Suzana Marjanić: između zastava i kremšnita

Uz to što je namjera ovogodišnjeg festivala u prvom redu bila dostojno obilježiti 120. obljetnicu Krležina rođenja, Krležinom antitezom Evropa i/ili Balkan dodatno se moglo i est/etički citatno kontekstualizirati Krležinim kronotopijskim tumačenjima što to zaista donosi Europa danas

Razgovaramo sa Suzanom Marjanić, teatrologinjom i etnografkinjom stalno zaposlenom na Institutu za etnografiju i folkoristiku, ujedno i pasioniranom krleželoginjom te socijalnom i umjetničkom perfomericom. Povod razgovora je 2. Festival »Miroslav Krleža« što je početkom srpnja održan u Zagrebu, odnosno dva performansa koja su u sklopu festivala bacila novo svjetlo na ideju »intimne kronologije« Krležina života. 

  Sudjelovali ste u programu Festivala »Miroslav Krleža« s vrlo zapaženim događanjima: uličnim ophodom »Krležine adrese« te s »gastronomsko-nadrealističkim susretom« naslovljenim »Doručak kod Krleže« u izvedbi studentica i studenata Hrvatskih studija te polaznica Centra za ženske studije. Zašto ste za obje izvedbe izabrali za publiku vrlo teško dostupne rane jutarnje sate (od pet do sedam sati ujutro za »Krležine adrese«, pa onda od sedam do devet »Doručak kod Krleže«)? I zašto pristup Krleži mora krenuti baš doslovce od vremena njegova rođenja i od lokacije na kojoj je rođen? Zašto je potrebna toliko precizna rekonstrukcija njegova dolaska na svijet i njegovih omiljenih lokacija, pa čak i serviranje Krležinih omiljenih kafe-kremšnita? Je li u pitanju osobita vrsta »prizivanja duhova«?

   – Odmah na početku ističem da je riječ o kolektivnim izvedbama u kojima sam sudjelovala samo kao jedna od oblikovateljica koncepta i zaista ne znam je li riječ o najzapaženijim događanjima, no Vaš me podatak beskrajno veseli. Naime, ulični ophod, odnosno glazbeno-scensko događanje »Krležine adrese« kao i gastronomsko-nadrealistički susret »Doručak kod Krleže« oblikovala sam zajedno s Goranom Matovićem, ravnateljem festivala, i Dubravkom Zimom, profesoricom na Kroatologiji Hrvatskih studija, kao i sa nezaboravnim studentima i studenticama Hrvatskih studija (Martina Jurišić, Bojan Koštić, Martina Lončar, Veno Mušinović, Jurica Pačelat i Ivan Šaravanja) te podjednako tako nadahnutima polaznicama Centra za ženske studije (Petra Belc, Jelena Bulić, Zvonimira Milevčić, Jasmina Pavić, Petra Težak, Tatjana Tomić i Jadranka Žinić Mijatović). Pritom su se toj našoj heterogenoj izvedbenoj družbi ubrzo priključili i Ivan Colarić, Marija Geiger Zeman, sociologinja s Instituta Ivo Pilar, i glumac Ivica Gunjača. Dakle, mogu samo prenijeti segment vlastitoga iskustva u oblikovanju navedenih događanja. 

  Dramaturgija adresa

Što se tiče vremena izvedbe s početkom u 5 sati ujutro, bilo je dakako otpora i među pojedinim izvođačima kao i čuđenja nakon odaslanih mail pozivnica prijateljima, poznanicima, kolegama. No, okupilo se nas toga prijetećega kišnoga nedjeljnoga jutra osamdesetak ophodnika i ophodnica, što mislim da je i više nego dobra brojka za naš plemeniti diletantizam, da posudim sintagmu Gordane Vnuk. Pritom svakako bih voljela istaknuti etnoteatrologa Ivana Lozicu i teatrologinju Višnju Rogišić koji su odmah, s neskrivenim oduševljenjem, prihvatili vrijeme izvedbe i prepoznali da se radi o svojevrsnoj ironizaciji ritualnoga ophoda u urbanom ambijentu u tom alter-ritualnom dočeku Krležina rođenja – dakle, rođen je 7. srpnja 1893. godine u 7 sati ujutro u Dugoj ulici broj 7, današnjoj Radićevoj. 

 Koji su vaši budući projekti vezani za izvedbeno i teorijsko istraživanje Krležina traga? 

   – Moram priznati da se pomalo bojim riječi projekt; asocira me (u Matulinu duhu jezičnim poigravanjima i igrarijama) na znanstvene projektile, dok neki ljubavnički odnos, kao što voli reći Vladimir Dodig Trokut za svoj Antimuzej, vidim upravo u daljnjem radu na »izvedbi Krleže« (u tome iskreno zahvaljujem kolegicama Branki Tafri i Dubravki Zimi), naravno, ako mi se navedeno omogući s obzirom da je izborni kolegij »Miroslav Krleža: Vječno žensko i ono političko« u programu Kroatologije Hrvatskih studija svake druge godine i njegovo održavanje ovisi o tome hoće li se prijaviti dovoljan broj studenata i studentica. 

   No, što se pak tiče teorijskoga rada – nadam se svakako daljnjim teorijskim susretima s Krležom. Nedavno sam završila članak o Krležinu feminizmu, podnaslovljen »Saloma + Melanija, to sam ja!«, za časopis »Kazalište« jer me strahovito žaloste interpretacije koje u nekim Krležinim djelima iščitavaju navodnu autorovu mizoginiju. I pritom se uglavnom u tim interpretacijskim praksama, kojima se nastoji etički ubiti autor, dekontekstualiziraju Krležini fikcionalni i esejistički iskazi, ili se pak namjerno brkaju fokalizacije, dakako sve u smislu pragmatične tvrdnje navodnih dokazivanja vlastitih interpretacija, kao što se semantički i semiotički brka odjelita kategorija pripovjedača od kategorije autora. Navedenu obranu, u ovom slučaju Krleže, ujedno smatram i jednim segmentom vlastite slobodarske prakse.

   Naime, shvatili smo da u tom alter-ritualnom ophodu kroz Krležine adrese – gdje je prvu alter-mansiju, prema srednjovjekovnom pasionskom obrascu, činila Krležina rodna kuća i sadašnja spomen-ploča – moramo krenuti u pet sati ujutro ako želimo izvedbeno dočekati Subjektovo rođenje, rođendan (tako se Krleža autotematizirao u razgovoru s Enesom Čengićem) u 7 sati ujutro. Izračunali smo da nam je za svih šest mansija (svaka u trajanju od desetak minuta), s dolaskom do zaključne sedme mansije (opet u ironizaciji brojke sedam), pod nazivom »Doručak kod Krleže«, potrebno dva sata – jedan sat za izvedbu svih šest mansija, a drugi sat za ophod od Krležine rodne kuće do Gvozda 23 prema odabranim lokacijama. 

   Ukratko, da se dobije kakav-takav uvid u scenoslijed naših mansija, koje smo i ironizacijski nazvali alter-mansije, navela bih te lokacije. Dakle, prva alter-mansija, kojom je i otvorena naša procesija, održana je kod Krležine rodne kuće u Radićevoj gdje je rođen prije 120 godina. Nadalje, ta naša ranonedjeljna procesija odvijala se ispred hotela Palace i staroga Leksa (Trg J. J. Strossmayera 4). Ovdje svakako moram zahvaliti Silvani Čengić Voljevici koja nam je za treću alter-mansiju ustupila prava na Čengićeve razgovore s Krležom, odnosno za onaj segment razgovora koji tematizira »psihotičan« Krležin sukob s Lasićem zbog Lasićeve »Kronologije«. 

   Zatim četvrtu alter-mansiju uprizorili smo kod Meštrovićeva »Zdenca života«, petu ispred Krležina spomenika na Dubravkinu putu (rad kiparice Marije Ujević-Galetović) i šestu na platou u Krležinu vrtu nakon čega smo krenuli na završnu, rođendansku sedmu mansiju »Doručak kod Krleže« na prostranom platou Krležina i Belina doma. Za ovu smo prigodu odabrali te lokacije, sljedeće godine voljeli bismo raditi na nekim drugim Krležinim adresama, ako se pruži ovako sretna prilika. 

   Znači, struktura je »Krležinih adresa« u potpunosti otvorena, odnosno riječ je o otvorenoj dramaturgiji, da se poslužim dobro poznatom Suvinovom formulacijom. Tako smo za ovu inicijaciju »Krležinih adresa« kao početnu lokaciju odabrali mjesto, kuću Krležina rođenja, s obzirom da je ovogodišnje festivalsko izdanje posvećeno 120. obljetnici Krležina rođenja. Naime, kada sam jednom prigodom sa studentima/studenticama Hrvatskih studija napravila mali fotoperformans ispred Krležine rodne kuće na kojoj se nalazi spomen-ploča, a koja je postavljena tek 2000. godine, primijetili smo da je taj naš mali fotoperformans prerastao, sasvim slučajno, u akciju privlačenja pažnje. Zamijetili smo da je većina prolaznika ostala iznenađena navedenom spomen-pločom i otkrićem da je Krleža rođen u Radićevoj kojom zasigurno, ako ne svakodnevno, ali svakotjedno prolaze. Dakle, tko zna, možda sljedeće godine krenemo od njegova kraja, s Mirogoja, od njegova groba, grobnice – stiliziranoga stećka kao simbola južnoslavenske hereze. Da, mislim da bi to bio dobar početak – početak sa Subjektovim završetkom.   

Krležini kolači i Ivkina torta

Što se pak tiče rođendanskih kafe-kremšnita, navedeni smo kolač odabrali kao egzistencijalni podatak iz Krležina mladenaštva. Naime, kao što je zapisala Eliza Gerner – Krleža je volio slatko; tako je za kafe-kremšnite kao kadet u Pečuhu – dakle, riječ je o razdoblju Krležina kadetskoga školovanja između 1908. i 1911. – pisao ljubavne pjesme prema narudžbi prijatelja Milana Arka za njegovu djevojku. Inače, kako gotovo cijela naša kazališna družba obožava slatko, krenuli smo u potragu, u okviru onoga segmenta antropologije koji je poznat kao antropologija hrane, a kojom se u Institutu za etnologiju i folkloristiku, gdje radim, bave pojedine istraživačice u okviru projekta »Kultura prehrane u ozračju društvenih promjena 20. i 21. stoljeća«, u daljnju potragu za Krležinim slatkim.     Tako smo nedavno upoznali Laticu Ivanišević koja nam je ispričala da je Krleža volio i čokoladnu tortu, i to silom životnih ne/prilika. Naime, prema Latičinu životopisnom sjećanju saznali smo da je Ivka, Krležina domaćica, imala izrazito skučen kulinarski repertoar. Odnosno, Latičinim prisjećanjem: »Mi smo uvijek znali što će se jesti – pohani šnicli, pire krumpir i špinat ili pak juha, šnicli, krumpir salata. Od slatkog – samo čokoladna torta, onako sabijena«. Tako smo uz kafe-kremšnite isto tako poslužili i tu »sabijenu« Ivkinu čokoladnu tortu (sličnu smo pronašli u zagrebačkoj »Bečkoj kavani Aida«), a Jasmina Pavić, polaznica Centra za ženske studije i bivša studentica Hrvatskih studija, priredila nam je i »krležafine« – varijantu muffina posvećenih Krleži.   

Začarani mansijaši

Inače, što se tiče gastronomsko-nadrealističkoga susreta »Doručak kod Krleže« svakako bih istaknula da je Latica Ivanišević priredila i scenografiju Belinog stola za Krležu, što je bila i više nego emotivna instalacija u tom nadrealnom događanju koje je počelo u 7 sati ujutro, i za koje su se neki pribojavali da će zbog vremena događanja biti neposjećeno. Istina, što se tiče vremena izvedbe tu se nismo pridržavali kasnosrednjovjekovnih pasionskih izvedbi jer je njihov datum bio više određen i vezan uz povoljne vremenske uvjete nego uz crkvene blagdane (smijeh). Naime, gastronomsko-nadrealistički susret prekinula je danima najavljivanja kiša. 

     To najmlađe mansione, mansionke, ili kako su se međusobno ironijski nazivali – mansijaši ili pak mansinjori, mansinjorke, nije omelo da održe završni koncert pod trijemom Krležine kuće, i to koncert na temelju sljedećih Krležinih pjesama – »Sanjam o sjeni«, »Pjesma svjetioničara«, »Čežnja« i »Planetarijom«, a u izvedbi Bojana Koštića i Martine Lončar. Pritom je balada »Planetarijom« izvedena u pomaknutom, kajkavsko-istočnjačkom štimungu. 

   Inače, ovdje bih pridodala i lijepu misao Petre Belc, jedne od sudionica navedenih događanja, kao i autorice pete alter-mansije »San Filipa Latinovicza« koja se održala kod Krležina spomenika na Dubravkinu putu: »Što se precizne rekonstrukcije tiče, čini mi se da je na teorijskoj razini inzistiranje na takvoj simbolici navodnoga ‘prizivanja duhova’ unutar ovakvog tipa izvedbe (uličnog teatra) savršena strategija postizanja onog unheimlich ili uncanny (zazorno mi se čini kao neadekvatan prijevod) koje potom još intenzivnije, kako Erika Fischer-Lichte kaže, začarava svijet i dodatno uvlači, odnosno čak i gura izvođače i publiku preko ruba estetskog iskustva, u prostor u kojem se ostvaruje jedna ‘ugodna nelagoda’ zbog dodira sa ‘zbiljskim’ koje pak pripada prošlosti. Na praktičnoj razini, probuditi se u 3 ili u 4 sata ujutro da biste izvodili/prisustvovali izvedbi od 5 do 7 sati ujutro znači jedno dodatno začaravanje budući da ste još uvijek u polusnu«. 

  Osim toga, autorica ste i vrijedne studije o Krleži, a usudila bih se reći i krležofilka do srži. Mislite li da je Krleža kao umjetnička i politička figura danas bliži mitu nego leksikografskoj obradi i vjerujete li u moć tog mita – kojemu se i sama pridružujete, čitajući simboličke brojeve njegova rođenja (7. 7. u sedam sati itd.)…? 

   – Ne, ne, nikako – zaista vjerujem da nisam sklona mitizaciji već samo fascinaciji, iako mi je nedavno Bora Ćosić u jednom od razgovora nastojao ukinuti riječ fascinacija (smijeh). Fascinacija kreativnim energijama održava me u životu, a pogotovo u neizbježnim susretima s političkim i svakodnevnim neprijateljskim vampirizmom ili kao što je to srčano jednom prigodom izjavila Dunja Knebl – »Ne dam bedemu da mi uzme energiju«. Energiju plemenitoga rada trenutno pronalazim u radu s mladim ljudima s kojima sam i ostvarila navedene alter-ritualne izvedbe. Naime, mit u vašem pitanju pokriva značenje ideološkoga mita, i od njega zaista zazirem, kao što je ostalom sve vrste ideologijskih mitizacija razotkrio Krleža.   

Mit kao alternativa povijesnoj redukciji

Tako smo Krležino demaskiranje Meštrovićeva jugomesijanističkoga rojalizma uprizorili u trećoj alter-mansiji kod Meštrovićeva »Zdenca života«. Naime, autorica navedene mansije, Martina Jurišić, priredila je dramatizaciju pod nazivom »Nečastivi na Zdencu života«, i to kao evokaciju Krležina ideološkoga sukoba s Meštrovićem kao prorokom jugomitologije »Vidovdanskoga hrama«. Ukratko, riječ je o dramatizaciji Krležine glembajevske novele »Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo Nečastivoga« iz 1929. godine; okružen manifestacijom daleke ideje, jedan se Glembay, doktor Gregor, prisjetio trenutka kada je i kako od hegelijanca postao »satanist«. 

   No, kao folkloristica ili možda kao kulturna antropologinja, pored toga što istražujem sakralni i anarhičan mit, naravno, istražujem i ideološke mitove, o čemu sam, među ostalim, i pisala u knjizi o Krležinim »Davnim danima«. Naime, izvan konotacija mita kao svete i istinite priče ili pak kao otrcane, izmišljene, ideološke priče, treći – anarhičan put mita otvara se kao otpor ciničkoj politici moći na vlasti, kao alternativa postojećem svjetskom poretku koji vodi samo slobodnom protoku kapitala ali ne i slobodnom protoku ljudi. 

   Nadalje, što se tiče datuma, poigrali smo se – u smislu igre kao kreacije – ironizacijskim Krležinim pismom Mati Lončaru u kojemu je “kabalistički” (zaista pod navodnicima) Krleža protumačio datum vlastitoga rođenja. Odnosno kao što je zapisao: “Dijete je dakle rođeno 7. 7. 1893. u 7 sati ujutro (petak), a čitao sam u Miljukovljevim ruskim ‘Pariškim novinama’ god. 1938. jula da će se ova astrološko-kabalistička kombinacija javiti opet za nekoliko stotina godina, jer zbroj broja 1893 iznosi 21 (1+8+9+3), a to je opet djeljivo s tri (21:3=7), daje tri sedmice 7,7,7, a sudbina djeteta zapletena u ovom kolopletu od sedam sedmica – nije od ovoga svijeta – završit će svoj život na štakama! Bravo!” Ovaj Krležin “Bravo!” na završetku “kabalističkoga” tumačenja dodatno osnažuje Krležinu ironizaciju mitizacije vlastita rođenja. Naime, čini mi se da je pogrešno Krležu scenski interpretirati samo i isključivo vehementno, monumentalno i, recimo to tako, učeno po glumačkoj špranci glasno. Nešto se slično dogodilo i osamdesetih godina uglavnom u novinskim jednodimenzionalnim interpretacijama “monumentalne retroavangarde” Laibacha (Laibach Kunst) i NSK anti-ideologije, a bez prepoznavanja i NSK-ovske humoristične matrice.   

Himna kontradikcijama

Što je, po vama, temeljni zadatak festivala koji uzima ime Miroslava Krleže? Što biste istakli kao najvažnije dosege drugog izdanja tog festivala? 

   – Svakako vjerujem da bi Festival »Miroslav Krleža« morao i dalje njegovati Krležine subverzije svih strategija kao i dekonstrukciju njegovih antitetičkih vrteški, npr. kao što je nedavno ponovo istaknuo Velimir Visković u jednom razgovoru za »Zarez« da je kod Krleže neprestano prisutna psihokontraindikacija, odnosno ponekad se u njegovim rečenicama osjeća strah od književnika koji su mu tematski prebliski. Tako osobno mi je žao što za ovogodišnji Festival, zbog nedovoljnoga financijskoga kapitala, nije mogla biti priređena predstava »Balkan« koja je trebala polaziti od Krležina eseja »Balkanske impresije« iz 1924. godine, dakle kao svojevrsna »nadopuna« predstave »Evropa danas: Glasovi, pojave, lica, osobe« (prema Krležinu istoimenu eseju iz 1933. godine) koju smo na ovom festivalskom izdanju mogli vidjeti u režiji Zlatka Svibena. 

   Pored toga što je namjera ovogodišnjeg festivala u prvom redu bila – kako je to često u medijima isticao njegov ravnatelj – dostojno obilježiti 120. obljetnicu Krležina rođenja, spomenutom Krležinom antitezom Evropa i/ili Balkan dodatno se moglo i est/etički citatno kontekstualizirati Krležinim kronotopijskim tumačenjima što to zaista donosi Europa danas. Navedeno je savršeno podcrtao u okviru ovogodišnjega programa »Razgovori u Krležinu vrtu« u svojoj izvedbi balade »Komendrijaši« Rade Šerbedžija često citiranim Krležinim stihom »Evropa za nas ima štrik«. 

   Očito, što je dobro poznato pa djeluje kao floskula – povijest se manifestira samo kao strahotna izmjena zastava, zastavica, barjaka, stjegova – tih simbola smrti, kako ih naziva Krleža, odnosno, kao niz opasnih zabuna. U tome smislu, što se tiče financijskoga reprogramiranja festivala, ubuduće kao uostalom i do sada, njegovu ravnatelju želim istinsku sreću među ciničkim paradigmama naših vlastodržaca kojima je bitniji vatromet za ulazak u EU, odnosno ulazak EU u Hrvatsku od festivalske 120. obljetnice Krležina rođenja. Nažalost većina nije svjesna tako dobro sročene konstatacije Saše Vereša, odnosno, rečenice koju je izrekao jedan od njegovih, kako kaže »starih profesora«, a koja je i uzeta kao programski moto ovogodišnjega festivala. Odnosno, riječima tog starog profesora Saše Vereša: »Zagreb ima Sljeme i ima jednu spiritualnu, artističku planinu. Ta druga planina, to je Miroslav Krleža«.   

Krleža kao ideja bunta i otpora

Kao bitne dosege festivala istaknula bih nužnost daljnjih susretišta onoga što se zove kazališni profesionalizam i studentskih iskustava, pri čemu osobno, kao uostalom i meni vrlo drag Branko Sušac, umjetnički ravnatelj Međunarodnoga kazališnoga festivala PUF u Puli i voditelj kazališta Dr. INAT, ne radim nikakvu razliku između profesionalizma i tzv. amaterizma; nikada se ne povodim za dihotomijama. Odnosno, riječima Ive Raića, kako ih je Krleža zabilježio u »Davnim danima«: »Glumačke suze mogu biti sto posto iskrene, a ne teku ni do rampe. A ima i takvih glumaca koji misle na rostbraten s lukom, a čitavo gledalište cmizdri. U tome i leži tajna glume«. 

   Upravo u tom susretištu svih generacija vjerujem da počiva snaga samoga festivala, a što je očito i prepoznato jer su na ovogodišnjem festivalu gostovali studenti Zlatka Svibena s Umjetničke akademije u Osijeku u njegovoj predstavi »Evropa danas: Glasovi, pojave, lica, osobe« kao i studenti Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba u predstavi »Agramerski prolaznici« Gorana Matovića te udruženim snagama studenti Hrvatskih studija i polaznice Centra za ženske studije koji su kolektivnim ushitom mašte, da prizovem kreativnu energiju Kugla glumišta iz sedamdesetih godina, osmislili »Krležine adrese« i »Doručak kod Krleže«. 

   Nadalje, na sljedećem festivalu voljela bih vidjeti, recimo, i Krležu u Močvari ili u Autonomnom kulturnom centru Medika, dakle, neku vrstu alter-Krleže kakvoga danas promoviraju Ivan Glišić i Daniel Radočaj koji će ove godine objaviti zajedničku knjigu »Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja«. Naime, Glišić već je sedamdesetih godina propagirao Krležu među bliskim punksima – odnosno, Punk Prisnom Porodicom. 

   Svakako bih pridodala i mišljenje Bojana Koštića, studenta Kroatologije, na navedeno pitanje, a o čemu smo jednom prigodom mailom i raspravljali: »Mislim da bi jedan od glavnih zadataka ovoga festivala trebao biti približavanje Krležinih djela mladima. Krleža nosi ideju bunta i otpora, onu ideju koja je mladim ljudima usađena u svijesti – negacija kao modus vivendi, operandi et cogitandi. Isto tako, festival mora redefinirati viđenje i interpretaciju Krleže, odmaknuti se od tradicionalnih okvira krležološke literature (što bi i on sâm, vjerujem, zahtijevao). 

   Ove smo godine jedan takav odmak imali prigodu vidjeti u interpretaciji scene iz posljednjega čina drame »Gospoda Glembajevi« u izvedbi glumaca Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, gdje su Castellica i Leone utjelovljeni na jedan nov, odvažan i iskren način. Pola sata nakon predstave prolazili su me trnci od nevjerice. To bi trebao biti cilj ovoga festivala – omogućiti ljudima da osjete Krležu«. 

  Na koji način predajete kolegij posvećen Miroslavu Krleži na Hrvatskim studijima? Zanimljivo je da ste u sklopu kolegija već inicirali jednu izvedbu »Balada Petrice Kerempuha« koja je dobila nagradu na pulskom festivalu alternativnog teatra PUF. Znači li to da teorijska i performativna nastava zaista složno uzimaju jedna drugu ruku pod ruku? 

   – Otvorena srca i duše kažem da navedene zasluge ne pripadaju meni osobno već samo i jedino bendu »Mokre gljive« i beskrajno talentiranom Veni Mušinoviću. Naime, neki su od njih slušali izborni kolegij »Miroslav Krleža: Vječno žensko i ono političko« i odlučili su da formu seminarskoga rada protegnu na izvedbu – s riječi na djelo, čin. 

   Dakle, glumac Veno Mušinović i bubnjar, herpaukar (djembe) Nikola Švenda odlučili su umjesto sada već klasične powerpoint prezentacije uobličiti glazbenu verziju »Balada Petrice Kerempuha« koju su odredili kao polusatni glazbeno-recitatorski performans. Pozvali su još dva člana »strujnoga« benda »Mokre gljive« – Ivana Šaravanju i Vedrana Živkovića, pa je tako i nastala prva izvedba »Balada« na kampusu Borongaj, na ulazu legendarne Komune. Pritom moram napomenuti da me na toj prvoj izvedbi posebno osvojio način na koji je Ivan Šaravanja, poznatiji u našoj maloj filigranskoj družbi kao »Indijski«, svirao harmoniku kao indijski harmonij te smo na taj način dobili i »indijskoga Krležu«. Zvuči zaista savršeno ili kao što kaže njihova dobra i »magična« prijateljica Ivana Ljubičić – da sviraju ciganski noise; mislim da je to najstrastveniji mogući opis njihove izvedbe Krležinih »Balada«. 

   Izvedba je zaista polučila dobre reakcije te su »Mokre gljive« na 18. međunarodnom kazališnom festivalu PUF dobili nagradu »Kaplja«, nagradu za pojedinačno ili skupno ostvarenje koje unutar svog prinosa predstavlja nagovještaj osvježenja i trag na kazališnom nebu PUF-a, a ove su godine dobitnici i »Rektorove nagrade«. 

  Po čemu nam Krleža ostaje uzor? Reći ću vam koji citat Krleže imam iznad vlastita stola: »Slijediti svoj maštalački nagon dosljedno, bez obzira prati li ga netko s razumijevanjem ili ne, slijediti tragom svoje uobrazilje bez ikakvih ustupaka…«. A volim i Krležinu maksimu »Čovjek je čovjeku čovjek, a ne poslodavac«. Kako je s vama? 

   – Da, prvi citat iz eseja »O stogodišnjici Baudelaireove smrti«, a drugi iz »Amsterdamskih varijacija«. Što se mene osobno tiče, Krleži se i dalje vraćam, među ostalim, i zbog njegove mladenačke hrabrosti iz razdoblja njegova anarhoindividualizma ili kao što kaže Max Stirner – »Ja sam svoju stvar postavio na Ništa«. 

   A kao prigodan citat, s obzirom da je Festival »Miroslav Krleža« bio otvoren 1. srpnja, na dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili se možda ipak radi o obrnutom procesu – kao što navodi npr. Ivan Lozica – o ulasku EU u Hrvatsku, navodim sljedeće Krležino zapažanje: »Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nikad, nitko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli, na kom je prikazan kao sužanj«. 

   Ili kao što kaže ovdje već nekoliko puta spomenuti Bojan Koštić, student kroatologije i hrvatskoga latiniteta: »Zašto mi je Krleža uzor? Zato što iz jedne njegove knjige mogu naučiti i shvatiti više nego u jednoj godini fakulteta; zato što je, unatoč spoznaji da se čovjek rađa i umire potpuno sâm, našao hrabrosti da piše i da piše neponovljivo, hrabro i inteligentno; zato što me naučio da je hrabrije biti iskren, nego maskirati se lažima; zato što je duboko osjećao Čovjeka i suosjećao s Njime; zato što je razbijao mitove, laži i iluzije svih vrsta – od onih književnih do nacionalnih i političkih. Uz to, čuo sam da su žene drhtale pred njim (smijeh)«.