Tjedan plesa u epidemiološkom razdoblju ugostio je dvije predstave koje tematiziraju muku tijela u radikalnoj izolaciji. Prva predstava, naslovljena »Flesh« (Meso) francuskog vizualnog umjetnika i kompozitora Francka Vigrouxa, uprizoruje dugotrajna zvukovna i slikovna stanja (kombinacija elektroničke opere, instalacije i performansa), u kojima tijelo više nema realne parametre prostorne i vremenske orijentacije. Tijelo ne zna gdje je, nema čvrsto tlo kao uporište, ne može se osloniti ni na zvučnu ni na prostornu predvidljivost ljudskog okoliša. Umjesto toga, tijelo »lebdi« u digitalno »neomeđenom« i zvukovno jednolično ritmiziranom teritoriju mašte. Sve što takvo tijelo proživljava je fantastično lijepo, stilizirano, estetizirano, slično izbliza snimljenim i mnogo puta uvećanim teksturama, čija pravilnost djeluje kao viši poredak. Digitalna projekcija pritom obuhvaća čitav prostor kazališta (zajedno s gledalištem), a ne samo pozornicu.

Prostor sudara stvarnosti

Istovremeno se virtualnost, kao stanje, pokazuje zavodljivim, ali i destruktivnim halucinogenim iskustvom, u kojem »meso« (dlaka, koža, kosti) vidi samo sebe kao anomaliju u digitalnom okolišu, zbog čega se okreće protiv sebe i nastoji ukinuti vlastitu »nezgrapnost«. Glazba se toliko pojačava da se čini da čitav okoliš »vrišti«, kao što i slika dobiva stroboskopsko pulsiranje, zbog čega postaje nepodnošljiva za gledati. Na taj nas način predstava vizualno i akustički provodi cijelom skalom digitalnih fantazija: od ugodnog bijega iz poznate stvarnosti do mučne izgubljenosti u halucinacijama.

Iz predstave »Flesh«

Uzimajući kao predložak prizorište automobilske nesreće iz dvaju Ballardovih romana, Vigroux postavlja pitanje što ćemo s mesom/tijelom u svijetu naprednih tehnologija. Na sceni su tri »viseća robota«, kutije prekrasnog dizajna, koje se mogu tretirati i kao performeri. Ali njihova pokretljivost ili njihov ples, sastavljen od polaganog kretanja gore-dolje i lijevo-desno oko neke viseće osi, ne može se usporediti s kompleksnošću živog tijela na sceni. Tim više jer su izloženi strojevi ujedno i automobilski motori, osamostaljeni nakon automobilske nesreće, poput organizama koji su čvršći i jači od ljudskih tijela, s pretenzijom da ih nadomjeste.

Plesne umjetnice Azusa Takeuchi i Céline Debyser pojavljuju se pod maskom vlastite kose koja prekriva lice, bose, u ogrtačima od dugog ovčjeg krzna, dakle gotovo kao dugodlaki i civilizacije lišeni praljudi, čija nepokretnost – paraliziranost – u prostoru »eksplozije slike« govori o tome da nas tehnologija lako može i degradirati ispod razine ljudskosti, a ne samo pomaknuti iznad onoga što naše tijelo standardno izvodi. Sudar visoke tehnologije, sposobne za brzine i frekvencije fantastičnih razmjera, s bazičnim »skamenjenostima« ljudskog tijela, stvara na sceni snažni kontrast, u čijoj je emocionalnoj zoni mjestimice teško boraviti. U nekoliko navrata morala sam zbog buke začepiti uši ili zbog prejakih bljeskova zaklopiti oči. Ali riječ je i o predstavi koja se nikad ne zaboravlja, jer je trenutak automobilske nesreće produljen prema čitavom iskustvu današnje civilizacije, uvjerene da juri k sve većem napretku i često nespremne na udese koji se putem zbivaju zbog prebrze i previše neoprezne vožnje.

Prostor osobnog rituala

Kanadska umjetnica Daina Ashbeey u predstavi »Serpentine Serpentine« koristi samo svoje nago tijelo u polaganom gmizanju uskom trakom plesnog poda. Rad sa sporim sklapanjem i rasklapanjem svog tijela, ne dozvoljavajući mu hodanje, već isključivo poniranje i puzanje, koje se (sizifovski) i s minimalnim koreografskim izmjenama ponavlja kroz devedeset minuta izvedbe, upućuje da je u pitanju osobni ritual. Publika ne zna porijeklo tetovaža na tijelu umjetnice (mačke, zmije, vegetacija), niti je upoznata s emocionalnim kontekstom koji je nagoni da se kreće samo horizontalnom površinom svog polegnutog tijela. Kako predstava odmiče, sve više pratimo njezin umor, znojne udove, težinu disanja, dekoncentriranost, mjestimice i frenetičnost pogleda kojim se prisiljava precizno ponoviti ritualne zadatke. Rad na samoiscrpljivanju ovdje, međutim, svjedoči o velikoj izdržljivosti ljudskog tijela. Zvukovno je prate električne orgulje i glazba Jean-Francoisa Blouina.

Kao i u slučaju predstave »Flesh«, publika je pozvana na što veće stapanje s iskustvom samog performansa, čija sporost inzistira na tome da ne smijemo skrenuti pogled, ne možemo ubrzati scensku pasiju ili muku, nije nam dozvoljeno predahnuti. Utoliko su prve predstave ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa gotovo alarmantne po pitanju aktualnog stanja ljudskog tijela: ono je višestruko nemoćno, sve usporenije i usporenije što su nam brže tehnologije na raspolaganju, sve manje vično elementarnom pokretu, a kamoli elaboriranom (socijalnom) plesu. Posebnu temu zasluživala bi i usamljenost stanja kojima se bave obje izvedbe, njihova fanatična okrenutost prema sebi, a ne prema drugima. Ni »Serpentine Serpentine« nije izvedba koju ćemo lako izbrisati iz sjećanja, tako da bi se moglo reći da se njezina dramaturgija nastoji duboko utisnuti u svijest gledatelja, učiniti da tretiramo kazališno tijelo kao neizbrisiv otisak u inače potpuno digitaliziranom okolišu.

Svakako dojmljiv i naglašeno ekološki početak manifestacije koju opravdano godinama smatramo vrhom domaće izvedbene kulture: Tjedna suvremenog plesa.