RIJEKA – Glumica Tanja Smoje za nekoliko dana odigrat će svoju posljednju ulogu kao članica riječkog dramskog ansambla u predstavi Mani Gotovac »Rastanci«. Igrat će glavnu ulogu, samu autoricu romana, intendanticu na čiji se poziv i priključila ovoj dramskoj skupini. Od tada pa do danas Tanja Smoje odigrala je brojne glavne uloge, no iz obiteljskih razloga odlučila je prekinuti suradnju i preseliti se u Zagreb. O rastancima, ljubavima i novim počecima razgovarali smo s prvakinjom riječkog teatra.

Pred vama je premijera predstave »Rastanci«, igrate glavnu ulogu – Mani Gotovac. Kakav je to osjećaj glumiti nekoga koga ste poznavali?

– Olakšavajuća je okolnost što ne igram Mani Gotovac, nego lik iz romana koji je vrlo nalik njoj i čija je priča vrlo slična njezinoj. Malo se šalim, ali zapravo i ne. Roman »Rastanci« je autofikcija. Od početka redateljica inzistira da ne igramo Mani Gotovac i Željka Senečića, već dva lica, u romanu i komadu nazvana Luv i Luz i njihovu ljubavnu priču. Nema imitacije, već inspiracije. Crpimo iz njihovih života i onoga što su bili, ali kao i uvijek filtrirajući to kroz sebe. Pojednostavljeno, ako očekujete čuti onaj njezin prepoznatljiv izgovor glasa »r«, neće ga biti. Igram ženu koja više od ičega vjeruje u ljubav i voli čovjeka koji je na mnoge načine povređuje.

U čemu se nalazite s tom ulogom, ima li nešto što vam je izrazito teško, Mani je ipak bila svojevrsna »antižena«?

– Moram priznati da se s pojmom antižene prvi put susrećem i uopće ga ne mogu sebi objasniti niti pretpostaviti na koga bi se vezivao, ali sigurna sam da ne bi uz Mani. U romanu, a i u životu, Mani je vjerovala u ljubav. Iskreno, istinski, beskompromisno i do kraja. Iznijela je brojne privatne i poslovne nedaće preko svojih leđa i dalje vjerujući u ljubav. Ona je romantična junakinja našeg doba. U tom smislu možda antijunak jer ova vremena nisu romantična i treba ih znati preživjeti.

Kemija s glavnim glumcem

Partner vam je zagrebački glumac Janko Popović Volarić, jeste li »kliknuli«?

– Da, jesmo. Od prvog pogleda i susreta na sceni. Kažu, a i sami znamo, da između nas postoji kemija, a ona se jedina ne može naučiti ili savladati vještinom već jednostavno ili jest, ili nije. Mi imamo tu sreću da jest. Neopisiva je radost imati partnera kojemu se lako i lijepo predati pa u potpunom povjerenju gradimo tako delikatne intimne svjetove dvoje ljudi.

Pretpostavljam da ste pripremajući se za ulogu pročitali i roman. Koliko će biti odstupanja od samog djela u predstavi?

– Bit će odstupanja u smislu da nije sve iz romana moglo ući u dramatizaciju, ali mislim da u onom najvažnijem nema odstupanja, u tome da se ispriča romantična drama. Tu je važnu ulogu odigrao dramaturg predstave Elvis Bošnjak. Uspio je dramatizirati roman da možemo pratiti priču, a što je moguće najzahtjevniji zadatak. Naša je dramatizacija filmska, izmjenjuju se scene, nekad između njih prođe i nekoliko godina. Raspon godina u kojemu se odvija radnja kreće od 70-ih do danas. Predstava kreće od kraja romana, od 2018. i otpetljava se u prošlost. Ponekad se izmjenjuju san i java.

Po završetku čitanja romana bila sam istinski ganuta. Čini mi se da kao iz tog dojma nastaje naša predstava. Redateljica Anastasija Jankovska je, osim što je glumica, i diplomantica režije u ruskoj školi koja se isključivo bavi magičnim realizmom. Ta magičnost, snovitost, emotivnost, patos, strast, teatralnost vidi se u našoj predstavi i u tome smislu opisuje Mani, jer čini mi se da sve navedeno opisuje i nju kao osobu.

Život u dva grada

Mani Gotovac je na jedan način važna osoba u vašem životu, na riječku pozornicu ste stigli upravo u njezinom mandatu, a evo sad kako čujem odlazite baš s njezinom predstavom?

– Da, istina. Došla sam u ovo kazalište pod njezinom intendanturom i vrlo brzo zadobila povjerenje igrajući lijepe uloge. Odlazim iz ovog kazališta igrajući nju u njezinom komadu prikladno nazvanom »Rastanci«. Nije moglo ljepše ni kazališnije. Opet mi se čini u njezinom stilu. Vjerujem da bi bila zadovoljna tim životnim teatrom. Pričom koja se zaokružuje. Žao mi je da se nisam imala priliku više družiti s njom privatno.

Zbog čega odlazite iz riječkog teatra, je li to isključivo zbog toga što već nekoliko godina zapravo živite u Zagrebu?

– Odlazim zbog obiteljskih razloga. Dinamika življenja u dva grada nam postaje opterećenje, a i moj sin uskoro kreće u školu u Zagrebu u kojem živimo od njegovog rođenja. Bivanje na dvjema adresama stvarno neće biti moguće.

Želim više upoznati filmski jezik

Kako vam se čini Zagreb iz glumačke perspektive, imate li već dogovoren neki angažman?

– Sigurno je da Zagreb nudi više mogućnosti na svim razinama, pa tako i na glumačkoj. Nemam dogovoren angažman, a nažalost ne postoji nešto kao mogućnost prelaska iz jednog kazališta u drugo. Možda bi takva mogućnost obogatila sva kazališta. Pomalo se osjećam kao na početku, što i jesam na neki način. Ono što imam dogovoreno i što me jako veseli je predstava u režiji Matije Ferlina, a dramatizaciji Gorana Ferčeca: »Canti di prigionia«, čija će premijera biti u Beču u petom mjesecu na značajnom festivalu Wiener Festwochen koji je i naručitelj predstave.

Kad biste mogli birati, kojoj zagrebačkoj kazališnoj skupini biste se rado pridružili?

– Kako sada odgovoriti na ovo politički korektno. Voljela bih u ZKM, zbog ansambla i predstava koje rade jer najviše podsjeća na riječki. Kažu to svi koji su radili u oba, po radnoj disciplini, odnosu prema radu, otvorenosti, familijarnosti. Posljedično su i njihove predstave dobre. U HNK-u Zagreb, zbog tradicije, kvalitete, ansambla, scene koja je nalik onoj koju poznajem i volim. Voljela bih raditi i u &TD-u, mjestu koje daje priliku mladim talentiranim redateljima, da promišljaju i bave se teatrom i temama koje ih zanimaju. Ali da mi se pruži prilika za neko od ostalih teatara, ne bih odbila.

Hoćete li se možda posvetiti više osvajanju filmskih uloga, Zagreb i u tom smislu nudi puno više mogućnosti nego Rijeka?

– Čini mi se da se i tu stvari pomalo otvaraju. U procesu sam snimanja filma »Proslava« prema romanu Damira Karakaša, a režiji Brune Ankovića. Imala sam sreću raditi »Sigurno mjesto«, nagrađivani film Jurja Lerotića, »Pelikan« Filipa Herakovića čija se hrvatska premijera tek očekuje. Pojavljujem se u »Tragovima« Dubravke Turić, igrala sam u kratkom igranom filmu Dalije Dozet »Jednog dana dogodit će se nešto strašno«. U pripremi sam za kratki igrani film Sare Hribar, prema scenariju koji je sama napisala, a nastao je njezinom fascinacijom redovnicama, onime svjetovnim u njima.

Sretna sam kad se bilo koje takvo iskustvo dogodi, jer mi postaje sve zanimljivije biti na filmskom setu. Želim još više upoznati filmski jezik i njegove zakonitosti.

Kako biste opisali godine provedene u riječkom teatru?

– Formativne, koje su me oblikovale kao glumicu. Zahvalna sam na svim pruženim prilikama, rastu i razvoju i onome što sada jesam. Uvijek smo bili mali ansambl, spremni na rad, istraživanje, podršku. Dobri jedni prema drugima.

Bilo je ugodno i nježno proći kroz ovaj proces

Kakva je bila suradnja s redateljicom Anastasijom Jankovskom? Kakva je atmosfera u ansamblu?

– Anastasija je, osim što je redateljica, i glumica zaposlena u HNK-u Split. To sigurno doprinosi njezinom još boljem razumijevanju glumca i procesa, s obiju strana. Ali pored toga je iznimna osoba puna nježnosti, topline, obzira kojim vodi proces, spremna biti odlučna u ostvarivanju svojih ideja i zamisli. Moram spomenuti i Mariju Klanac, njezinu asistenticu, glumicu čija je prisutnost, podrška i posvećenost tako dragocjena i predivna.

Bilo je više nego ugodno i nježno proći kroz ovaj proces, s nekim novim toliko divnim ljudima kao što su Janko, Anastasija, Marija, Marita Ćopo – scenografkinja i kostimografkinja predstave, Elvis… I svim ostalima već više ili manje poznatim od Pravdana Devlahovića koji nam je došao pred kraj procesa kao koreograf, a svojom energijom transformira crnu u bijelu boju, kao i cijelim anasamblom i studentima koji sudjeluju u ovom procesu.