Svojom aktualizacijom »Rigoletta«, Lary Zappia pocrtava svevremenost ljudske zloće, olako prihvaćanje tuđe nesreće i zluradu nasladu mase koja ne preza od niskih strasti i zločina
Premijera »Rigoletta« u režiji Laryja Zappije na riječkoj opernoj sceni završila je aplauzima publike u prvom redu slavljeniku Robertu Kolaru u naslovnoj ulozi, ali i Aljažu Farasinu (Duca) koji je osvojio riječku publiku minuncioznim tumačenjem razmetljivca koji ne priznaje granice morala. Između Rigoletta i Duce – brižnog oca i razvratnog bossa – u ovoj predstavi lebdi lik Gilde koju tumači Vanja Zelčić kao naivnu, a k tomu i slijepu djevojku, koja svjesno žrtvuje život spašavajući tako obojicu muškaraca koje voli.
Za razliku od originalno zamišljenog okruženja – Mantova i vojvodin dvor u 19. stoljeću – Lary Zappia smatra da nas se ovovremeni ambijent i pokvarenost današnjeg društva, mnogo više tiču. Zato njegovi protagonisti žive negdje na rubu grada, u kamp-kućicama ispod zaobilaznice. A taj ambijent njeguje jednaku okrutnost kao i bahati vojvoda i njegovi dvorjani.
Moralni kodeks
Svevremenost zloće
Svojom aktualizacijom »Rigoletta«, Lary Zappia pocrtava svevremenost ljudske zloće, olako prihvaćanje tuđe nesreće i zluradu nasladu mase koja ne preza od niskih strasti i zločina. Sve to vidljivo je u prvom činu, gdje veća grupa muškaraca – besposličara, švercera i kradljivaca – podvodi mlade djevojke Vojvodi, primitivcu razdrljene košulje i dlakavih prsa kojima dominiraju lanci i medalje… Prizori što slijede vode priču do Rigolettove tajne, ali i ostvarenja Monteroneovog prokletstva. Režijski su događanja prikazana realistično – sve se zbiva u zamagljenoj atmosferi zla, gotovo u mraku koji krije izopačenost, čujnu jedino u glazbi… I odličnom zborskom »Zitti! Zitti!…« (zbor uvježabali Igor Vlajnić i Robert Homen).
Lary Zappia Rigoletta predstavlja kao bogalja, prisiljenog igrati Vojvodinog zabavljača u mračnom poslu. Robert Kolar je scenski donio čovjeka razapetog između posla i obitelji, pod stalnom prijetnjom kletve koja zlokobno visi nad njim… On je pjevač sonorna glasa u potpunosti primjerenog ulozi Rigoletta, a daljnjim će izvedbama zasigurno učvrstiti i psihološku stranu lika, u prvom redu u iskazu osjećaja.
Emocija u glasu
Vanja Zelčić je nakon deset godina malih uloga i pjevanja u zboru, stigla na scenu u osjetljivoj i nadasve emotivnoj ulozi Gilde. Njen, nedvojben, glasovni potencijal nije došao do punog izražaja u ovoj kompleksnoj roli, pri čemu joj dirigent Robert Homen – nije pomogao. Općenito govoreći, za interpretaciju arija kakve je Verdi napisao za Rigoletta i Gildu, potreban je minunciozan rad s dirigentom koji zna kako ostvariti sadržajne boje i emociju u zapjevu pjevača.
I na kraju pitanje: Što se dešava s titlovanim prijevodom? Već druga premijera (»Andrea Chenier« pa sad i »Rigoletto«) ide s nečitkim titlom, pa se uistinu treba zapitati zbog čega je i za koga Lary Zappia radio prepijev teksta na hrvatski jezik? Ako riječka opera namjerava dobiti novu, pa k tomu i mladu publiku, mora im barem omogućiti da shvate o čemu se radi u predstavama!
Glazba
Vraćajući se »Rigolettu« u New Yorku i uspjehu Millerove predstave u Londonu, treba odmah reći da Rijeka nema toliko publike da bi se bilo kakva – pa i najbolja produkcija – zadržala duže na repertoaru. Osim toga, tradicionalna operna publika preferira raskošno kostimirane predstave, u kojima im se čini da ih se muzička izvedba više doima.
U vrlo dobro promišljenoj režiji Laryja Zappije, scenografiji Dalibora Laginje, kostimima Sandre Dekanić i sjajnom osvjetljenju Denija Šesnića – nema, zapravo, ničega što ne ide uz priču na kojoj je Verdi gradio svog »Rigoletta«. Realizam (koji netko može smatrati neprimjerenim) samo žešće upire prstom u ono što je Verdi želio reći glazbom, a uz snažnu, pedantno izdiferenciranu i strastveno vođenu muzičku partituru, sve bi dobilo punoću, na čijim krilima bismo još dugo pamtili ovu predstavu. Što se muzike tiče – odsvirano je ono što piše, ali od prvih taktova glazbena je izvedba bila ravna, bez impulsa i emocije, a svaki dinamički crescendo orkestra – prekrio je pjevače. To zasigurno nije bila Verdijeva ideja. A zato je i prava drama – izostala.
