvorenika Angelottija pjevao je Luka Ortar, a u interpretaciju Crkvenjaka Ivan Šimatović unio je i dozu komičnosti. U ulozi Spolette su Saša Matovina/Sergej Kiselev, Sciarrone i ključar Anđeoske tvrđave je Slavko Sekulić, a Glas Pastira je Vanja Zelčić. Premijerna publika ispratila je novo viđenje »Tosce«, izvođače i autorsku ekipu dugotrajnim pljeskom i glasnim povicima odobravanja.