PULA U Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula premijerno je izvedena predstava »Egzorcizam« Dalibora Matanića koji se prihvatio i režije, njegove druge u ovom kazalištu nakon »Thelme & Louise«. Matanić je u predstavi pokušao ispričati priču o istjerivanju đavla kao činu koji nije isključivo vjerski, niti nužno individualan u smislu da svaki lik u predstavi ima svoje demone.

Drugim riječima, njegova poruka je da »cijelo društvo treba pročišćenje«, a da bi to prikazao, upustio se u teatarsku horor avanturu koja će malo koga ostaviti ravnodušnim, iako možda neće svi pohvatati sve konce.

Glumačko otkriće

»Egzorcizam« će nekima vjerojatno biti šokantan i težak – ima tu seksa, krvi i nasilja, dok je religija, koliko god uočljiva, suštinski tek sporedan sastojak u priči čija fabula, iskreno rečeno, nije cijelo vrijeme sasvim jasna, a tu mislimo na žestoki drugi dio predstave i njenu završnicu. U prvom dijelu gdje se napetost itekako osjeća u zraku, likovi raspravljaju o smislu egzorcizma, postojanju sotone i gubljenju vjere, ali sve je to daleko od emotivne bombe koja eksplodira u drugom dijelu.

Predstava je mračna, bez trunke nečega što bi moglo asocirati na crni humor, a svemu tome pridonosi tek najnužnija neonska rasvjeta koja upozoravajuće treperi da bi se u jednom trenutku ugasila i ostavila likove i publiku u potpunoj tami.

U polumračnom i jezovitom prostoru suočit će se likovi »Egzorcizma«. Tu je psihijatrica Sofija (Senka Bulić) čija je averzija prema crkvi, a pogotovo kada se radi o ritualu egzorcizma, jasna od prve rečenice kada cinično pita koliko je života crkva uspjela spasiti, nazivajući egzorcizam srednjovjekovnom metodom.

Njenim stavovima suprotstavljen je svećenik Viktor Supilo (Janko Popović Volarić) koji se sprema za svoj prvi egzorcizam, u čemu mu pomaže pomoćnik (Manuel Kaučić). Dok je Sofija uvjerena da kao psihijatrica može pomoći svakome, na scenu stupa Vera Artuković (Helena Minić Matanić, koja se vratila na pozornicu nakon dvije godine), koja joj odbrusi da nije uspjela pomoći njenoj sestri Maši (Nika Ivančić). Ubrzo se u priču upliće televizijska novinarka Lidija Arežina (Lana Gojak) i njen snimatelj Boris (Marko Braić).

Sofija će činjenicu da Maša čuje glasove objasniti psihološkim problemima, gubitkom oca i potisnutim emocijama, dok se smijulji Supilu koji se trudi napraviti obred. No, stvari nisu toliko jednostavne niti crno-bijele: svatko u ovoj priči, uključujući i one koji brane racionalni pogled na svijet, kao i one kojima je poslanstvo da šire i brane vjeru, ima svoje prljave tajne i demone koji će izaći na vidjelo i s kojima će se morati suočiti. Neće to biti lako ni za publiku, niti za glumce koji su se svojski potrudili da bi ostvarili što upečatljivije uloge.

Pravo glumačko otkriće ove produkcije je mlada Puljanka Nika Ivančić koja je tek završila Akademiju. Ona nosi cijelu predstavu trpeći psihičke i fizičke udarce te prolazeći kroz nevjerojatne transformacije bez da i u jednom trenutku izgubi na uvjerljivosti. Krhka u početku, jezivo misteriozna u sredini i prilično opaka na kraju – to je Maša Artuković koju je Nika Ivančić maestralno utjelovila.

Mračna atmosfera

Očito je da se na predstavi puno radilo, no najvažniji sastojak, pored priče i glumačkih izvedbi, je atmosfera. Pohvale zato idu i braći Sinkauz, Alenu i Nenadu, koji su uspjeli kreirati glazbu koja je nenametljiva kad treba, a teška i žestoka u ključnim trenucima, ali nikad nije iritantna i savršeno se spaja u »slagalicu strave« cijele predstave.

Kada je riječ o atmosferi, tu je još jedna stvar, a to je da je na novi način iskorišten dio INK-a. Publika je do Male scene dovedena kroz stražnji ulaz, potom vođena podrumom do gledališta na čijem ulazu ih je blagoslivljao svećenik iz predstave. U jednom trenutku dio radnje preselit će se u podzemlje zgrade što će publika promatrati uživo putem snimke koju snima snimatelj Boris. U tom podzemlju kriju se neke mračne tajne koje će isplivati na površinu u drugom dijelu predstave, no sama kazališna zgrada na ovaj je način dobila jednu novu dimenziju.