RIJEKA – Fabulativno se nadovezujući na Boiardova »Zaljubljenog Orlanda«, talijanski pisac Ludovico Ariosto u svojemu najznačajnijem djelu »Bijesni Orlando« isprepliće pustolovne, komične, ljubavne i fantastične zgode, uz društveno-političke konotacije. Svojim značenjem i porukom to veliko iradirajuće renesansno djelo »opalescira«, a njegovu aktualnost prepoznala je i argentinska redateljica Jazmin Sequeira koja je, uz Luciana Delprata, izvorni tekst adaptirala te napravila osuvremenjenu inačicu toga svjetski poznatog klasika.

Prije premijere predstave »Bijesni Orlando« koja je zakazana za sutra, pogledali smo jednu od proba te dobili uvid u jednu fazu razvoja predstave. Iako dojam, naravno, ne može biti isti kao nakon scenski, kostimografski, koreografski, pa i dramaturški gotove i odgledane predstave, posve je jasno da se radi o osuvremenjenoj verziji Ariostova teksta, a predstava pokazuje kako davno začete problemske okosnice interpoliraju sa suvremenošću. Osim cijele predstave koja je probno odigrana s dijelom scenografije, mogli smo vidjeti kako je posebna pozornost redateljice, dramaturga, asistentice redateljice te koreografa bila posvećena završnome dijelu predstave, kao i dijelu borbe, a gledanjem smo dobili dojam dramaturške tenzije, uz prisutnu emociju i sugestivnu dramsku podlogu.

Konflikt istoka i zapada

O samoj predstavi, Ariostovom tekstu, ideji, temi predstave, njezinoj aktualnosti te kontaktu sadašnjosti i prošlosti razgovarali smo s redateljicom predstave i dramaturginjom Jazmin Sequeirom. Kako nam je kazala, Ariosto piše u vrijeme renesanse, a za tematiku koju preuzima iz srednjega vijeka možemo reći da je aktualna i danas. Jedna od tema predstave jest, govori, rat između kršćana i muslimana, odnosno ocrtavanje tenzija između istoka i zapada, što je i danas vrlo aktualno.

– Od srednjeg vijeka, renesanse do danas, svjedočimo istom konfliktu, između Orijenta i zapada. Tu i danas aktualnu tenziju pokušali smo prenijeti na kazališne daske, no naravno postoji i pitanje spola, tenzija između muškaraca i žena, uz razne fantastične trenutke. Konflikt istoka i zapada danas možemo opisati primjerom migracija i izbjeglica. Dakle, predstava je svojevrstan »prijevod« Ariostove tematike u suvremeno stanje, prikaz sukoba bijele Europe i drugih ne-bijelih kultura i zemalja, uz dodatak suvremenosti i tehnologije. Što se tiče sukoba istoka i zapada, recimo na primjeru izbjeglica iz Afrike i s Bliskog istoka, ocrtava se i kritika kolonijalnoga, jer tijekom povijesti ta su područja bila kolonizatorske mete, a danas isti oni koji su iskorištavali prirodne resurse tih zemalja pak ne žele imigrante. Drugim riječima, otimajući prirodne resurse istoka, Europa je sve više rasla, a Ariosto vividno prikazuje taj kontrast, socijalnu, političku i ekonomsku nejednakost, odnosno kolonizacijski proces, kaže Sequeira.

Kolonijalno i patrijarhalno

Kako dalje pojašnjava, vremenski blizu otkrića Amerike, vrlo je zanimljivo to što Ariosto u svojemu djelu spominje i otok Alcinu koji je konotiran kao prostor egzotičnosti i užitka, posve udaljen od društvenih konvencija. U kontekstu toga vremena i otkrića Amerike, naglašava, taj je otok oko Latinske Amerike ocrtan u kolonizatorskim terminima, a osim toga, u predstavi se ocrtava i kritika patrijarhalnoga.

– U predstavi, dakle, imamo zametke kolonijalnoga i patrijarhalnoga. Mnoge od problema iz Ariostova djela preuzeli smo i pokušali prikazati u svjetlu suvremenosti; kako danas oni funkcioniraju, opstaju i u kakvoj su interakciji. Za mene, ideja predstave je promišljanje o suvremenosti, trenutnome stanju i činjenica kako se naracije rata, nasilja, socijalne nejednakosti, nejednakosti među ženama i muškarcima ponavljaju. Sve to, dakle, vidimo kako je i danas aktualno, pa predstava naglašava ponavljanje povijesti dominacije nasilja, represije bogatih nad siromašnima, bijelih muškaraca nad ženama te prisutne rodno-spolne razlike. Spomenuti odnos muškaraca spram žena vidljiv je u činjenici da žena pokušava cijelo vrijeme pobjeći od različitih silovatelja, a u predstavi, za razliku od originala, lik Angélice u dijaloškom tonu, obraćajući se publici, ističe autorsku predodređenost njezine sudbine kao žene te ponavljačku narav poetike nasilja, ilustrira nam redateljica predstave.

Iako lik Angélice u jednome dijelu jasno govori kako je zvuk rata prilično glasan, također govori da se u pozadini odvijaju i druge stvari, čime i na doslovnoj i na simboličnoj razini upućuje na to da se povijest dosadašnjih ratova može i mora zamijeniti ispisivanjem drugih, novih priča koje imaju funkciju (re)konstruiranja zbilje, riječi su redateljice.

– Stvarnost i povijest na neki su način predstave, fikcija, odnosno priče koje mi sami stvaramo. Predstava unekoliko potencira mogućnost promjene, izmjene tijeka povijesti, dakle i naše realnosti. Referenca je to na šekspirijansku ideju o svijetu kao kazalištu, i nama kao glumcima koji igraju, to jest uče igrati uloge koje nam život daje. Uzmemo li za primjer religiju ili seksualnu orijentaciju kao stvar izbora, i te uloge, kako ih »igrati«, učimo posredstvom povijesti i raznih priča, pripovijedanja, odnosno društvenoga. Drugim riječima, pokušamo li izmijeniti samo pripovijedanje, također možemo izmijeniti našu realnost, a time i misli i stavove. To je posebno važno u kontekstu sadašnjosti, jer kao što vidimo, ideje kreiraju stavove te oblikuju javno mnijenje, a priče koje stvaramo, pišemo, oblikujemo u javnom i društvenom prostoru jedan su od načina na koji se utječe na našu realnost i povijesni trenutak, ističe redateljica te nadodaje da predstava pronosi određenu emociju.

Kombinacija prošlosti i sadašnjosti

Prema njezinim riječima, cilj Ariostova djela i same predstave je da nas podsjete da kazalište kao umjetnost, te imaginacija, mogu biti društveni agens. Kao i u Ariostovu djelu, govori Sequeira, radnja se temelji na tri glavna narativna rukavca, pa prikazuje ljubav između Orlanda i Angélice, Bradamante i Ruggerija te rat između Saracena i Karla Velikog, a većinski je, uz neke neodređene lokacije, smještena na francusko tlo. S obzirom na suvremeno iščitavanje klasika talijanske renesanse, i kostimografija je, očekivano, dominantno suvremena s naznakama prošlosti.

– Budući da se na više razina radi o kombinaciji prošlosti i sadašnjosti, starog i novog, kolažnom smo tehnikom, u smislu kombiniranja, odlučili sadašnjost kontrapunktirati prošlosti. Što se tiče kostima, izgledom upućuju na sadašnjost, no u obliku metalnih dodataka koji podsjećaju na vitezove imaju prepoznatljivu referencu na prošlost i srednji vijek. Radi se zapravo o karnevalesknoj estetici, pa tako likovi govore o mačevima i konjima, a koriste se pištoljima i motociklima, što je opet svojevrsna tenzija između prošlosti i sadašnjosti, tumači energična Sequeira.

Da se radi o osuvremenjenoj inačici Ariostova predloška pokazat će, najavljuje redateljica, i videozapis na platnu koji će reklamnim diskursom upućivati na postulate kapitalističkog društva ratnoga vremena, što je i više nego aktualno.

– Kao i u izvornome tekstu koji ima crte kolonijalnoga, tako se i predstava reklamom referira na rat u vrijeme kapitalizma koji je i sam nasilan, kao i na neke socijalne nejednakosti. Billboard u predstavi je i referenca na medije, pa ćemo vidjeti kako se mediji isprepliću s ratom, odnosno njihovu ulogu u ratnoj atmosferi. Predstava, osim što ukazuje na našu svakodnevicu i na nove tehnologije, također ukazuje i na kapitalističko tržište te na sveprisutan diskurs mržnje. Mediji tako postaju mehanizmi kontrole i moći, pa se u predstavi primjerice može istovremeno vidjeti pokušaj silovanja te medijska percepcija žene i njezina tijela, zaključuje redateljica te dodaje da je rad na ovoj, kao i svakoj drugoj predstavi kreativni proces u kojem i glumci također imaju važnu funkciju, jer tek u komunikaciji s njima, tijekom rada, mnogi aspekti predstave zadobivaju preinake u odnosu na početnu zamisao.

Luciano Delprato o predstavi

Uz redateljicu predstave koja je i kodramaturginja, na aktualnost predstave i samu probu osvrnuo se i drugi dramaturg, Luciano Delprato, koji u ovoj sezoni potpisuje režiju »Kralja Edipa«, »Dekamerona.hr« i »Amarcorda«.

– Predstavom pokušavamo adresirati neke veće aktualne probleme, od globalizacije, kapitalizma, pa i socio-ekonomske katastrofe te reklame. U tom smislu, nadam se da predstavom publika može na ovaj svevremenski književni klasik gledati kroz leće aktualnosti u suvremenosti, jer sama predstava bi trebala stvoriti osjećaj neprolaznoga koji, uostalom, daje i književno djelo. Iako donosi taj osjećaj svevremenski aktualne teme koja nije povezana za određen trenutak, ona se ipak događa ovdje i sada, pojašnjava Delprato te dodaje da je u kontekstu teorije o smrti autora, on u ovome slučaju mrtav, no ima fantazmagoričnu prisutnost, a gledatelj djelo ne završava, već – nastavlja.