ZAGREB – Dugo smo čekali da HNK pokaže još neke znakove života izvan dizajnerskog kiča svih svojih manifestacija i ispraznosti dramskih sadržaja velike pozornice, ali vrijedilo je: predstava »Zbilja« eksperimentalnog filmskog i kazališnog redatelja Tomislava Šobana (ovdje i scenografa) konačno se bavi suvremenim pitanjima dramaturgije, glume i scenskog pisma. Uprizorena je u Tonskoj dvorani HNK-a, dakle u nevelikom prostoru na vrhu zgrade koja je već dugo nagluha, bolje rečeno sustavno ne čuje ni glasove izvana, ni glasove iznutra. Njezine »membrane« i pregrade su izvedbeno naglašene i scenografski: između publike i izvođača je stakleni zid premrežen mnogim drvenim okvirima koji blago ometaju i slušanje i gledanje, ali koji samim time stalno vitaliziraju i izoštravaju intenzitet pogleda i osluškivanja glumaca. Oko i uho love detalje, traže glumce i njihovu frekvenciju, naginju glave, ispravljaju se na stolcima. Glumci su, dakle, »iza paravana«, u drvenim kutijama, nalik šalterima.

Kutije su i njihova tijela iz kojih nastoje izaći zvukovi mimo uobičajenog protoka pristojnosti, suzdržanosti i robotske poslušnosti, ali pokazuje se da su tijela toliko duboko zarobljena konvencijama da svaki otklon ili postaje humorna burleska ili se gasi zbog svoje (plesne, glazbene) ekscentričnosti.

Beketovska orkestracija

U sličnom eksperimentu glumac Livio Badurina sudjelovao je nedavno i s glumicom Jelenom Miholjević, uz koreografsko i redateljsko vodstvo Ksenije Zec u Exitovoj predstavi »I je i nije«, tako da se čini da je predstava »Zbilja« nastavak ili diptih srodnog istraživanja. A istražuje se »podjezičnost«: sve ono što je emocionalna intonacija, frustracija, tik, nesvjesna gesta, niz socijalnih manirizama. Jezik je zamijenjen glazbom koju potpisuje Miro Manojlović, a čija nenametljiva asocijativnost dopušta glumcima da rade sa zvukom kao svojim živim, no istovremeno ne i nametljivim okolišem. Ako ih vanjski zvuk pokreće, unutarnji ih ograničava. Zvuk je, dapače, ovdje metafora socijalnosti. Stvara zonu ponašanja u kojem se ne smije preglasno viknuti, zastenjati, zavapiti, zajecati, zazvati ili odvrnuti ton smijanja. Čini se kao da glumci stalno udaraju u nevidljiva ograničenja, smanjenja, upozorenja, redukcije, tjeskobna sužavanja kretanja. Pale se i gase. Čim ih nešto ponese, taj impuls se promptno stišava. Jedino (nenašminkana) lica Nine Violić i Livija Badurine ostaju stalno titravo živa, nesuspregnuta, prebogata nijansama zbunjenosti, nemira, nesnalaženja, nepristanka na rutinsku koreografiju »uslužnog« svakodnevlja. Sve ono što Beckett govori tekstom, glumci ovdje izgovaraju licima i pokretima, ritmizacijom malih i velikih unutarnjih praznina i posezanja za nekim tko stalno ostaje udaljen ili nedostižan. Zbog toga ih je tako zanimljivo gledati.

Vrlo brzo shvatimo da su posve razdvojeni u sličnoj Nigdini, kao i da pred nama nije predstava o mogućnostima susreta, nego o bujanju i kuljanju neutaživih emocionalnih nemira. I dramaturgija Marina Lisjaka kao da se više oslanja na »nestajanja« likova, na njihova zamiranja i zaustavljanja, nego na momente kada glumci uspijevaju izgovoriti svoj unutarnji sadržaj.

Primjerice, Nina Violić u jednom trenutku kaže: »Ispričavam se, pala sam, ali ne morate se vi žuriti, mislim da sam slomila kuk, ali sve je u redu, samo vi polako, užasno me boli, ali mogu ja čekati, ne brinite.« Naravno da humor ove prepristojne izjave nimalo ne smanjuje činjenicu da junakinja čitavo vrijeme minorizira svoju vrijednost i čak svoju fizičku ozljedu, odnosno da je navikla živjeti u sustavu u kojem ljudi nisu bitni. Čak ni samima sebi. Toliko je duboko internalizirano nasilje poništenja pojedinačne vrijednosti našeg postojanja. A i toliko je pounutrena i prateća mizoginija da se ženski lik ima potrebu praktički ispričati zbog svog postojanja. Sigurno i ono nekome bar malo smeta. Ovaj feministički sloj izvedbe vezan je i za habitus Nine Violić kao glumice koja će se slatko nasmijati političkom poništavanju, a ne samo potonuti u njega. Odigrat će točku apsurda i samim je time raspršiti. Za razliku od nje, Livio Badurina je sanjar koji se stalno zapliće o svoje snove, odjeću, predmete. On je varijanta Bustera Keatona, laganog kao perce u svijetu u kojem ljudi obično teže nekoliko tona. Ta lakoća i neka neobična spiritualnost osobe koja »odskakuje« od zidova čine ga lirskom protutežom seciranja malih dramskih smaknuća slobodnih reakcija, koje istražuje Nina Violić.

Režijska vještina

Koliko je meni poznato, »Zbilja« je prva predstava sjajnog eksperimentalnog redatelja Tomislava Šobana i kazališni rad koji najavljuje umjetnika koji zna raditi s glumcima, duboko promišlja svaki kadar scenskog prostora i na različite lucidne načine osluškuje i spaja filmsku i kazališnu izvedbu. Obraća veliku pozornost na detalje svjetla, zvuka i glumačke orkestracije. Unekoliko je blizak poetici skupine BADco i njezina redatelja Gorana Sergeja Pristaša, ali mnogo ga više nego Pristaša zanima rad s glumcem, negoli filozofsko pitanje »kako i zašto gledamo« jedni u druge. Opet, pametna uprava angažirala bi Šobana za daljnje kazališne suradnje. Vidjet ćemo što će učiniti zagrebački HNK.