Foto: GKL Rijeka
Bajku, koja se zbiva »nekad davno«, redatelj Zoran Petrovič smjestio je u staru napuštenu tvornicu tekstila. U njoj se igraju dječaci, koje su utjelovili izvrsni Tilen Kožamelj i Uroš Kaurin
povezane vijesti
- Redatelji iz Švedske snimali film u Gradskom kazalištu lutaka: ‘Riječka Pipi je najkvalitetnija koju smo vidjeli’
- “Šapat duše” varaždinskog HNK-a: Gledali smo jednu posebnu predstavu, kakve u Hrvatskoj rijetko vidimo
- “Safari” u GKL-u: Animacijskom magijom svakodnevni predmeti transformiraju se u bića iz životinjskog svijeta
RIJEKA – »Car je gol! Car je gol!«, uzvikivali su klinci nakon što su pogledali predstavu »Carevo novo ruho« Lutkovnog gledališča Maribor u koprodukciji s Gradskim kazalištem lutaka Rijeka. Baš kao što i u poznatoj Andersenovoj bajci neko dijete, shvativši da je car gol, uzvikne: »Ta on nema ništa na sebi!«, dok ostali nisu htjeli priznati da ništa ne vide jer bi time pokazali kako nisu za svoju službu ili kako su glupi. Prema motivima H. C. Andersena nastala je ova igrano-lutkarska predstava, koja sadržaj bajke na zanimljiv način povezuje sa suvremenošću.
Bajku, koja se zbiva »nekad davno«, redatelj Zoran Petrovič i dramaturg Marek Turošik smjestili su u staru napuštenu tvornicu tekstila. U njoj se igraju dječaci Marko i Nikola, koji žive u »susjednim carstvima«. Dječake su dinamičnom i duhovitom suigrom utjelovili Tilen Kožamelj i Uroš Kaurin, koji osim što su odlični glumci i vješto animiraju lutke i tkanine. Okvir predstave je realističan – počinje dječjom igrom svjetiljkama u napuštenoj tvornici prepunoj raznovrsnih tkanina, konopaca, niti, konaca… Tvornica tekstila nekad je zapošljavala njihove roditelje, koji su ostali bez posla. Ova dramska situacija priziva sve one tvornice na prostoru bivše države, koje su propale u privatizacijsko-tranzicijskom razdoblju. No dok domaće tvornice više ne rade, u predstavi se spominje eksploatacija djece u tekstilnoj industriji negdje na istoku.
Ples košulje i haljine
Predstava »Carevo novo ruho« evocira i nekadašnje sindikalne zabave, koje su izvođači prizvali plesom očeve košulje i majčine haljine (autor glazbe je Josip Maršić). Polazeći od osnovnog motiva bajke – cara koji iznad svega voli novu odjeću i sav novac trati samo na to da se što bolje odjene i nakiti, vizualni identitet predstave – čije su autorice Toni Soprano i Monika Pocrnjić – temelji se na tkaninama i predmetima vezanim za tekstilnu industriju. Tako se, primjerice, kao mala pozornica koristi stalak za glačalo s pokretnom trakom, koja u jednom prizoru postaje modna pista s lutkama koje jedna po jedna upadaju u košaru. Lutka cara, pričvršćena na kotačiće, suprotno njegovoj »veličini« minijaturna je, kao i likovi dvorjana i građana koji su – klupka konaca (najmanje klupko je dijete koje će se usuditi reći da je car zapravo gol).
Ova predstava bogata je različitim lutkarskim tehnikama – uz već spomenute animacije tkanina, lutaka i predmeta, zastupljen je i »teatar sjena« u obliku kojega je napravljen prizor u kojemu radnici autobusom putuju u tvornicu tekstila (pritom je glačalo autobus sa sićušnim putnicima). Neke scene prenose se na ekranu (autorica videa je Toni Soprano), putem kojega se car obraća javnosti ili se na njemu pojavljuju carevi službenici.
Nevidljivo ruho
Zaplet priče nastaje u trenutku kad se u carstvu jednoga dana pojave varalice, koji se caru predstave kao vrhunski tkalci. I njih utjelovljuju Tilen Kožamelj i Uroš Kaurin, čiji se varalice predstavljaju kao talijanski dizajneri, što je još jedna poveznica s današnjim svijetom mode i pomodarstva.
Dvojica prevaranata, željnih zgrtanja novca, objasnili su caru da imaju posebnu tkaninu, toliko finu i čarobnu da je samo osobito pametni ljudi mogu vidjeti. To je tkanina od čudesnih uzoraka i boja, koji su nevidljivi svakome tko je glup ili nije sposoban obavljati svoj posao. Kad je car saznao za vrhunske tkalce, znao je da ih može imati. A oni su s druge strane odlučili učiniti sve kako bi cara uvjerili da su upravo oni najbolji tkalci, iako nisu znali šiti. I tako su zabavljajući se, plešući i kartajući se »istkali« nevidljivo ruho.
Aktualnost
Careva taština, želja za moći, pohlepa i umišljenost doveli su ga do toga da hoda gol u povorci misleći kako nosi najdivniju odjeću. Jedino neiskvarenost jednog djeteta trgnula je puk koji je gledao samo u jednom smjeru – onom obmane i laži.
U tom smislu »Carevo novo ruho« uvijek je aktualno, a predstava LG-a Maribor i GKL-a Rijeka učinila je Andersenovu bajku još suvremenijom i aktualnijom. Ona se na duhovit i ironičan način dotiče i današnjih političara, raznih »prodavača magle«, konzumerizma, kapitalizma, globalizacije, radnika koji sanjaju o tome da odu na more…
I sve je to stalo u ovu »malu« predstavu koja traje svega 45 minuta i dobar je primjer kako se jedan klasičan tekst, bez nasilne aktualizacije, može interpretirati na suvremen način. Uz cijelu autorsku ekipu tome je ponajviše pridonio sjajan izvođački dvojac Kožamelj-Kaurin, slovenski glumci-lutkari koji – zahvaljujući i savjetniku za scenski govor Damiru Orliću – odlično glume i na hrvatskom jeziku (prevoditeljica teksta na hrvatski je Jagna Pogačnik).