RIJEKA – Svaki pucanj iz pištolja u povijesti odjeknuo je neviđenom jačinom i signalizirao je kakvu promjenu, na društvenom, političkom i(li) pak individualnom planu. Pucanj iz pištolja imao je veliku ulogu i u životu protagonistice, dramaturginje, scenaristice i redateljice Jasne Žmak, što je i naznačila već na samome početku svoje pobjedničke predstave s BITEF-a »This is my truth, tell me yours«, koja je izvedena u sklopu ovogodišnjeg festivala TranziT.

Predstava je to režijski i scenografski zapravo vrlo jednostavna, a njezina neosporna kvaliteta počiva na izvrsnome (autobiografskom) dramskom predlošku koji naoko jednostavnom tematikom (postmodernom koncepcijom subjektivne istine) zahvaća mnogo šire.

Implicitna narav naziva

I sam naziv predstave koji je implicitne naravi sugerira poveznicu predstave i kakve velike istine, a radi se o životnoj priči protagonistice koja počiva na razmeđi dramske predstave i izvedbenog predavanja, žanra koji pak podrazumijeva umjetnički čin, no s akademskom podlogom. U tom smislu valja spomenuti i to da se autorica vješto poigrava finalnom odrednicom predstave, pitajući se u jednome dijelu što bi bilo kad bi se pretvarala da je izvedba zapravo predavanje, nastavni proces na koji je kao visokoškolska djelatnica navikla, što bi joj moglo (i) umanjiti razinu anksioznosti.

Sukladno tome, ako bismo odredili funkcionalni stil kojim se autorica u svojem obraćanju publici koristi, bila bi to kombinacija razgovornog stila (koji u trenutcima zadržava razinu onog visokog), kao i znanstvenog, zbog ukazivanja na suštinsku prirodu same umjetnosti, odnosno njezine procesualnosti, kao i na autorsku poziciju.

Anksioznost, seksualnost, patrijarhat, feminizam, umjetnost, pucanj, tinitus – sve su to motivsko-tematske silnice koje omeđuju ovu predstavu simboličnim čvrstim akrobatskim obručem za koji se na samome početku moglo kome činiti da oko protagonistice, autorice, talasa, može u svakom trenutku pasti, no što je predstava više odmicala kraju a da kolut nije pao, bilo je posve jasno kako autorica taj kolut vrti uporno i znalački.

Pištolj i anksioznost

Već sam početak predstave označio je dolazak autorice na pozornicu koja se okrenuta leđima ritmički ubrzano obraća prisutnoj publici, a nakon uvodnog pozdrava pojašnjava razlog zbog kojeg u ruci drži pištolj te napominje kako (sama) izvedba u njoj izaziva anksioznost, i to veću no što osjeća svega nekoliko trenutaka kasnije kad okrenuta licem prema publici povlači hlače i ostaje gologuza.

Takvo početno isticanje prisutne anksioznosti u izravnome obraćanju publici svojevrsna je poveznica i(li) most na relaciji individualno/osobno-javno. Iako autorica nedvosmisleno kao razlog za prisutnost anksioznosti ističe sam izvedbeni čin, prisutnost anksioznosti u slučaju izvedbe može se također odnositi i na ono što izvodi, jer ipak se radi o ogoljivanju, to jest autobiografskom kazivanju, a uz to, anksioznost je potencijalno prisutna u autorice zbog nemalog broja gledatelja, kao i zbog same izvedbe koja podrazumijeva i šire aspekte društvenog (očekivanja) te pritisak.

Tinitus kao metafora

»Umjetnost je prilično sjebana, jer sjebala je i nju samu«, čut ćemo, i to konzumiranjem kulturnog sadržaja – predstave koja je uključivala interakciju s publikom, s njom, a buka koju je prouzročio pucanj pištolja čiji je okidač sâma povukla u nje je izazvala sudbonosni tinitus. Tinitus je u Žmak oznaka medicinskog stanja koje karakterizira konstantno zujanje u ušima, dok je u metaforičkom smislu središnja tematska okosnica ili motivsko sjecište autorske/vlastite percepcije, introspektivnosti koja se ogleda u unutrašnjim previranjima i promišljanjima, kao i umjetničke pozicije, odnosno umjetnosti općenito – njezine uloge i njezinih granica. Uz to, tinitus (p)ostaje metafora i(li) signal prisutne traume, no također s obzirom na prirodu tôg medicinskog stanja koje ovisi o nekim vanjskim faktorima, pa i samome stresu, tinitus može upućivati i na društvenu kakofoniju koja ne dopušta tišinu, mir. Egzistencijalistički (ko)notirano, autoričina je predstava sredstvo suočavanja s vlastitim ograničenjima, no u konačnici (i) čin slobode.

Foto Nikola Blagojević

I početno naznačen sredovječni ćelavi muškarac, čije isticanje kasnije opravdava, kao i glumac Marko Mandić (i Mandić Machine) poveznica su s kasnije razloženom problematikom feminizam-patrijarhat-seksualnost. U pozadini cijeloga narativa koji autorica veže uz spomenutoga glumca, razvidna je osnovna tema seksualnosti te njezina veza s patrijarhatom, jer Žmak govori o internaliziranoj mizoginiji, pa i sramu zbog vlastitog tijela, kao i odgođenome prihvaćanju vlastite seksualnosti (ističe i s koliko je godina prvi put doživjela orgazam). Ne bi li sve tô potkrijepila, navodi niz primjera iz kazališne umjetnosti, od predstave »MandićMahcine« u kojoj Mandić žene iz publike stavlja u seksualno kompromitirajuće ili ponižavajuće pozicije na pozornici, Vita Acconcija koji masturbira dok ljudi hodaju ponad njega ili pak Yvesa Kleina koji je koristio gole ženske modele.

Ženska seksualnost

Takvim primjerima autorica s jedne strane želi naglasiti kako su žene nerijetko svedene na tjelesnost, definirane su kroz prizmu seksualnosti ili žrtvovanja te su u nekim slučajevima tijela instrumentalizirana, dok su s druge strane prikazi muške seksualnosti i češći i društveno prihvaćeniji od prikaza ženske seksualnosti.

Glede seksualizacije ženskog tijela posve je jasno kako autoričino razlaganje sekvencionira složenost patrijarhalnosti u kojoj žene služe kao pozadina za mušku dominaciju i umjetnički izražaj, ali im se rijetko daje glas. Time u krajnjoj liniji želi nedvosmisleno podcrtati činjenicu o nejednakosti u (re)prezentaciji muške i ženske seksualnosti; muška seksualnost je otvorena, eksperimentalna i često slavljena, a ženska je seksualnost potisnuta ili korištena kao alat za muški užitak i(li) umjetničku ekspresiju.

Iz toga jasno proizlazi i ono što je autorica također željela naglasiti, a to je pitanje granica umjetnosti i njezine etike, posebice u kontekstu umjetnika koji koriste svoju moć s ciljem dominacije i kontrole, uključujući i ženska tijela, što Žmak izjednačava s patrijarhalnim strukturama moći. Kad autorica spominje granice umjetnosti, zaziva one radikalne performanse i umjetničke prakse koje uključuju fizičko i emocionalno izlaganje izvođača i publike. Iako i sama napominje da je umjetnost platforma koja propituje ili rasteže (društvene i osobne) granice, što u konačnici omogućuje kompleksnost i propitivanje tabu-tema, Žmak se pita do koje je granice, odnosno točke takva sloboda opravdana, a kad se radi o zoni eksploatacije. Posve je jasno, s obzirom na cjelinu i sve predmetne sastavnice, da tâ sloboda koja se (pre)često koristi kao argument za neutralizaciju kritike vezane uz etičke dileme za autoricu nije apsolutna, već sve ljudske djelatnosti, pa i umjetnost, moraju biti društveno odgovorne – jasno, prema pojedincima koje uključuje, s obzirom na njihovu ranjivost (tzv. etika skrbi).

Strukture moći

Patrijarhalne strukture moći u stvaralačkome univerzumu posebna su kritička silnica koja dohvaća pitanje kontrole narativa i sâmog tijela. U povijesti umjetnosti, no i u suvremenim radikalnim performansima, ženska su tijela, fizički ili simbolički, nerijetko pod kontrolom muških umjetnika, u čemu Žmak vidi oblik patrijarhalne dominacije.

Dok Butler rod tumači performativnošću, Žmak predstavom to dekonstruira i ukazuje na njihov društveni agens. Baš zato domeće se činjenica da patrijarhat (više) nije samo društveni problem već se reflektira i na umjetnost; u umjetničkom svijetu dinamika moći između umjetnika i njihovih subjekata ogleda se kroz kontrolu nad tijelima i samim narativima. Muškarci, umjetnici, posjeduju moć oblikovanja ženskih tijela prema vlastitim idejnim obrascima, a žene su onda kao rezultat sredstva izraza bez agensa.

I prema Foucaultovoj teoriji posve je jasno da môć ne dolazi samo iz institucionalnih izvora, već su društvene prakse (i umjetnost, umjetnički svijet – redatelji, umjetnici) također premreženi njome. Uzimajući u obzir činjenicu da je, prema autorici, umjetnost plodno tlo za sadnju takvih klica struktura moći, umjetnička bi praksa – legitimirajući ili perpetuirajući društvene nepravde – trebala biti u suglasju s etičkim pitanjima.

Etički podsjetnik

Predstava je stoga etički podsjetnik za umjetnost, način propitivanja pozicije i uloge žene u umjetnosti i (d)ocrtavanje umjetničkih granica. Ili, predstava je sažimanje kompleksnih odnosa patrijarhata i moći u umjetnosti i pokazni modus kako traumatskim podrivanjem nastaje svježe, originalno i posve aktualno djelo koje rezonira s publikom. Orvelovski, u doba sveopće laži, izreći istinu zaista je revolucionaran čin.