ZAGREB – Iako je drama »Tarzan« ušla u naše lokalne izvedbene prostore »na mala vrata«, kroz skromne gažerske izvedbe slovenskih i hrvatskih putujućih histriona, zapravo je riječ o kompleksnom i duhovitom komentaru na činjenicu da nekadašnji gospodar džungle pod udarom korporacijskih bagera više nema svoje zeleno utočište, a nema ni bezuvjetnu ljubav svoje družice Jane. Kako to vidi redateljski dvojac u sastavu Aleksandra Švabića i Dražena Šivaka, ne trebamo se ovdje baviti na mnogo načina izlizanom kolonijalnom fantazijom u kojoj je bijeli snagator postao kralj crnog kontinenta (to je već odradio Hollywood), već pitanjem kako funkcionira granica sirovo/kuhano, odnosno civilizirano/necivilizirano.

Olga Pakalović igra iznimno pragmatičnu, damski kondicioniranu, koliko i usamljenu Jane, koja teško podnosi neodjevenu majmunčad za svojim stolom, baš kao što i Marin Klišmanić u roli Tarzana s mukom razabire što bi točno trebao raditi na svom obiteljskom stablu s Jane, osim pariti se i eventualno popravljati puknute lijane. Drama pokazuje da kultura određuje međuljudske odnose i da koliko god bio jak zov primarne erotike nečije fizičke privlačnosti, na kraju o parovima odlučuje vrsta slobodnih aktivnosti koje oboje vole ili ne vole skupa raditi.

Oružana borba

Slovenski dramatičar također inzistira na tome da će tehnologija, bilo u obliku pištolja kojim raspolažu likovi, bilo kao vrsta alata za sječu šume, a u velikoj mjeri i kao struja za kojom žudi Jane, odlučivati o tome tko u divljini ima moć. S pištoljem i posve slaba osoba može poraziti fizički snažnog protivnika. Samim time, sve što znamo o odmjeravanju moći među primatima i ostalim životinjama u džungli odjednom postaje daleka povijest, a glavnu ulogu u svim šumskim relacijama zapravo dobiva ubojito oružje. Bilo bi zanimljivo spojiti Vilčnikovu dramu s romanom »Iznad svega« pulicerovca Richarda Powersa (objavljenom u izdanju Frakture 2022. godine) i vidjeti kako bezočno kapitalističko uništavanje šume dobiva brojna nova lica koja ne pristaju na automatsko rušenje drveća, pri čemu i neki Powersovi likovi odlučuju »tarzanovski« živjeti na stablima, točnije vezati se za njih aktivistički, zato da ih bageri ne bi srušili. Predstava nije didaktična, ali otvara problem nespojivosti sporog rasta i samoodržavanja biosustava nasuprot brzine destrukcije okoliša u epohi postfordovskog kapitalizma, kao što nas pita i o tome da li stvarno vjerujemo da je moguć »sretni« hibrid životinje i čovjeka ili nam samo trebaju fantazije o supermoćima i superherojima zato što smo u stvarnosti prilično onemoćala vrsta.

Hijena-mutant

Scenski i glumački veoma je dobro postavljen i odigran i ljubavni trokut koji se uspostavlja između lika Hijene (Dražen Šivak), Jane (Olga Pakalović) i Tarzana (Marin Klišmanić). Šivak maestralno igra životinjskog mutanta koji ne samo da je naučio ljudski jezik i svladao ljudske običaje, učeći na smetlištu iz ljudskih prehrambenih i medijskih preostataka, pritom među ljudima glumeći psa, nego je zadržao i svoj »životinjski šarm«: neobuzdanu, nametljivu i neumjerenu žudnju za parenjem, baš kao i za napredovanjem na evolucijskoj ljestvici (od životinje prema čovjeku). Na pozornici Šivak uspostavlja i glumačku kvalitetu negdje između »očaranog mužjaka« i srednjovjekovnog viteza potpuno u službi svoje dame, dakle kombinaciju koju je veoma teško odigrati, a koja ima veze s visokim stupnjem osobnog zanosa ili radikalnog entuzijazma. Inače bebe, psi, mačići i dupini postižu taj energetski naboj bez imalo napora, ali na sceni odraslih mnogo ga je teže evocirati. Utoliko je ovo glumački apsolutno Šivakova predstava, pri čemu mnoge humorne dionice izvedbe nastaju kao sudar pogrešnih čitanja »adekvatnog ponašanja« iz perspektive bilo ljudi, bilo životinja. Olga Pakalović odličan je izbor za žestoko svojeglavu i samosvojnu, akoprem i duboko usamljenu i neshvaćenu Jane, kao što je i Marin Klišmanić vrlo šarmantan kao nespretan i dezorijentirani Tarzan; zapravo više džentlmen starog kova nego »šumsko dijete«.

Scenografski, pozornicu čini jedna velika svilenkasta tkanina koja se kao zastor spušta iz zraka do gledališta, simbolički tvoreći prostor krošanja, a kasnije se lako zapakira u Hijenin kofer. I više od toga ni nije potrebno.

Glumačke bravure

S obzirom na to da je riječ o hit-predstavi koju svakako valja pogledati i zbog glumačke virtuoznosti i zbog ekokritičke teme, neću otkriti kako završava, ali hrabro je od Aleksandra Švabića i Dražena Šivaka kao redateljskog para što tijekom čitave predstave režijski destabiliziraju različite žanrove: melodramu, triler, klasičnu komediju običaja, tragediju, farsu, transvrsnu fantastiku itd. Kad god je velika pozornost poklonjena glumcima, a ne scenskim slikama, dobivamo socijalnu i emocionalnu nijansiranost u kojoj su postavljena i mnoga važna neizrečena pitanja. Primjerice, što je potrebno da neka veza uspije?

Koliku ulogu u sirovim strastima igra kultura? Zašto se »otpadnik« (zanimljivo je da je ova riječ izravno vezana za otpad od kojeg živi lik Hijene u predstavi) uvijek čini najvitalnijim likom neke male zajednice? Kakvo muško ponašanje zbilja izaziva divljenje žena? Je li u pravu nova evolucijska teorija koja tvrdi da žene za roditeljske parove u pravilu biraju altruistične muškarce? Je li altruizam vrlina u nestajanju, baš kao što je i džungla prostor u zatiranju, a možda su to i klasične heteroseksualne zajednice? Što bi se dogodilo da životinje (umjesto računala) stupe na mjesto alternativne inteligencije i održe nam lekciju iz ponašanja? I zašto dopuštamo da u ljudskim odnosima najglasnije govori oružje i oruđe, a ne priroda kao vrsta kolektivne inteligencije? Za jednu nepretencioznu predstavu na maloj pozornici Teatra &TD, to je odlična berba pitanja i živih izvedbenih sokova.